četvrtak, srpanj 31, 2008
Među stihovima zarobljen,
pronađem se kako šutim
dok u meni bruji neki ton
i razvlači osmijeh
kog prihvate na krivom mjestu,
krivi ljudi, oči pogrešne.
Taj osmijeh, znam ga,
govori o sreći
koju nazirem korak pred sobom,
ali i sakriva tugu
koju nikako da zauvijek ostavim
gdje joj je mjesto – u prošlosti.
Znak je nemoći
pred svijetom
u koji sve manje vjerujem.
30.7.2008
srijeda, srpanj 30, 2008
Izaberi sama kome ovo pišem,
mene više ne brine hoćeš li shvatiti
jer, baš isto prema svima,
više ne skrivam svoje sumnje
dok tražim samo da me dodirnu milinom
i vrate vjeru da postoji nešto poput sreće
što držat će me budnim kada zaspiš.
Ne sramim se reći da sam ne znam
i da sve što dajem nije najbolje što mogu,
niti ću prešutjeti hvalu za one što me nose
i rukama i smijehom i bolnom istinom
svaki put kad klonem kao da je zadnje.
Previše sam prošao da se osvrćem
i čišća je savjest ako ljutnju zaboravim,
pa nastavim tražiti iskrene poglede
i u nekom od njih ugledam ponuđeni mir,
jedino što me može sjetiti što je to Ljubav.
26.7.2008
petak, srpanj 25, 2008
Ne sklapaju se oči
premda umor utopljen u noći
primirje sklapa sa mračnom sjenom
koja me od sjetne mjesečine brani.
Ta bjelina, prigušena, tiha,
nebom iscrtava šare
i polumrakom što ga stvara
budnu dušu hrani nemirom.
Privuku li i tvoje misli
svi nježno noću obasjani oblaci
i podsjete li te njihove šetnje
na naš put koji ide k kraju?
23.7.2008
ponedjeljak, srpanj 21, 2008
Ako ikad svane naše jutro,
dirnut ću ti lice laticama ruža,
crvenilom nježnim i bijelim poljupcima,
nečujno, tiho, meko.
Da te ne probudim.
Pokidat ću trnje da prostrem ti milinu
i oslobođenu dočekam kad otvoriš oči
u novom svijetu koji ti obećajem,
tamo gdje te neće opeći stvarnost
i gdje porazi neće toliko boljeti
jer ćeš znati da uz tebe ostajem do kraja.
19.7.2008
nedjelja, srpanj 20, 2008
Netko je odlučio u tvoje ime
i ne postoji nitko da preuzme tvoj križ,
sve ti to dobro znaš
jer zato su odabrali baš tebe.
Svi oko tebe taje samilost i boli
kojima im tvoj jauk razdire srce,
svi se pravi jaki dok te bodre,
ali kad pustiš da uteknu pogledu
satrti od bijesa kunu Njega
i u istom ga trenu zazivlju za milost.
Ti to dobro znaš.
I vidim da rasteš, vidim da se boriš!
Nije tvoj izbor, ali želiš pobijediti!
Nije život kakav zamišljaš odavna,
nema radosti da ju dijeliš s drugima.
Ali ti to dobro znaš.
Tako si, tako si visoko, daleko iznad nas.
Već ovaj tren za tebe je dar,
a svako novo jutro tvoja nova pobjeda.
I zato si pobjednik! I sad. I sutra.
A onog dana kad prestanu boli,
ti ćeš ustati i biti jača.
Sve ćeš dodirnuti, svima zahvaliti,
a njima će trebati da shvate tvoj blagoslov.
Ja znam da doći će taj dan.
19.7.2008
subota, srpanj 19, 2008
Čujemo li ista zvona i jesi li baš tako blizu?
Zovu li me da mi snove smire,
da im budan priđem, slobodan, bez želja,
da zaboravim koliko je teže kad si sam?
Hoće li me opet obuzeti milina
kad prihvatim što nosi jutarnji im zvon
i lako krenem bez tereta samoće
u svijet širok, ovdje iza ugla?
Čuješ li ta zvona, bude li i tebe?
Hoću li u tvom oku naći Znak da to si ti?
15.7-19.7.2008
četvrtak, srpanj 17, 2008
Pod nestrpljivim bljeskom
kojim nam nebo šapće svoje tajne
ja čekam ne bih li te sreo
u strujanju straha koji se razbija
o one koji previše streme.
Sve što od probuđene tame čekam
ti odavno ne želiš ni pokušati
jer se skrivaš izmišljenom obranom
samo zato jer ne razumiješ
da i u toj mučnoj sili postoji dobrota.
Negdje sklupčana pokrivaš oči
jer se bojiš izgubiti strah
i ne znaš što bi ako sam u pravu
i ako sve je ovo samo dar.
Ne ostaje mi drugo nego nada
da postoji ona koja ne bježi
već se ustrajna i hrabra postavlja
pred lavinu koja guta preplašene.
7.7.2008
utorak, srpanj 15, 2008
Među vama kad osjetim prazninu,
okrenem se ne bih li naslutio
da snagom oslonac mi nudi
mlada koja sa zvijezdama se druži,
kad s neba je spuštaju polako
da, bez tajni, mira svjetlost mi donese.
Previše tražim prividom ponesen
jer nešto je u meni što neda da se smirim.
Kao da nisam dio vaše priče,
sve što dijelimo, i dobro i loše,
prah postaje što sjećanja ga mrve,
a nada raznosi vrtlogom nemira
nastalog zbog sumnji da za sve je prekasno.
12-13.7.2008
nedjelja, srpanj 13, 2008
Budiš me, a nisi uz mene.
Ni riječima ni dahom, ni dodirom.
Budiš me poput one koja me odavna poznaje,
kao da znaš tajnu kako me podići.
Bojim se.
Znam moć privida, a ne želim ponovno zalutati.
10.7.2008
petak, srpanj 4, 2008
Sve bacam u vjetar
jer slutim da jedini je put.
Odlazim potražiti ljubav
iako već znam da ne postoji,
odlazim osluhnuti duše
i naučiti da samom sebi vrijedim,
kao i nebu,
više miran nego ovisan
o boli kojom peku žalci Jedine.
Kad se vratim sve će biti isto.
Naizgled.
2.7.2008
četvrtak, srpanj 3, 2008
Znaš li koliko me boli
kada usnem što doista jesi
i kad ugledam tvoju crnu prošlost
kojoj sam nošen nečim krivim
puštao da bude temelj moje vjere
da nebo nas je skupilo zauvijek?
Znaš li koliko me razdire
što poželim da padneš
i na leđa divljaka oko sebe
spustiš sve strahove koje nose
otkad su naučili (puno prije mene)
da u tebi nema nimalo dobrote?
Znaš li koliko žalim sama sebe
jer sam bar na tren (prekasno) vidio ti dušu,
a svejedno ne posustajem,
i dalje se nadam da to nije sve,
jer srušit će mi vjeru u ljude
ako je sve što nas dalje vuče
požuda, laž, sebičnost i osveta?
2.7.2008
srijeda, srpanj 2, 2008
Ne poznaješ me,
a ni ja ništa o tebi ne znam,
ali ne napušta me milina
kad te spazim kako zamišljena šutiš
nakon što dodirneš svijet
osmijehom koji spreman čeka
približiti tren kad ćeš se vratiti samoj sebi.
Ne poznaješ me,
ne primijetiš me iako smo blizu,
a ja nemam moći koje bi probudile nadu
da do tebe put i za mene grade
tajne sile koje gledaju na nas.
Ne znamo se
i čini se da ostati će tako,
jer nešto mi brani da te gledam
i puni strahom da mogu te nagrditi
očima koje su dobro upoznale grijeh.
1.7.2008