četvrtak, siječanj 31, 2008
jesmo li samo previše ranjeni
jer su nas izdali najdraži;
korak pred oltarom sjetili se istine,
pa shvatili da godinama „pate“
i drže nas naivnim budalama?!
jesmo li samo previše dali
jer drugačije ne znamo;
zar se može drugačije nego iskreno,
mutiti krv, s Jedinima duše plesti,
bez krinke koja, sad znamo, njima dobro stoji?!
jesmo li samo naivne budale
ili smo oni koji će spasiti svijet?
jesmo li samo neuki glumci
što nisu naučili da bez maske nisu ljudi?
koliko nas je, Bože, znaš li?
što nam spremaš, kud nas vodiš?
vrijedi li naša istina više od kazne koju trpimo?
31.1.2008.
Dobro znaš, Jedina!
Pogazio bih sve dobro što sam ti poklonio,
prešutio sve loše čime sam te uplakao,
kad širio bih ruke, poput tebe,
pa s oblaka se do najdraže zemlje strovalio
i pritisnut strahom nestanka posumnjao
i vjeru u ljubav prodao samo da nestanu pogledi.
Sve sam dao, griješio šutnjom, urlicima plašio,
sve sam dao, do kostiju ispijen, za tebe.
I njih nudim, neka u prah istrunu,
jer znam da ne želim mijenjati nijednu suzu,
jer znam da ne smijem prijetvorom vrijeđati
niti tebe, Jedina, niti sebe, ovakvog kakvog vide,
i istinom proglasiti zemaljske sumnje. Tvoje.
Ako ikad izgubim vjeru u našu ljubav,
bit će to kraj, prestat ću biti ono što jesam.
Ali ne, ne odustajem! Vjerujem!
28.1.2008
utorak, siječanj 29, 2008
Zar ne možeš biti hrabra,
baš onakva kakva želiš biti,
pa umjesto da bijegom ostavljaš pustoš,
bez riječi i bez ljutnje,
kao da ne želiš prepustiti mi ni sjećanja,
zašto ne kreneš protiv mene svime što imaš
i ispričaš što si to živjela godinama uz mene?!
Zar ne možeš biti iskrena
i za nas oboje naći utjehu
koja će nas vratiti među žive?!
Nas oboje. Nas, koji smo nešto značili.
28.1.2008
ponedjeljak, siječanj 28, 2008
Znaj da nisam taj!
Ne gledaj u meni najboljeg!
Zar sumnjaš da ne mogu oslikati lice srećom,
smiriti usne dok lukavo tražim da padneš
i popustiš zavarana prividom pjesnikove laži?
Zar misliš da sam toliko drugačiji?
Da u sebi nemam što drugima važeš,
pa me teret grijeha što im nabrojiš
podigne visoko, mrvu do iluzije savršenstva,
koju ti tako lako podmetnem jer previše poznaješ bol?!
Ne gledaj me tako!
Znaj da molim da postanem bolji,
ali puta nema dok Jedina uz mene živi.
Njena sjena, njena duša. A ja sam.
28.1.2008
Naoko lako puštam da me vodiš,
slobodu koju nemam velikodušno vraćam
i mučenika glumim što predaje Ti sebe,
a duboko u duši krik gubitka skrivam
dok njene oči sanjam i samo uz nju želim.
Ni savjest mi čista ponuditi mir ne zna
jer srce za njom plače i suzama me guši,
put mi skriva, Tvoje tajne nebitnima čini,
udvojen u sebi kad se pitam osjećam li Ljubav.
ponedjeljak, siječanj 21, 2008
Ne, ne želim slušati
svoje verse, pjesme tvoje,
kad uz drugu glavu spuštam
i suzama je tjeram da nestane
jer tebi blizu ne zna doći.
Zaključano je srce moje,
a samoća manje boli
od dana poklonjenih drugoj.
21.1.2008
Meki koraci.
Ili san?
Svake večeri kao da prošećem naše šlapice
i sasvim se tiho stubama spustim,
pa ulicama krenem, putevima znanim,
tražeći gdje u prikrajku leži
što si negdje usput za mene izgubila.
Ljubav.
Tražim je, svake noći.
Ponadam se da će poput igle zlatne
zasvijeliti kad od kiše mokra
odsjaj gradskog svjetla vrati
i ponosna me, poput tebe, natrag zovne.
Tražim je, svake noći.
Jer ne mogu dalje, mira nemam.
Jer nemam slobode, s drugom ne smijem.
Nađem li je, znat ću gdje smo nestali.
I ispričat će mi zašto.
Ako je ne bude, što ću?
Zavaran jer nije je ni bilo
ili proklet jer nisi je izgubila.
21.1.2008
nedjelja, siječanj 13, 2008
Pokazuje mi koliko vrijedi dobrota
kad vam duše obuče u sjene
i pušta da vratite se među nas.
Kad u tišini začujem vaš glas
srce nudim da bude vam dom
jer sjećanja blijede, a zaborav boli.
Pričate mi koliko vrijedi dobrota
jer znate da poželim nestati,
ako je to cijena čista obraza.
Tišina kad postane tišina,
pitam se smijem li ga moliti
da pošalje vas opet,
da naučim što još nisam.
Sebično.
4.1.2008
ponedjeljak, siječanj 7, 2008
Nepoznata lica iskrivljena glumom
nimalo ne pomažu
kad poželim prestati biti ja
i ozdravljen zadivljeno udisati
njihov poseban zrak
koji ne pritišće smislom,
već sve liječi zaboravom opijenosti.
Promatram te nepoznate svjetove,
mreže u koje uhvaćeni
ljubavlju svašta nazivaju
dok gube u mojim očima
sve počasti ljudske.
Zatvoreni, samodopadno uživaju,
gaze sve u što vjerujem
ostavljajući dojam sreće.
Upravo one koju tražim.
Postiđen katkad, razočaran uvijek,
sumnjam u sebe
kad osjećam slabost,
bolesnu mučninu.
Sljepoćom pritisnut,
razbacan sumnjom
poželim zaboraviti sebe
i kušati njihovu sreću –
jer, možda su u pravu.
2002
A onda se, jednog dana 2003., "dogodila" Jedina. Kako ću bez nje, kome da vjerujem?
nedjelja, siječanj 6, 2008
Kad drugi spominju moje pjesme
ni ne primjećuju moj nemir.
Svako sjećanje vraća razdor,
sve suze isplakane u stihove
ponovno postanu dio mene.
A pišem samo da se očistim,
da krenem dalje bez propusta.
Svu bol predajem pjesmama
u nadi da će plakati mjesto mene
kad ostavljene na zgužvanom papiru
postanu dio skrivenog svijeta.
Svaki put kad spomenu mi stihove
ispijam gorčinu proklete nemogućnosti.
Opet postajem pjesnik
koji nikako da počne pisati o sreći.
2001
četvrtak, siječanj 3, 2008
Kome da uputim svoj pogled,
da li nebu koje vječnost nudi
ili magli u kojoj izmiješane duše plove
i brane da bez nje tražim tajne nove?
Kad šapće mi srce da nebo po ljubavi sudi
i da gubit nešto tako sveto mogu samo ljudi
gdje da pogled svrnem, kome da se predam
kad zemaljsko čvrsto držim i vremenu ne dam
da zaboravom stigne što mi duša sanja?
1.1.2008