Zagrijane zajedničkim suncem,
tople su riječi nekad davno milovale tvoje uške
i još i mlačne, iako već prekasno,
pozivale da čuju što govori tvoje srce.
Nisu ih gušile sjene zaraslih krošnji
i puzavog zagrljaja izgubljenog vremena,
tako meke bile su ono što ti godi
i nisu smetale jer su sjećale na ljepotu.

Obostrani bijes je naglo zakucao čavle
i zabranio mi otvarati vrata dobroti,
miješao je slane suze s opojnom zloćom,
pritisnuo i prijetio da me ispuni mržnjom.
Ni ta te grozota zaboljela nije
jer za tebe vrijedi da je lakše u svemu upamtiti loše,
pa si u nadi da otpuštam u naše ime
pronašla radost što sam izgubio vjeru.

Bolna je tišina potvrdila da ne postojiš
i polovičan sam morao dalje,
tražiti zrnca koja sjaje u kaljuži i u blatu
jer ovaj put znam bolje kako stvari stoje
i znam da sve što izdaleka sjaji
samo tebi može biti nalik
kad u haljini od zrcala i sjajnih ploča
hvataš odsjaj i na prostirku mamiš naivne.

Odama sam morao zahvaliti što postoje
i svaki njihov osmijeh koji na tren vrati mi slobodu
urezati u korteks da ne nestane poput tvoga lica.
To je ono što te buni, što diže te da vrištiš,
pokreće da poravnaš stare ceste pune graba,
izrovane grijesima koje sada puniš propustima drugih
i živiš u nadi da time postaješ netko
tko će jednom naučiti koliko vrijedi iskreni osmijeh.

6.11.2008