nedjelja, rujan 28, 2008
I taj puta,
slijepljena o mene,
u postelji si dahom dala srcu da se nada da smo jedno,
a noć-dvije poslije ispalo je da ne postojimo
jer ne vjerujem da možeš biti takva a godine radosti nešto lažno.
I taj puta,
oh, kako jadno,
činilo se k'o da daješ sebe
jer naučila si tu vrijednu vještinu,
kako pritajeno glumiti da ti je stalo.
Namještena stvarnost, sablazan tvoje nutrine.Možda bi mi trebalo biti lakše
jer...
Taj puta,
ženo bez duše,
bar nisi tražila ništa zauzvrat.
A poslije...
Bar si pokazala tko si,
bar znam kakvih da se klonim.
28.9.2008
ponedjeljak, rujan 22, 2008
Ne uspijevam se izraziti. Nemam riječi. Ne znam kako opisati muku koju proživljavam dalje i dalje. Ma nije to muka, to je tuga. To je nešto, neka nemoć, jad, razočaranje.
I sam sam malo prelistao što pišem i previše je pokušaja da izrazim što osjećam. Uvijek nanovo želim to izbaciti iz sebe, uvijek nanovo nađem neku novu riječ. Ali uvijek nanovo to je samo djelomična slika, nepotpunost.
Pročitaj kompletan post
Pa što ako i danas boli
i ako još uvijek rane osjećam
jer ne znam kako oprostiti
nešto što ti ni ne zamjeram,
nego me samo ludim čini
to što i kod drugih viđam
bjesnilo i lažna svjedočanstva,
sakrivene riječi,
tajnu pamćenja zla?!
Pa što ako i dalje šutiš,
a ja ti psujem ime
i ružnim te riječima častim
kad sam u mraku
pod nogama tlo gubim
jer označen volim druge,
a bojim se neću li nalik tebi
postati kradljivac njihovih duša?!
---
Što mi znači vjera i dobrota
kad ti ćeš uvijek biti uteg zloće
kojim važem sumnju kojom živim,
kojim vežem udove kad tonem?!
21.9.2008
nedjelja, rujan 21, 2008
Tko to ljubav u zraku osjeća,
pa ju hvali, srećom sjaji,
širi ruke jer se prepušta?
Ja ne vidim takvog.
Samo smrknuta lica
nekad maskirana smijehom,
vidim žurbu, nemir,
ćutim privid, tjeskobu.
Ja ne osjećam gdje su.
Smijeh kao slika,
interes kao polog ljubavi,
ljutnja kao znak samoće,
bijes jer drugi pritišću.
Tko to ljubav u zraku osjeća?
Tko može ustati protiv svijeta
koji ne priznaje duše,
koji srce ne poštuje,
a da ostane njegovim dijelom?
Tko ljubav može pronijeti,
a ostati isti, neodbačen,
prihvaćen, najjači?
Ja ne vidim takvog.
Voljeti bez sumnje,
sad tek znam,
ovdje se ne može.
31.10.2007
ponedjeljak, rujan 15, 2008
Nevidljiv poput krošnje stabla koja oduvijek (od kad znam) sjenom dodiruje pločnik, u svom lutanju sam se skoro našao na tvom putu, Uplakana. Nevješto skrivaš suze, nervozno rukama popravljaš kosu a u stvari prekrivaš lice da te ne vide ni pekar ni susjedi ni oni koji moraju naglo zastat kad odlučna a izgubljena koraka, bez da provjeriš je li sigurno, prelaziš cestu. Ubrzo nestaješ, biraš prečice koje te najbrže vode u labirint betonskog sivila, što dalje od mjesta gdje si ostavila mir.
Nisi jedina, previše je tuge netko donio na svijet.
Nisi jedina, ali nisi ni sama. Nadam se da nisi nestala i da još uvijek postojiš, ista.
15.9.2008.
Moje su namjere uvijek bile dobre, najdraža,
i buduće sam dane samo s tobom zamišljao.
Dok svijet bi oko nas brujao nemirom
mi bi nedodirljivo, pogledom vezani,
prihvaćali igru i sva njegova pravila,
potpuno svjesni da večeri će biti samo naše
i da ne postoji ništa što nas može dotaći.
Takvi smo bili, takve sam nas vidio sutra.
Ni najbolji, ni najgori. Samo svoji!
Što se onda dogodilo?
Ti mi nimalo ne pomažeš. Ti šutiš.
Ja ti nimalo ne pomažem. Otvaram dušu
i sve naše postaje dijelom svijeta,
mali bolni titraj nemira koji vlada.
Neke smirujem. Nas prepuštam sudbini.
29.10.2007
nedjelja, rujan 14, 2008
Nosio sam masku hrabrog,
sad ti mogu priznati,
sve samo da olakšam ti bol
i da bez straha možeš ući
u sobu u kojoj mnoge plaču
zbog još većih muka od naše.
Glumio sam da te bezbrižno dajem
i ostavljam u rukama drugih,
ali kad me više pogledom nisi pratila
tresle su se ruke jer te nije bilo.
Svakim korakom dalji,
osjećao sam kako raste strah
da te neću dočekati istu.
Da sam te mjesto smijeha smišljenog da miri
tugom pratio i jačao tvoj strah,
bi li sad bio bliži tvom srcu?
26.9.2007
subota, rujan 13, 2008
Previše sam grešan, da bih bistrom vodom ruke umio,
da sakrio bih lice pred tvojim okom što me bodrilo.
I mislit ću na tebe onda kad mi svane sudnji dan,
ja mislit ću na ljubav koje nikad nisam bio dostojan.
Ove dvije duše što nam je Bog povjerio
mjesto da se ljube ja sam i to iznevjerio.
Izdao sam te, izdala si me, bolje nismo ni zaslužili,
ni ove dvije duše što nam je Bog povjerio.
Koliko sam blesav, toliko sam spreman gubiti,
nauči se od mene to što nikad ne smiješ postati.
Jer previše sam grešan, i onda kad mi svane sudnji dan,
ja mislit ću na ljubav koje nikad nisam bio dostojan.
četvrtak, rujan 11, 2008
Tjera me sloboda da se smijem
jer dok ulicama jutru pozdrav šaljem
ne vidim drugo nego da i kad sam nitko
mogu opet kao prije biti sve što želim.
Ne vuku me okovanog mračne sile,
vrle spodobe osjenčane zlatom,
nego me hrabre plavo nebo i crveno sunce
i miris grada koji zamorom broji dane da ludilo okonča,
a vrijeme zbaci prodane koji mir mu guše.
Tjera me sloboda da se smijem,
a samoća ipak stišće i zaziva predaju.
3.9.2008
utorak, rujan 9, 2008
Kao da nas nikad nije bilo,
u lijesu su davno
istrunula obećanja i sve tvoje laži.
Ni sjećanja ne postoje
jer prenestvarna ne mogu
ponuditi nadu da istina vrijedi.
Kao da nas nikad nije bilo,
pitam se samo
gdje je nestalo vrijeme.
Jesi li ga ukrala
ili sve je bio san?
4.9.2008
nedjelja, rujan 7, 2008
Mi nismo priča koja traje.
Ja sam samo prokleti luđak
kojem vrijeme uvijek donosi nevolje i nemir.
A ti, ti si samo prodana duša,
prazna, bez vrijednosti, ali i bez mana.
Slijepi putnik sa svih mojih putovanja.
Mi nismo priča koja traje.
Mi smo samo obilježeni ljudi,
poniženi i puni sebe, kako tko.
Mi smo ono što vi ne smijete biti –
ljudi koji prelako gaze jedno drugo
osuđujući ljubav kao da je kriva
što nekom biseri od očiju ljepše sjaje,
a tuđe riječi miluju blaže od tople tišine.
4.9.2008
Digresija – Kako izgubiti vrijeme?
Evo recept kako ćete izgubiti minimalno par sati i to još ne svojom krivicom, ne zbog lijenosti ili bilo čega sličnog. Naročito dobro dođe kad imate neke obaveze, radni plan, bilo kakvu zamisao o tome kako pametno iskoristiti vrijeme.
Pročitaj kompletan post
petak, rujan 5, 2008
Bol sam prelio u riječi
i naklonost sam vaših duša
primio na poklon,
utopio tugu u prevelikoj nadi
da i druge znat ću voljet kao nju.
Previše je prošlo
i pregrube sam riječi
birao samo da zavaram srce.
Neuspješno.
Naposlijetku,
umoran i bez želja,
biram samoću.
3.9.2008.
četvrtak, rujan 4, 2008
Pristanem li na išta manje
od onog što sam živio,
pa makar ispada da sam sanjao
i u njoj vidio sve što vrijedi,
neću ispast hrabar nego glup
i uzalud će vaše riječi poricati
da ludilom ishitren popuštam
i prihvaćam zbilju, gubim sne.
Sve dok ne naiđem na tebe
i ne pustim da me zarobiš slobodom,
zaboravit ću na sumnje
u sve što kriju sjene vaših duša,
ali nikome od vas dopustiti neću
da mi žalcem probije srce poput nje.
2.9.2008