I taj puta,
slijepljena o mene,
u postelji si dahom dala srcu da se nada da smo jedno,
a noć-dvije poslije ispalo je da ne postojimo
jer ne vjerujem da možeš biti takva a godine radosti nešto lažno.

I taj puta,
činilo se k'o da daješ sebe
jer naučila si tu vrijednu vještinu,
kako pritajeno glumiti da ti je stalo,
a svaki korak izmučeno pretvoriti u dramu.

Namještena stvarnost, sablazan tvoje blizine.

Možda bi mi trebalo biti lakše
jer...
Taj puta,
bar nisi tražila ništa zauzvrat,
bar si konačno pokazala tko si.

rujan 2008.