petak, veljača 29, 2008
Oskrvnuo si dušu moju, pjesniče,
jer mekoća nije ono što ja biram,
niti su mi drage usamljene noći
i pogledi što prate me dok lutam.
Tražio si oprost bez da sam dugovao,
ponižavao se pred bezvrijednom
uvjerivši me da je njena duša slična,
sklapao si saveze i podizao ruke
da pokažeš da mogu više, bolje.
Odveo si me predaleko od svijeta,
godinama puštao da ona znači sve,
a sad kad vidiš tko su ljudi koji „vole“
skupa sa mnom propadaš sve dublje
i sumnjama daješ da vladaju ti stihom.
Dobrodošao u stvarnost, prati dobro zloću kako raste
i slušaj mi srce koje više ne zna naći tople riječi
jer prozvano da ukralo je sve njeno drugačije kuca.
29.2.2008PS. "Ukradeno", opipljivi dio "ukradenog" "vraćen" "Jedinoj". (za "krađu" saznao od zamjenskog lika)
Lako je pričati i kriviti,
bez imena i bez lica,
slati druge, zavedene,
da ruše nepoznate kule
radi svojih nedosanjanih snova.
Lako je poricati
kad postane svejedno,
kad laži postanu istina,
a najbliži se raduju pobjedi
koju su davno isplanirali.
Ali, ima onih koji se ne boje
da će ih prekriti ništavilo
kad bajke pune laži ožive
i duše se urušavat stanu,
negdje, nigdje.
28.2.2008
četvrtak, veljača 28, 2008
Ni sam više ne nalazim
ljubav u svemu što ti pišem.
Neke nove riječi, nove suze,
pune ljutnje što nabacuje krivnju
na tvoja leđa, pod tvoje dlanove.
Neke nove boli, miješana sjećanja,
koja mi samo potvrđuju
da uz tebe sputan morao sam šutjeti
jer previše istine uvijek je peklo
tvoju nesigurnu dušu,
tvoju nečistu savjest
koju nikad nisi otvarala poput mene.
I čemu se onda trudim,
zašto ti pišem,
zašto te nazivam Jedinom?
Tko li će shvatiti, tko me razumije,
ako je i tebi nebitno postalo,
pa te ni sretnom ne čini
što ukrala si sve što si mogla,
što nisi ostavila niti trunku dobrote?!
Tko li će shvatiti, tko me razumije?
Kako da vam objasnim svoju sreću
što sam dao baš sve čisto i iz srca,
bez da sam stao vagati privid i istinu,
bez da sam na tren posumnjao u nas?!
Kako da vam objasnim svoju sreću,
kako da povjerujem da postoji ljubav
koju ću jednom prozvati većom
od ljubavi koju sam poklonio Jedinoj,
koju je iskoristila i iščupala mi srce?
23.2.2008
srijeda, veljača 27, 2008
Postoje dani u kojima čovjeka zarobi privid sigurnosti u snagu pozitivnih osjećaja prema bliskoj osobi, partneru. Neki bi to kraće nazvali ljubavlju, ali znamo dobro da to baš nije to. Vrijedi li takvog čovjeka odmah, na početku ovog čudnog zapisa, proglasiti ludim, čak možda i potencijalnom žrtvom – žrtvom svoje ludosti i vjere u dobrotu, a i nečeg goreg (te bliske osobe), plijenom, lovinom. Budalom. Ili je bolje pričekati da taj netko prvo prođe nešto o čemu ću pisati, pa da se onda sam proglasi takvim?
Pročitaj kompletan post
utorak, veljača 26, 2008
Od kad sam naišao na vas,
moj brodolom je postao blagoslov,
a to što postojite moj svjetionik
čija luč šapće da sve je bliže spas.
Isti sam bez vas, i vi bez mene isti,
ali osjećam da nas vežu
nevidljive sile dobrote i topline,
neka tajna koja dušu čisti,
neko čudo zbog kog ostajem ovdje.
---
Ne vrijedi nam buditi tugu
jer nevere su davno prošle,
a riječi zbog kojih svjetlimo u tami
podižu nas stalno i crtaju dugu,
na licima šareni osmijeh
koji nas sjeti da nikad nismo sami.
25.02.2008
nedjelja, veljača 24, 2008
Zašto si zašla na ove moje pute
i u meni našla sve što druge slute
kada suzama meko pričam im o tebi
jer ne postoji nitko kome priznao nebi
da u tvojoj duši sve pronađoh nade,
a tvoj odlazak ruši i sve što imam krade?
Kome ću postati mio k'o što ti si meni bila,
ako bol ne budem krio i sumnju da sve si samo snila
kad trebalo je glumit ženu koja muža svoga prati
dok teški dani ne krenu i ne zavladaju tihi sati?
Ja ne znam tko to skriva lice i u tišini smišlja muke,
tko to ljubav poznaje iz priče, a ne vjeruje u ispružene ruke.
Je ne znam nikog tko od straha šuti,
ne znam nikog tko na istinu se ljuti,
ne znam, srećom, one koji mržnju žive,
ja ne znam one koji druge zbog ljubavi krive.
Ja ne znam nikog takvog, osim tebe, mila
pa ti postajem sličan jer oduvijek si krila
da je sve što uz mene živiš samo dio laži
i da nepotrebni tada sada su ti draži.
Riječi tvoje u meni bruje, zlo bude
jer u meni više ne stanuje vjera u ljude,
već sumnje i pogledi krivice puni,
a to što plačem savjest mi se buni.
23.2.2008
(mala zezancija s formom stihovima, "dvostruka" rima kroz stihove prvih par strofa...)
subota, veljača 23, 2008
Toliko želim biti poput tebe!
Hladan i prijetvoran
kročio bih probranim životima
i od svakog uzeo najbolje,
sebi na čast, da rastem u tuđim očima,
njima na muku, da zaplaču kad ih pregazim.
Toliko želim biti poput tebe!
Tako prokleto proračunat
crpio bih podarenu iskrenost,
pa spravljao od nje otrovni sok
kojim bi ih varkom opio i pustio da umiru
muku mučeći bez krivnje osim naivnosti.
Da bar mogu biti poput tebe...
Ne bih stalno prebirao najljepše trenutke,
već bih prošlost poružnio lažima,
a sve vrijedno proglasio izmišljenim.
Da sam poput tebe, crn,
i da ne osjetim savjest kako peče
molio bih nebo da me sakrije.
A ovako, molim da nas očisti.
15.2.2008.
srijeda, veljača 20, 2008
Zar ti nije žao gledat me kako vrijeđam
i na šutnju tvoju nestrpljiv propadam
dok ti spuštam riječi koje ne bih smio,
dok te gazim bijesom kojeg mrzim?
Zar ti ne znače ništa sve godine i milina
kojom smo se svijetu rugat znali
kad mirno smo i bez laži poklanjali dobrotu
i sve loše pretvarali u našu snagu?
Što drugo mogu nego tebe krivit
kad mi ne daješ ni zrno nade,
a sve što smo bili ti dovoljno ne vrijedi
da pokušaš naći trag istine u duši
i priznaš da nisi uložila sve u nas?
19.2.2008
utorak, veljača 19, 2008
I tako ja tonem i tonem, dok ju vidim na zajedničkim fotkama ne mogu bez suza... Taj smijeh, radost, sve ono što se može isčitati iz naših lica. Meni kažu da sam isti. A i ona kaže da je ista... No, slučajno prije nekih 10-tak dana nađoh njenu novu fotku, u javno dostupnom dokumentu jučer slavljene Firme. Opet ću ispasti grub, kad ispljunem ove stihove. Ali ne znam drugačije. I još samo jedno - kad sam ugledao sve što sam ugledao, "novu" Jedinu; još sam više plakao. Sad ću ispast neobjektivan, bezobrazan, čovjek s aktiviranim obrambenim mehanizmima itd., ali nemam drugo za reći nego da sigurno nije ista. Pogled, sve je drugačije!? I onda se počinjem kriviti, jer ne vjerujem da sam godinama bio slijep... Okuražen pogledom na novu fotografiju
koja mi izdaleka fokusira pogled na neprežaljeno lice,
sretan što si dostupna u tako dobrom formatu,
zumiram taj tvoj pogled ne bi li našao kap istine.
Ali što vidim u tim „novim“ očima, u tom „novom“ licu?
Gdje su meke oči koje su pričale o ljubavi?
Gdje su obrve koje bi osunčale i najkišniji dan?
Gdje je nenamješten osmijeh koji skriva toliku snagu?
Kao previše opsjednut prividom tvoje dobrote
buljim u to lice i osjećam bubnjeve u glavi,
sve se moje raspada jer to nisi ti! Ne, nisi!
Ne vidim dobrotu! Ni ljepotu ne vidim!
Zar od kad me nemaš više ni ne nosiš krinku?
Tko si? Gdje si nestala?
Lakše mi je vjerovati u svoju krivnju
nego prihvatiti da si drugačija od svega što si mi bila.
8.2.2008
ponedjeljak, veljača 18, 2008
Zar da me usreći kad od mene tražiš
da poštujem one koje mrzim još odavna,
od trena kad sam posumnjao da ukrali su
tvoju pažnju i sve dobro iz tvoje duše?
Zar da me usreći što bio sam u pravu
i što mi to sad u tragovima potvrđuješ?
Ne, nema u meni radosti jer nisam protiv tebe.
Nema u meni zadovoljstva jer ovo nije pravda.
Sad ću ovu pjesmu pretvoriti u ruglo,
kad spomenem da se bojiš
kako će ti firma naplatiti riječi koje šaljem,
jer si daleko od kuće. Grozno.
Mora da te svaki poslodavac sanja
jer spremna si ugasiti svjetlost
i prozirnim pogledom pratiti idole
koji traže više, koji prodaju skuplje,
koji ne mare za svijet, koji vide samo sebe.
I firmu. „Svoju“. Tuđu.
Neka, nije loše gradit karijeru,
nije strašno postati bolja od sličnih, nije.
Ta talenata imaš više nego drugi,
lagao bih kad to ti priznao ne bih.
Ali ono što me smeta, što me peče,
zbog čega bih sada iskočio iz kože,
to je tvoja šutnja, to su tvoje laži,
jer priznati nikad nećeš što sad svima već je jasno,
da prodala si moju dušu
za ono protiv čega bi uvijek ustala – novac i karijeru.
I ne bilo kada.
Baš u trenu kad si me izdresirala
i naučila što znači biti obiteljski čovjek.
Planirano.
Podlo.
Baš onako kako firma traži, zar ne?
18.02.2008
nedjelja, veljača 17, 2008
Ime ću tvoje svojoj kćeri dati,
ako blagoslovom nebo me dodirne
i uz vredniju nađem svoje snove.
Ti ćeš postati nebitna, one će mi biti sve,
a prokleta ljudskost ispunjat će me nadom
da ne možeš mirna gledati propušteno
jer te slamaju duhovi prošlosti
koji su mene držali prikovanog
i činili me smiješnim dok sam se trudio.
8.2.2008
subota, veljača 16, 2008
post-Valentinovo; Gibonni
Ove sam se godine zaboravio podsjetiti detalja o Sv. Valentinu, ništa neobično budući da mi je cijela ovogodišnja korizma potpuno inverzna od vankorizmenog vremena... To bi tako i trebalo biti. Ali ovog puta je iskrivljeno – mjesto da se malo više pazim, ne živciram i griješim, ja baš radim suprotno. „Svetije“ sam živio do korizme nego li u ovo vrijeme... No, eto, bar sam iskren. Ali me sve dublje nagriza i oholost jer sve češće samodopadno spominjem (eto i ovdje drugi puta) tu iskrenost. Fali mi iskrenost među ljudima, previše je glume, igrarija u međuljudskim odnosima. Kako bi jedna „internet poznanica“ rekla, od kad „nisam dobar ženidbeni materijal“, tj.otkad mi je srce, duša, što već povrijeđeno i nikako da zacijeli (jel to uopće moguće?), više nego ikad cijenim ljude koji iskreno kažu što misle, bez laži (ajde, dobro, one male sitne laži, beznačajne, a bitne za uljepšavanja, puštam, neću zbog njih kritizirati).
Pa sam tako opet slušajući to ranjeno (i nerazumno, valjda) srce, tu propalu dušu, za Valentinovo onoj koja se nekad klela u sve svoje i sve naše, onoj koju sam zaprosio prekasno („Tko ti je kriv, imao si priliku“, rekla je kasnije, kao namjerno da me još jače zaboli sve skupa), onoj kojoj je ovaj cijeli blog posvećen, onoj za koju pišem stihove, onoj zbog koje osjećam takvu bol jer ne znam što sam to učinio da sam prekrižen u njenim knjigama, nedostojan njene blizine, bar pokoje normalne riječi, onoj za koju sam spreman učiniti sve, poslao dva buketa ruža. Da, onoj koju zovem Jedinom. Jedan, manji, na posao. Drugi, veći, išaran trivijalnom simbolikom (što ću, toliko sam jadan da nisam smislio ništa bolje) na kućnu adresu u P. Većim buketom je dominiralo 25 crvenih ruža – Tihaninih 25 godina. A četiri su bijele ruže „rasvjetlile“ to ljubavno crvenilo. Trebale su „slaviti“ naših zajedničkih nešto više od četiri godine.
Pročitaj kompletan post
Podno stijene kamene,
hladne poput tvoga srca,
moja duša mrtva čeka
da lažljive me ruke tvoje gurnu
i da i tijelo ništavilu preda.
15.2.2008
utorak, veljača 12, 2008
Ispast ću sebičan, znam,
jer usuđujem se gristi
i nametnuti vam svoj sud,
praveći se onim koji smije
reći što vam bliži prešućuju.
Ali što izgubiti mogu,
zar ponos kojeg ne osjećam,
zar status koji mi ne treba?
Hoću li potonuti još dublje,
sad kad priznam da ne znače mi ništa
ni divljenje ni podmetanja,
ni kritika ni tišina?
Ako priznam da dalje ne mogu
jer mrzim prijetvor,
jer ne volim zemaljsko,
jer ne marim za običaje,
jer ne želim pamtiti nebitno,
hoću li izgubiti vaše duše
ili vas tom istinom pozovem
da podignete glas
da zajedno vičemo iz pustinje?!
(Imam li pravo biti sebičan,
znam li uopće drugačije?)
12.2.2008
ponedjeljak, veljača 11, 2008
Oporukama ostavljamo isto,
bez želja za promjenama.
Bez vriska kojeg cijeli život gušimo
bez tračka nade u nestanak razlika.
Ne mijenjamo – ni revolucionari, ni ostali.
Možda samo oni koji s tišinom ništa ne ostavljaju
osim možda nje same;
muk koji tako grozno zvuči odabranima
dok ga ostali ne čuju jer ne osjećaju.
Nema promjena.
Oni koji prime tišinu
ionako ju dobro poznaju.
Ostali ne čuju. Zbog gluhoće. Ili straha. Svejedno.
14.7.2005.
subota, veljača 9, 2008
Koliko puta se poklanja ljubav
prije nego srce razočarano očvrsne
i sve što može počne dijeliti nebitnima
jer usamljeno čezne za zahvalnošću?
Postoje li granice do kojih će izdržati
bez da utihne šapat kojim kuca,
praveći se imunim na neljude
koji grabe i ne prežu posegnuti za nepravdom
ne bi li se uvjerili da vredniji su
i u blještavilu bez kojeg ne znaju
divotu naziru u vlastitom odrazu?
Gdje će naći mir ako samo više ne zna
je li u svijet bačeno da isplače propuste
ili da ga mijenja u ime Svemira?
9.2.2008
petak, veljača 8, 2008
Samo da pokušaš izreći nešto nalik istini
pa mi pomogneš priznanjem da nisam ti značio
i da sve je bila farsa smišljena za tebe,
da te jača pogledima drugih i hrani tvoj ego.
Samo da pokušaš ušutjeti u trenucima kad grizeš
i napadaš mi prošlost optočenu zlatom,
umjesto da tražiš greške kojih nema.
Samo da pokušaš zaboraviti na svijet,
pa duboko zaviriš u sebe i vratiš se svoja,
spališ strahove i progledaš iskreno, kroz suze.
Samo da pokušaš priznati što te je promijenilo.
Samo da pokušaš.
Možda bih shvatio.
8.2.2008
nedjelja, veljača 3, 2008
Kako mi je lako pronaći nesretne,
kako mi je lako uočiti one u prikrajku,
tako sam i spreman na velike najave,
želju za promjenom, nešto kao glumljenu samilost.
I nitko ne zna da često ti isti likovi
pred očima noćima zazivaju pomoć i nadu.
Nitko ne zna da sam tako slab i jadan,
bez snage, bez odluke, bez odgovora.
Nitko ne zna da nestaju u mraku
tek kad zaplačem od nemoći.
Razočarani kreću dalje. Do drugog, možda snažnijeg.
Možda i tebe obilaze, mole.
Pokušaj biti bolji od mene.
Suzama ih ne tjeraj, utješi ih smješkom.
I budi onaj koji će pronaći način...
Ja ne mogu. Ili ne znam.
14.7.2005.
subota, veljača 2, 2008
Dok u mjesečini divnoj samo jedan pogled tražim,
znam da za nju ne postojim u snima,
strepim i brinem, jer do nje mi je stalo...
Da ne padne, ja se bojim, jer i mene zaboli njen plač.
Davno ispisano, ali tako istinito...