petak, listopad 31, 2008
Često se pitam čime gušimo vrisak
koji zasigurno ispuštamo kad bičujemo savjest
i prešutno kročimo mrskim nam putem
protiv svega u što smo se dan prije kleli.
Teška su vremena, savršen alibi za tišinu
u kojoj nema pravila i vlada zakon jačeg,
a sve čime griješimo opravdat ćemo slabošću
da ne znamo drugačije nego za sebe tražiti bolje.
Zašto zavapim tek kad u drugima ugledam sebe
i pronađem se kako skrivam toliko lošeg?
Zašto ne kriknem kad osjetim gorčinu
koja izvire duboko u srcu i plavi mi dušu, izgriza tijelo?
30.10.2008
četvrtak, listopad 30, 2008
Vratilo ti nebo
za sve one čudne riječi
i sve greške zbog kojih se sramiš,
vratilo ti da i meni vrati
radi sumnji i vjere u dobrotu.
Od tog jutra, sve i danas,
samo tebe krivim
jer nisi smjela tako,
uplesti me u svoj život,
među sjajne laži,
u odaje iskrivljenih sjena.
Uz te ljude bez hrabrosti i mana
najlakše ćeš dočekati tugu,
iznenadne suze kad otvoriš oči
i shvatiš da si strahom od onog što si prošla
pokopala i sebe i mene.
22.10.2008
Ako mi oprostiš to što imam prošlost,
takvu da me boli kad se sjetim
i zbog koje možda ponekad ušutim
jer previše sumnjam u tvoju divotu,
vratit ću ti, vjeruj, najboljim od sebe,
samo pusti da mirujem negdje blizu.
Ako mi oprostiš i pokloniš mi snagu,
sve od sebe ću dati da zaboravim
što značili su znakovi i obećanja,
svaki dan izgubljen na bezvrijednu,
sva nadanja da našao sam mir.
Povedi me tim istim putem
s kojeg se vratih pognute glave
i vjeruj očima koje vide samo tebe,
dok ostavljaju prošlost negdje daleko,
i meko suze jer te nisu našle prije.
12.10.2008
srijeda, listopad 29, 2008
Prvi put večeras strepim zbog tebe
jer znam da nisi snažna koliko misliš.
Iz tvojih riječi, dok se sjećam, čitam očaj,
pa molim da se ista vratiš
i da oko tebe zaplešu dobre duše,
a ne neki koji žive da kradu dobrotu.
26.10.2008
Koliko sam puta zrcalu obećao
da ponovno krećem, da bit ću još jači,
koliko je jutara i večeri prošlo?
Zapušten, probuđen, pogažen, obnovljen,
bezbrižan i odmaknut od svijeta,
uspaničen, osjetljiv na poglede,
osunčan snagom, ugašen strahom,
drugačiji, a isti - prevaren, tužan.
Koliko sam puta krenuo ponovno,
a vratio se sigurniji da dalje ću sam
jer samo jednom mogu voljeti?
(Mogu s vama, ali ne mogu vas voljeti,
ne onako kako zaslužujete.)
13.10.2008
utorak, listopad 14, 2008
Kad jednom osjetiš gubitak
i shvatiš da previše je toga nebitno,
poželjet ćeš ostaviti svijet
u traženju mira koji podiže.
Neće ti vrijediti svi pokloni,
neće te dirati ni hvale ni pokude,
niti će ti blago išta koristiti,
jer sve stvoreno da ispunja praznine
ne može vratiti vrijeme unatrag.
Kad jednom osjetiš da drugih nema,
vidjet ćeš da jedino je vrijedno
sve dati i dijeliti bez tajni,
ostati sam, a živjeti za druge.
12.10.2008
ponedjeljak, listopad 13, 2008
Pomozi mi da izgubim strah
i dopusti da postanem ti predan
kad me uhvatiš za ruku,
bez pitanja što me to zavelo
i vuklo da vjerno pratim privid,
prijeteći da te nikada ne sretnem.
9.10.2008
četvrtak, listopad 9, 2008
Imun na tebe
rijetko se sjetim
što srećom smo zvali
i umatali poljupce
među meke obraze
dok drugi nisu postojali
i sav svijet je bio sam naš.
Druge me ruke sada vode,
ali nisu to isti putevi
i nema tu onog uzbuđenja
kad otkrivamo tko smo
i sve se dublje predajemo
jedno drugom sigurni u nas.
Možda neću moći
pristati na išta manje
i možda se sva sreća opet vrati
tek kad jednom pustim da se sjetim
da ne vrijedimo jer nas nema.
6.10.2008
utorak, listopad 7, 2008
Opet udaraš blago,
ali daješ mi na znanje
da otišla nisi
jer tužna me tužiš
zbog svih onih koji tek će doći
i negdje uz nas
cijeli život živjeti u sjeni,
iz dana u dan
primati najbolje što znamo,
ali ne zbog sebe
već zbog naših pogrešaka
i straha da će opet ponovno
nebitno ugasiti ljubav.
(Bar na jednoj strani.)
6.10.2008
ponedjeljak, listopad 6, 2008
Ne mogu šutjeti. Moram vam iznijeti sve „finalne“ detalje oko deaktivacije i ponovne aktivacije bloga. Jednostavno, kao što su i svi drugi tekstovi ovdje iskreni i sadrže moja razmišljanja u različitim „fazama“, sad ću tu više činjenično (faktografski, reklo bi se ako glumimo stručnije tipove) pokušati zapisati slijed događanja vezanih uz deaktivaciju. Sve ću začiniti laganom kritikom (lakši oblik onoga što sam odgovarao i upućivao nadležnima za ponovnu aktivaciju – malo je neobično da i dalje nemam pojima tko su ti ljudi, bloger.hr njeguje anonimnost suradnika/djelatnika, očito). I odmah istaknuti svoje razočaranje. Nekim ljudima, nekim izjavama. Cijelim „slučajem“. Al' kakva je to samo polovična kap u moru razočaranja u danima kad mafija pokazuje svoju moć na ulicama. Koga briga za jedan blog, jednog čovjeka kojem uskrate pravo da objavljuje, jednu ženu koja odjednom nalazi razloge za možebitnu tužbu, koga briga za to što se „ozbiljne“ odluke o deaktivaciji blogova donose uz obrazloženja koja osim neprofesionalnosti ukazuju i na dozu nestručnosti?!
Pročitaj kompletan post
Primio sam mailove stalnih čitatelja – ne odobravaju to što sam uklonio blog, ali ako je moja volja – prihvaćaju to kao takvo. No, i dalje žele čitati.
Dragi moji, JA NISAM UKLONIO BLOG (stihpostih.bloger.hr). Nepoznati, anonimni netko iz uredništva bloger.hr-a se (valjda na okašnjelu reakciju i sugestiju Jedine) odlučio dati svoju interpretaciju moje poezije, zaključivši da se radi o teškim uvredama (u rangu veličanja fašizma i sličnih floskula koje se navode kao potencijalni razlozi deaktivacije blogova u pravilima objavljivanja na faq.bloger.hr).
Pročitaj kompletan post