Hoćeš li, novinarko, da ti pomognem pa ti registriram domenu www.IMEPREZIME.com za tvoju "klijenticu" (ili tebe, ako se stvarno radi o podvojenosti)? Da sad opet ne vučem to ime i prezime i reklamiram ju/te... Pa da možete lakše iznijeti sva silna imena i prezimena - vidim da žudite za tim :-D, a nikako da nam date adresu (ili opet samo jedna od laži?) da pogledamo sve te materijale za Uskok i ostale.

Mislim da je dosta jadikovki i uvreda svima oko mene! Probajte nešto bolje! Napadati mi mamu, tatu, prijatelje... nije lijepo. Da ja počnem sa citatima i podacima koji se ne tiču nje i mene? Da spomenem brata, mamu, tatu, prijateljice (hm, ako uopće postoje – osim „novinarke“, naravno) i sve nevezane događaje, detalje, sramote? O, to bi mi bilo lakše nego mislite. Jer svakom sekundom sam sigurniji da takve „oriđinale“ treba staviti u izlog. Izlog za izbjegavanje. Al' ipak sam malo premlad da stradam, što sudeći po prijetnjama ne bi bio nemoguć događaj.

Dajte popljujte mene, ajde! Nije valjda da ne znate čime?!
Možda danas pokušam nazvati na "poslovni broj" (grijeha li velikog, sic!) da čujem iz prve ruke (ko novinarka :-)) hoćemo li skoro doživjeti otkrivenje i veliku spoznaju ili ćemo i dalje trpjeti anonimuse koji vrijeđaju... A možda postavim (jadno je to da blog postaje igraonica, a ja da ne znam prešutjeti sve te riječi i uvijek se osjetim pozvanim odgovoriti, ali eto...) i anketu s nekim provokativnim pitanjem...

Ne znam zašto se osjećam pozvanim da uvijek ponovo zaključujem... Ali, stvarno mi djeluje jasno (sve jasnije, posebice kad sam shvatio točan uzrok i vremensku dimenziju zahtjeva za gašenjem bloga) o čemu se radi.
Netko se srami svega, užasava spomena svog imena, živi u strahu (iracionalnom) i s premalo samopouzdanja vjerojatno želi prešutjeti nelijepu životnu epizodu u vlastitoj režiji. Pa je netko tko se toga nimalo ne srami (osim malo tih previše SMS-ova i mailova i par sočnih primitivnih psovki) i još u vrijeme "ljubavi" odluči posvetiti pjesmu nekad omiljenoj osobi i to javno naglasiti, izvor svog zla. Najjednostavnije je tako. I sve bi valjda bilo ok, da taj drugi nije polako izgubio nadu, ojačao razočaranje i prvog proglasio bezvrijednim. E tad je nastala rupčaga, crna rupčaga presnažnog gravitacijskog polja, koja bi željela i sve dobro i sve loše usrkati i ponijeti sa sobom, ugasiti blog, ukloniti imena... ne shvaćajući da se prošlost ne može brisati i da zato postoje oni koji žele svjedočiti. Zbog drugih, sličnih. Na vašu žalost (novinarka i **) ovdje sam taj svjedok ja. I jedino mi se gadi što ste me svojim stavom i vrijeđanjima od samih početaka uspjeli uvesti u primitivne svađe koje mi baš ne služe na čast.

Ako je potrebno (novinarko, treba li ona nešto takvo?) mogu ja ovdje napisati i pozitivnu preporuku (za nju, abolirati prošlost, izvući samo rijetke pozitivne stvari). Uopće nije problem. Ali ne bi bilo u redu, jer bi time na neki način kupovao "mir" i još bi ispalo da imam samo razloge za žalost i razočaranje... No, naprotiv! Ja imam sve više razloga za veselje.
Ali ne mogu, niti ću ikad moći, reći da me ne boli. Jer me boli. Jer ju žalim. Da to prešutim i da to nisam u stanju reći svakom tko me pita, u oči, bio bih hladniji od nje. Ne bih se mogao zvati čovjekom. Velika razlika.. Gotovo jednaka razlici između onih koji se boje svog imena jer je to valjda sve što mogu dati.. i onih koji se toga ne boje, jer da i nemaju imena imali bi Ime.