utorak, ožujak 25, 2008
Da bar imam nešto tvoje
čime bi zauvijek ostavio trag
moje sreće da nismo bili dvoje
u škrinji punoj zlatne svjetlosti.
Da bar imam osim sjete
nešto naše da me brani
kad mi nova lica prijete
i križaju te nebitnu i sitnu.
Da bar mogu slušati tvoj glas
i kroz tvoje riječi čuti
tko je to odlučio za nas.
Ne bih vjerovao u tišinu
kojom struji jeka mojih pitanja.
Ne bih vjerovao da ne vrijediš
i da je to što te prozvah Jedinom
uvreda svima koji vjeruju u ljubav.
23.3.2008
Kad se poslože sve kockice i kad konačno u miru sagledam sve što sam prošao s Jedinom i sve što me na kraju dočekalo, mogu iznijeti samo poluzaključak koji me ostavlja negdje u međuprostoru i ne daje mi dovoljno pozitivnog da sve te godine označim nečim divnim (iako me sve još uvijek (valjda će tako i ostati) vuče da o svemu tako razmišljam).
Pročitaj kompletan post
nedjelja, ožujak 23, 2008
Tako me blago pritajeni dižu
ovi dani obučeni u bjelinu,
da ni ne osjetim koliko sam jači,
pa u čudu tražim izvor ove radosti.
Kao da opet udišem slobodu,
bez tebe mogu prošetati osmijeh
i primiti bez sumnje svaku ruku,
spreman pokloniti najbolje od sebe.
Oslobođen sam, ali ne tvojom dobrotom,
već riječima onih koje ne znam,
iskrenih, a ne polovičnih ljudi,
običnih i dragih, siromašnih neznalica,
koji ne znaju godinama lagati
i puštaju da ih vodi srce, a ne interesi.
21.3.2008
petak, ožujak 21, 2008
Prestaju me proganjati tvoje riječi
i sve kletve kojima si krivnju bacila na mene
jer otkrivam tajnu koja srce liječi
kad nepoznate duše trag dobrote cijene.
Prilaze mi bliže i pričaju u tami
i sve mi se čini da na me čekaju odavno
da mi pokažu da nikad nismo sami
i uvjere me da sve što mogu moram davat stalno.
Prestaju me proganjati tvoje riječi
jer nisam taj koji bijegom proglašava kraj
i jer nikad neću na drugu stranu prijeći
samo zato jer ne vidim što je pravi sjaj.
16.03.2008
četvrtak, ožujak 20, 2008
Ako smo stvarno bili iskreni
zar je ikog smjelo toliko boljeti?
Smiješ li, mila, razloge tražiti
u svemu što prošli smo skupa,
bez da priznaš da nije bilo stvarno
već uvijek obavijeno tišinom
na koju se sad lako pozivati
jer stvorena je da bude opravdanje?
Tko ti daje za pravo vagati moj bijes
kojim razočarano branim što sam bio
i glumiti žrtvu što slama se pod njime,
kad znaš što u tebi sakriveno sniva,
spremno da krivi sve druge osim tebe?
15.3.2008
srijeda, ožujak 19, 2008
Još od kraja prošlog tjedna vučem neke riječi sebi i nikako da zapišem tu crticu, naoko nebitan događaj, koji me ipak baš danas prikovao uz neobičan tok misli i doveo me do čudnog zaključka. Ako se to može nazvati zaključkom...
Ne znam točno koji je to bio dan, al' sve me nekako vuče na četvrtak (dakle, bit će već punih tjedan dana). Hm, križni put u crkvi... Mislio sam da je to prvog četvrtka u mjesecu. Ali onda bi sad već bilo skoro dva tjedna... Ali dobro, više-manje nebitno. Nebitno za ovo što želim zapisati, no ipak znakovito. Vrijeme sve brže leti, tjedni nestaju, a ja se pitam kad se nešto dogodilo. Intenzivan mjesec, svakakvi događaji, različita društva, hrpa posla u obrtu. I zadnjih dana neka bezrazložna sreća – stvarno ne znam odakle se spustio taj osjećaj nekog veselja, oduševljenosti (čime?). Na sve strane neki problemi, strka, neželjni troškovi (ali ipak očekivani), loše vijesti... A ja sretan.
Pročitaj kompletan post
utorak, ožujak 18, 2008
Ostavljam ti odškrinuta vrata
da pogledom katkad skreneš
i da ostanem vjeran pjesmi svoje duše
koju tako dobro znaš, a skrivaš.
Kad možda, jednom, poželiš ući,
što ću ti reći na tvoje suze
i da li ću smjeti ponovit tvoje riječi,
onakve kakvih ih se sjećam,
onakve kakve su me najviše zaboljele?
Ja zaboravljam tako lako
svu bujicu boli i buku koja peče,
ne žalim više ni uvrede ni smijeh,
ne osjećam tugu razdvojenosti,
niti me vuče nada da vrijedimo.
Ne dodiruju me priče,
a sve što razbijamo u meni je cijelo.
Ali, što ću ti reći na tvoje suze,
kad jednom, možda, poželiš ući?
Šutnju ne voliš,
svake riječi se bojiš,
suze te vrijeđaju,
djela osuđuješ.
Što ću ti reći?
15.3.2008
ponedjeljak, ožujak 17, 2008
Osmijeh mi ne silazi s lica
makar nasrću na mene vijesti
koje bi me nekad gušile od jutra
i učile me koliko mi znači
opipljivost i ono što i drugima vrijedi.
Čemu se radujem?
Je li to smijeh kojim se rugam?
Ili samo scenografija turobnosti?
Ledenjaci se tope,
na burzama svaki dan novi krah,
s tornjeva se bacaju kad osjete strah
i zatvorenih očiju ne vide izlaz
oni slični nama, razočarani.
Po parkovima pogibaju bjegunci,
ratnici koje stvorio je svijet,
na cestama vladaju divljaci,
uz raskršća moderni prosjaci.
Po portalima sama krema,
brišu suze licemjerja,
po novinama župani i vladari,
manekeni skrivanja istine.
Na špici maskirani dižu moral
ogrnuti krznom, zlatom osunčani,
manipulatori bez prošlosti,
bezgrešni, živi spomenici.
Čemu se smijem, što me to veseli?
Nada...
(Ne, Jedina, nije ime koje lažno pored tebe diše.)Osjećam da ne kopni nam snaga
već sve jači (o, da, jači smo) čekamo tren
kad više nećemo moći šutjeti,
kad pustit ćemo srcima da progovore.
17.3.2008
petak, ožujak 14, 2008
Postoji tajna vještina biti jedno za drugo.
I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo,
ja plovim miran i čuvam to što imam,
tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih.
Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas.još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glask'o da sve je s nama isto kao prije, a nije.
Postoji tajna vještina srcu se pokoriti.
To su priče za djecu u koje ne želim sumnjati,
pa plovim miran baš kao da još te imam
i lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može.
(Kojom vještinom trebam ovladati, da me ne uvrijedi tvoj mukkoji me uči da ne smijem vjerovati sličnima tebi?)
utorak, ožujak 11, 2008
Sad tako želim okusiti mržnju
i radovati se svakoj teškoj riječi
koja iz mene bježi na slobodu,
pa snažna od zlobe ne otupi
već sva silna razdire koga dirne.
Toliko želim očvrsnuti hladan
i pogleda strašna krojiti sudbine
onima koje smisliti ne mogu,
što zbog uvreda, što zbog muka.
Želim osjetiti, vjerovati da zlo vlada
i da ću samo sličan njemu pobijediti,
a plašljive duše rastjerati u daljine
da se nikad više mirne, tople, skupe.
Ali...
Poput šutnje, lako, ljubav osjećam
i tako lijepo postaje dijeliti sreću
da svaki tračak mržnje boli
i gasi želju da sa zloćom se stapam.
Nesretan jer mogu samo voljeti
pred zatvorena vrata spuštam luč
da ne zaboraviš tko sam bio,
jednom kad otvoriš da ne preplaši te mrak.
11.03.2008
petak, ožujak 7, 2008
Krenuo sam jedinim putem kojim mogu,
drugačijim od naših snova,
putem s kojeg se neću vratit isti
jer bolje je ostaviti iza sebe
svu nadu i svu ljubav u koju vjerujem,
nego osjećati prezir
kojim truješ i sebe i mene
i pokušavaš me uvjeriti da znam mrziti.
5.3.2008.
četvrtak, ožujak 6, 2008
Kad sve što jesi spremno prodaješ za zlato
jer sjaj taj ti miri žeđ kojom goriš,
pomisliš li ikad da krivim putem hodaš
i odričeš se onog najvrednijeg u sebi?
26.2.2008
srijeda, ožujak 5, 2008
Negdje u meni sakrivene leže
riječi koje možda otkriti bi znale
zašto se trudim ako tebi nije stalo.
Bi li mi rekle je li to ljubav,
kad za tebe vezan druge ni ne vidim
i kad samo tebi želim pokazati
da najbolje što mogu nastaje zbog nas?
Bi li mi spočitale da naginjem ka mržnji
jer prenesretan ne znam mirovati,
pa kad otkrivam tvoju pravu narav
na trenutke ti ne poželim dobro?
Negdje u meni postoji nešto
što ne daje da krenem dalje,
što čeka da me nekako oslobodiš.
24.2.2008
utorak, ožujak 4, 2008
Nisu te dodirnuli krugovi dobrote
jer i dalje neiskrena tumaraš svijetom
i kupuješ novi obraz nečim što nije tvoje,
kao da želiš time smiriti savjest
kojoj ne puštaš da vlada srcem.
Zar je do toga došlo da uvjereno šutiš
i u sebi skrivaš tajne dok isplakuješ laži,
pa i onima što u tvoje ime riču
ne znaš drugo nego ukrasti spokoj
i siliti me da im uzvratim stvarnošću
kako bi očistio svoje ime?
Vjeruješ li uopće da dobro pobjeđuje,
shvaćaš li da mudrujemo zlobni,
jer ne znamo naći mir koji na nas čeka,
kad pitanja ostavljamo bez odgovora,
a krivnji puštamo da vri
jer ne znamo zazvati dobro lakim praštanjem?!
4.3.2008