subota, kolovoz 30, 2008
Baš je divno u gomili pronaći
nekog tko će pomoći da hodaš
i na oblaku te ponijeti kud želiš
dok pogledi te drugih prate!
Još je ljepše njemu iza leđa
zavjetrinu hvatat dok oluja bijesni
i smišljati neke nove igre
iz kojih pobjedom izlaziš jača!
A tek milina posljednje noći
u kojoj nije teško ukrasti sve drugo
što već nije strpano u pripremljene torbe
i neprimjetno skinuti masku dobrote
poput zgužvane plahte koja ostaje
kad odlaziš bez pozdrava i riječi
i zatvaraš zauvijek vrata, hladno srce!?
Baš je divno kad znaš ostati svoj,
naoko isti, naoko dobar.
Ali, uvijek postoji zaboravljen netko
čije su suze pomogle da narasteš,
netko kome ćeš uvijek nešto značiti
i koga će boljeti kad i zasluženo padneš.
25.8.2008
petak, kolovoz 29, 2008
Nemam kome javit dobre vijesti,
jer prekrižio sam one koji vrijede
samo da bih cijeli bio njen.
Dok mrvice skupljam
i hvalim što mi dušu hrane,
još više bijesnim i pribijam ju zlobom
kad naslutim da vas ima boljih,
a ne mogu niti korak bliže
jer naivno sam sebe ostavio njoj.
Nemam kome javit dobre vijesti,
a i ne vrijede toliko da vam smetam –
sad znam vrijednost ukradenih dana
i nikome nikad to neću učiniti.
28.8.2008
srijeda, kolovoz 27, 2008
Kako ste se našli u istoj priči, ti i on?
Što bliže ti priđem sve bolje vidim
da prvi me dojam nimalo ne vara
i da još se gubiš bez da diraš stvarnost.
U svemu vidiš tek obrise dobrote,
i strah me da naivno ne padneš
prije nego kreneš lažni svijet koji vreba
osvajati snagom koja u tebi vrije.
Zašto se bojiš otvoriti oči
i poslušati one koji te izdat nikad neće
jer stalo im je da shvatiš koliko vrijediš,
a ne da puštaš da te vode
glumci koji samo kradu vrijeme?
23-24.8.2008
utorak, kolovoz 26, 2008
Možda nikad ne naiđeš
jer prečesto te viđam u snima,
a valjda je i drugima dano
da neke riječi daruješ i njima.
Previše sam budan kada zaspim
i sve što govoriš izgleda prestvarno,
dovoljno da poželim da me nema
jer za ovaj svijet je prekasno odavno.
Kad me svjetlo pripremi da krenem
među ljude gdje sigurno te naći neću,
odustajem lako jer sumnja je jača
od želje da dajem i tako tražim sreću.
Možda nikad ne naiđeš,
a ja ni ne znam gdje bih te čekao.
25.8.2008
Kad ću naučiti čitati vam misli
i iz riječi koje me dozovu
upiti samo trunku istine,
a ne se osloniti o njihove zvuke
i vješto se braniti
uvjeren da mislimo isto?
Lako ćete sakriti želje
i tumačenjem podići zid,
nas druge ostaviti po strani
dok sve se posloži kako treba,
drugačije od izrečenog,
sličnije nečemu što krije laž.
Kad ću naučiti čitati vam misli
i bez pitanja punih nade
saznati odgovore koje skrivate
jer nisu ljepši dio naše priče?
22.8.2008
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Nećete od mene čuti sretan stih
jer kamo god da krenem
i prepustim se srcu
ja nailazim na one koje ne smijem,
dobrotom pune, Duhom umivene,
ali nespremne krenuti korak dalje
i odmakom se odvojiti od svijeta
koji guši nemirom i prizemljenjima.
Umišljen, baš kakav ne smijem,
nastavljam lutanja negdje pored vas
i toliko želim pronaći kutak
u kojem će me dočekati osmijeh
i srce spremno podijeliti sve.
22.8.2008.
nedjelja, kolovoz 24, 2008
Budi me jutarnja kiša
ali oči mi slijepo govore da spavam
jer nedostaje sunce,
a danas ga baš trebam
da me zavede toplim vjetrom
i pomogne da zaboravim
da ti ne znaš tko si.
Morat ću ustati
jer već me zove tvoja radost
kad od mene tražiš
da putokaz ti budem
na putu koji ipak sama bolje znaš.
Opet se izokreću strane svijeta
i ne možeš zadržati smjer
jer previše lutaš bez mjere
dok drugima priznaješ
da vrijede više od tebe,
a ne shvaćaš da gubiš
dostojanstvo za šaku riječi.
Bolje da nisam ustao,
ovo su dani koje prespavati treba
jer kad prođu ostave tugu
zbog neminovnog pada izgubljene duše.
Zašto ne bismo vratili vrijeme
i pokazali vjeru u što smo se kleli,
pa da sutra dočekamo sami
oslobođeni svega što nameće nemir?
Ja ne sumnjam da mogu,
samo tebe čekam
jer ovako ne nazirem slobodu,
niti vidim ikog tko me pridić može
sa dna vrućeg grotla
u koje si presretna
bacila sve moje molitve.
20.8.2008
Možda se jednom, draga, sjetiš
svega što sam odavno zaboravio,
što nikad nisam držao važnim,
a tebi je bilo više nego dovoljno
da te k meni godinama vuče
i uspravnu drži da prkosiš svijetu,
svo ono vrijeme kad bila si slaba
i čak ni drugima davala nisi
da o meni kažu jednu lošu riječ.
Možda jednom pročitaš, draga,
tisuće riječi ispisanih tebi
i skloniš sa svjetla one ne tako lijepe,
a prigrliš tople, poput oblaka meke,
i osjetiš u njima da za tebe dišu
sve moje suze otkada te nema.
Možda jednom poželiš, draga,
ponovno zavladati svijetom
i ukrstiti puteve naših duša,
ali moram ti reći da odavno kasniš
i da svaka je tvoja prodana suza
već davno prestala biti samo moja,
a sve ono što sam spremao za tebe
više ne mogu nazivati tvojim,
jer nisi zavrijedila ni puno goreg od mene.
23.8.2008
subota, kolovoz 23, 2008
Da bar mogu pisati o tebi
i da nisam dio svake svoje priče,
da bar mogu miran vjerovati
da svemu će ovom jednom doći kraj.
Ne znam gdje se skriva sreća
i sve mi ovo ne sluti na dobro
jer prošao sam i više nego smijem,
a ništa me dobro dočekalo nije.
22.8.2008
Trebao bih možda ispisati ovdje
sve ružne riječi kojima te častim
jer tako mi je lakše nego u tišini
čekati da shvatiš koliko mi značiš.
Nespojivo i mrsko, prokleti te želim,
a i dalje naše slike gledam
i poželim da osmjesi se vrate.
Ne mogu te mrziti, a tako bih htio,
i sve čime te vrijeđah poželim da traje,
da osjetiš da boli kad izdaju te dragi
s kojima spremno podižeš dom.
Ne mogu te mrziti, a tako bih htio,
htio bih da ti netko vrati
bar silinom kojom mene osuđuješ
za sve što sama nisi znala učiniti.
Mogao sam tišinom pobijediti,
ali ni nekad nisi shvaćala što tišina znači.
Zato nek' te bole riječi,
pa i mene neka pokopaju,
bar znam da nisam kupovao vrijeme
i odabrao stranu koja nudi više laži.
22.8.200
petak, kolovoz 22, 2008
Sve češće vas srećem
pa žurim da kraće traje
taj pogled koji govori
ono što ne smiju saznati
oni s kojima dijelite dom.
Jedino što me miri
to su mali ljudi
koje meko držite u krilu
jer valjda je u njima
duboko negdje dio sreće,
zagubljene ne baš davno,
da vas drži iz dana u dan.
Kad bježim dalje
da ne zarobi me tuga kao vas,
još više me boli
što bez nje sada lutam
i ne mogu se sjetiti
da u očima sam njenim
ikad viđao beznadnu prazninu
i u povezima ruke
nemoćne da dosegnu sve moje.
18.8.2008
Ma što je ovo, da u očaj me baca
nebitno vrijeme, predragi ljudi,
nemirne misli, nestanak tišine?
Zar ni to više ne mogu,
preskočiti bol bez mijene
i uz nju ostati do kraja,
ali sam za sebe,
a ne zajedno kako bih želio?
Nisam smio, to ne mogu,
dvoličjem prići još bliže
i možda si tako otvoriti put,
dobro je da zasad samo sanjam
da mogu zloćom pobjeđivati.
Zašto uvijek peče
što prešutjet ne mogu,
pa prije nego padnem
počnem voljeti privid,
a kad poželim predati dušu
trijezni me neočekivano?
Ne razumijem riječi, ne razumijem vas.
Sve što osjetim poželim pokazati,
ali kad me opet razbije čuđenje
svaki puta ponovo posumnjam
je li moje mjesto baš ovdje među vama.
Nije prvi puta, ne nazirem svemu ovom kraj,
i prokletstvo kao da me prati,
to što izgovorite gubi važnost
jer ne možete protiv moje sudbine,
ni vi koji me toliko želite uz sebe.
Nisam ovdje, ne želim to,
da svima pružam ruke kad pokleknu,
a da, kad u nekome ugledam nadu,
moram bježati ne bih li vas spasio
od tuge i boli kojom me napuštate.
22.8.2008
srijeda, kolovoz 20, 2008
Ipak postoji ljubav.
(ali glupo je da se zamaram time)
Ona je izraz života,
nešto što boli jer nevidljivo struji
i ne ostavlja na svima jednaki trag.
---
Kad skršim te mržnjom
i svakog dana zažalim naše dane,
prije nego utonem u san
opet te vidim kao prvi puta,
onu za koju kad ustreba dat ću sve.
To nije dobrota,
niti me to savjest budnim drži,
to je biljeg moje ljubavi koja se ne gasi,
niti će u mraku pokleknuti od straha.
Za svakog je ima, pomalo,
ali za tebe kao da je previše
jer odavno je pobijedila razum
i vuče me nekud gdje zauvijek ću biti sam.
17.8.2008
Dolazim ti praznih ruku
(kao uvijek prije),
ne poklanjam ti ništa.
Tvoj dan budan čekam,
jutro okupano suncem,
da te opet izdaleka
nevidljivo rosom molim
da pokušaš probuditi sreću
i vratiti ono nešto
što ne smije nestajati
u ovom svijetu
kojem nedostaje dobrote.
Sretan ti rođendan, Jedina. ...
2007...
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008
Rekli su mi da ću, (ili sam umislio)
tek kad prihvatim da si gora
od svega lošeg što o tebi pamtim,
osjetiti da je vrijeme za novi korak
i postati opet onaj stari.
Sad znam, nije mi nimalo bolje,
a sve što smo bili rasuo sam mržnjom
koju tako sam pun želje dozvao
i pustio da te katkad ocrni pred svima,
željnim zabave i ogleda tuđih života.
Ne bi bio red da povlačim svoje riječi
jer tako su duboko oduvijek dio mene
i što sam rekao, uz to i dalje stojim,
ali priznajem da sam sebi lažem
kad u drugima ugledam nadu
i pomislim da uz njih mogu bolje
nego uz tebe punu prezira i ljutnje.
Možda je sad stvarno tako
i postao sam možda opet onaj stari,
no tajnu koja budi pravog mene,
zasad (još uvijek) znadeš samo ti.
15.8.2008
nedjelja, kolovoz 17, 2008
Mirnog me sjećanja raduju
jer u njima ne živimo loši,
a i svakim su danom sve tiša,
boje se smetati novom životu.
Da bar i duši vrijeme donese smiraj,
a ne da se prekasno osjećaji bude
i izgubljeno tebe traže, draga,
jer su pozaspali kad je bilo vrijeme
da ih pustim da odu s tobom.
Sad su mi teret
i tako je teško uvjeriti se u nešto što nije,
naopako dok ih trujem zlobom
u nadi da će ispariti bez boli,
poput te ljubavi koju ne poznajem,
za koju samo ti nalaziš lijepe riječi.
14.8.2008
subota, kolovoz 16, 2008
Već odavno ne znače mi ništa
poljupci i svaki dodir koji liječi
jer srce kuce negdje predaleko,
nečujno, kao da je od tog dana stalo.
Mogu podijeliti svoje misli baš sa svima,
mogu okrasti svaku dušu,
bez da lažno proglašavam nečim tajnim
svoje želje i sve ono što me ruši.
Mogu predati sve što imam
svakom oku koje traži dio mene,
mogu bijesom tugu gušiti
ljubomoran kada saznam, prekasno,
da ipak postoje i one koje vrijede više.
Prekasno, jer teško ću ovakav
vratiti mir i prokleti zlo kojim se punim.
Ono mi brani da primim tuđe ruke
i bar pokušam predanošću naći sebe.
10.8.2008
Opet sam dao mjesečini da me vodi,
da me baš poput tebe zavede,
ali kad stvarnost nadjača odsjaj
ostat ću izgubljen u mraku
jer i dalje sam slijepac koji prati svjetlost.
14.8.2008
petak, kolovoz 15, 2008
Ako se ne znaš osloniti na mene,
bolje da ušutiš i ne tražiš što si stala
jer što bi ti značile uspomene,
jednom kada nestanem,
ako i u danima kad sam disao uz tebe
to što jesam nije bilo dovoljno.
14.8.2008
srijeda, kolovoz 13, 2008
Moramo bolje
jer premalo je miline
i prelako okrećemo leđa
onima za koje smo oaze
kad očiju izjedenih pijeskom
samo u nama naziru spas.
8.8.2008
petak, kolovoz 8, 2008
Primiren spoznajom da ljubav ne postoji,
mogu dane puštati da prolaze
i bez tragova postaju nebitna prošlost,
a sve što me katkad povuče
kao da je stvoreno da postane priča
koju ću povesti putem koji smislim
dok se pozvan guram pomagati.
Dosadilo mi je lutati među vama
i svaki put kad osluhnem tuđe suze
sjećati se kako sam teško naučio padati,
pa nalaziti prečice i osjećati dužnost
da ako mogu podmetnem svoja leđa.
Bilo bi prelako da vidim baš sve karte,
ali tako je lako uočiti blef
i znati da će i vama nezarasli ožiljci
uz sumnju praviti društvo
dok postajemo gori nego smo ikad željeli.
8.8.2008
srijeda, kolovoz 6, 2008
Sad kad čitam bolje mi djeluje ako ovo serviram kao tri odvojene pjesme, strofu po strofu. A nastalo kao jedno.Baš sad kad mogu gotovo sve što poželim,
ja biram nemoguće i gledam se dok padam
jer ne znam kako sjesti na oblak
s kojeg bi pratio zabranjene korake.
---
U svakom trenu propuštam prilike
ne bih li nadi dao vremena da ojača
i bez dodira me, lako, pridrži
kad u tim očima ugledam što tražim.
---
Tako daleko od stvarnosti,
naši se putevi nevidljivo isprepliću
dok si dajem za pravo da te svojatam,
nestrpljiv, a nespreman preskočiti
preširoku prazninu ispunjenu razlozima
koji razdvajaju Moguće od Dozvoljenog.
31.7.2008
utorak, kolovoz 5, 2008
Njemu je sad stalo,
a samo netom prije,
koraka sparenog s tobom,
uz takt koji bi zaveo naivne,
nije mu osmijeh crtala tvoja blizina
nego pogled one drugačije od tebe.
Tebi je sad teško
i naviklo ćeš odglumiti,
naletom bijesa uljepšati scenu,
prosuti što držiš mjesecima,
sve ono loše što te čini žrtvom,
a pustit ćeš i suze, kad on još nije,
ne bi li dokazala da osjećaš.
Meni je smiješno,
kad uz vas prođem i naslutim kraj priče.
Sve je tako jasno i malo mi nedostaje
da zaplješćem prividu i među vas stanem,
da opet osjetim kako mirišu duše
koje se usuđuju varati nebo
i iz navike jedinstvom prozivati to što su oduvijek dvoje.
4.8.2008
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008
Na kraj svijeta, gdje nestaje vrijeme,
neka me bace ako pregazim riječ
i šutnjom i lažima zatomim istinu
ne bih li od nekog izvukao korist.
Ako to se desi i ne osjetim da peče,
crnoužareni oblak umiješan u dušu,
znat ću da da je najbolje baš tako
jer oglušen o savjest ne vrijedim.
25-30.7.2008
Tišina kojom prihvaćam
što mi nosi val života
u meni urla slaveći slobodu
jer novo je vrijeme
i nemir bure jenja',
a ja joj spreman crpim snagu
dok razapinjem jedra
i jučerašnji razdor
bez prkosa pretvaram u pobjedu.
25.7.2008
nedjelja, kolovoz 3, 2008
Varaju te iza svakog ugla i postavljaju zamke,
skrivaju se od svog rugla, drže se za slamke.
Smotat će te, jadnoga naivca, ukrasti ti ime,
njime pribit dežurnoga krivca i slomiti te time.
Bez ponosa odavno svi veliki mogu, a ti šutiš jer te briga nije,
što lažima se dodvoravaju Bogu i uvjere nas da će biti kao prije.
Trgni se jer vrijeme leti, tko ih zbacit može osim nas?!
Ako popustimo razdoru što prijeti, uskoro će umuknuti glas
i previše će krivnje ostati na nama, nitko neće moći naći spas,
istina će progovorit sama, a sve što postoji nestat će u čas!
25-30.7.2008