Ni sam ne znam što u meni budi
njena neskrivena ljutnja prema svemu mome.
Ni sam ne znam čime sam zavrijedio
da svaki se moj korak sad naziva grešnim,
a njene bi riječi suhim zlatom vrednovati trebalo
i uzdizati tu propalu dušu da je vide jadom slični,
kako nad svima ponosno korača (glumica),
a nesigurna poput pruta drhti (bez oslonca).

Zašto ne mogu, sad kad vidim što od nje nasta',
jednom zauvijek baciti je u zaborav vječni
i sretan zahvaliti što sama je otišla od mene,
odbivši svu ljubav i vjeru što je nosim?
Zašto ne mogu, sad kad poželim biti grub
i vratiti joj uvredama ono što zaslužuje,
okrenuti leđa njenoj gluposti i jadu,
pljunuti njen ponos i otkriti svima grozotu njene duše?!

Zar poslije svega mogu još jače pogaziti sebe
i za nju u srcu samo ljubav naći,
zajedno sa željom da pratim je kad luta,
da dižem je kad padne, da zauvijek je volim?

13.8.2007