...u nadi da nećete sresti toliko prijetvornu dušu
Jedinoj
 
Blog
subota, srpanj 7, 2007
Dobiti svoju Zvijezdu [2006]
Otkinut od svog najveća je smjelost
kad drugome pofali.
Tako vješto svi se zaklinju u to
dok djeca očima pričaju o tuzi,
a starci ni lice ne pokazuju.

Ne oprašta se takav grijeh
ne postoji nitko tko ostaje čist.
Rijetki će dobrotom zaslužiti poštedu,
ostalima će se vratiti istom mjerom.

Prokleta ljudskost uvijek je egoistična,
a tek od dosade pokaže suosjećanje.
Ili nije do nas?
Čini li nas svijet takvima?

Osjećam da nema drugog puta.
Ne postaje se boljim kupnjom,
već trenucima, najljepšim za sve.
Kad postaneš velik u tuđim očima
postaješ dio Svemira.
Dobijaš svoju Zvijezdu,
dobijaš dječji osmjeh,
dobijaš suzu starih.
Dobijaš Dušu.

Kad plačeš jer to nemaš,
a osjećaš da jedino to još tražiš, stani.
Nisi ni blizu. Nisi taj. Stani.

Sjeti se.
Onih koji su to znali.
Trenutaka kojih više nema.
Propuštenog.

Stani.
Pomoli se.
Plači, svejedno je.

Jednom ćeš, slučajno, nesvjesno,
ne kad to toliko želiš,
već kad će to nekome trebati,
dobiti svoju Zvijezdu.

Za tebe će nestati vrijeme,
bitne stvari postat će nebitne.
Bit ćeš čista.
Svakim danom čišća,
spremna na odlazak.

Što ostaje, što nestaje, neće biti važno.

Oni koji su, makar i jednom,
vidjeli tvoju Zvijezdu
znat će što se desilo.
Drugi će plakati.
Treći neće ni slutiti. Kao ni dosad.

5.7.2006.
stihpostih @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare