subota, prosinac 29, 2007
Uzalud se trudiš, ljubavi,
kad me tjeraš da te ostavim
i u tebi da gledam nešto loše,
da protiv tebe ustanem
i uzvratim ti i porušim mostove
i sa svoje strane, kako si ti već učinila.
Uzalud se trudiš, ljubavi,
jer svaki dan ponovno oživim
i sve što ponekad u bijesni tren zaustim
postaje bezvrijedno jer duša voli
i bez tebe mir nikad naći neće.
Uzalud se trudiš, ljubavi,
sve i da ti pomognem,
pa postanem najgori
i za tebe ne nađem ni jednu lijepu riječ,
nema načina, ja ga ne znam,
kako ugušiti istinu koju duša poznaje.
Ona voli dušu tvoju. Tebe. Kao i ja.
17.10.2007
petak, prosinac 28, 2007
Kad propast proriču
ne skidaju svoje halje,
umišljeni da baš njih šalje
Svjetlo s neba svakom biću.
Puni sumnje, crni, mračni,
u ljude vjere nitko nema,
kraj se bolni svima sprema
spasiti se neće ni sretni ni plačni!
Gdje taj umišljeni ponos crpe
ako ljubav za njih ne postoji,
pa svakome se samo grijehe broji
a ne vide da mnogi vukuć križe trpe?
Ne vjeruj im, nek te nada boli,
mir za dušu suzama isplači
jer čista srca postaješ najjači
i blizak Onom koga svatko moli!
28.12.2007
četvrtak, prosinac 27, 2007
Ne smijem doći pred Tvoje dvore
bez da založim sve poklonjene moći
i nestanem ako tako Tvoja volja traži
zbog ljubavi i dara da popravljati mogu
sve što pogrešno smo učinili, ludi.
Nisi me poslao da popuštam kad trpim,
niti da odustajem kad zamrači se svijet
i svjetlo koje tinja samo zbog ljubavi
ne stanem braniti pod cijenu života,
onog što vide kao dio igrokaza koji spravljaš.
Ne smijem doći pred Tvoje dvore
ovakav kakav pred njom klečim,
moraju me prije očistiti njene riječi,
moraju me prije prihvatiti njene ruke.
27.12.2007
srijeda, prosinac 26, 2007
Nije mi nitko poželio nešto ljepše,
od ovoga što za ovaj Božić primam
iz riječi kojima Jedina me smrskat želi.
Da išta vrijedi pao bih bez daha
i podići me ne bi mogle svete ruke anđela,
niti suze svih onih koji vole bez uvjeta,
pa već time, sad vidim, veći su od nje.
A ovako, kao poklon me najljepši veseli,
svaka uvreda i krivnja kojom opet prijeti,
jer postajem jači i njezin više nisam.
Slobodu mi šalješ, Bože, hvala ti na tome,
sad znam da čist mogu dalje,
jer grijehe koje sam zbog ljubavi umislio
već sad isprati mogu rijekom njenih laži
i zasjati opet, siguran da imam dušu
koja čezne dijeliti s onima koji zaslužuju.
24.12.2007
Pod zvonom onog što zvali smo ljubav
godine smo proveli zaštićeni od svijeta
i pustili dušama da traže nebitne razloge
i pogledima otkrivaju slasnije zalogaje
negdje prijeko, u zabranjenom voćnjaku.
Čim su te prevarili prividom i namještenim smijehom,
strahom vođena, sumnjama si dala da te zavedu
i preko noći od svetice ostala je samo ljepota
jer presvukla si, tražeći više, zlato u crninu.
Oslobođeni muke istinskog zajedništva,
trebali bi smoći snage i preživjeti.
Ti znaš kako, presretna dok „patiš“.
Ja ne znam. Predugo sam izbivao.
13.12.2007
utorak, prosinac 25, 2007
Godine sigurnosti, ljubavi blaženstvo,
naivnom nikad neće probuditi sumnju,
a kad iskorišten izgubi u toj igri laži i prijetvora
kako da ikada sakupi dovoljno snage
i samo pokuša ostati isti, vjeran ljubavi?
Svu ljudskost, svo poštenje, svu vjeru,
sve na kušnju stavlja najdraži netko,
godinama voljen, jedinim prozivan,
nepoznat i proračunat, u strahu od sama sebe,
kad ruši i smišljeno odbacuje izigranu dušu.
25.11.2007
Odustajem.
Zar da uzdižem onu koja ruši,
zar da molim za onu kojoj ne treba?
Odustajem.
Tako sretna, ludilom prekrivena,
neka uživa u svijetu profanom,
gdje duše ne priznaju,
gdje u ljubav ne vjeruju,
gdje bolji si ako imaš,
gdje krivnju uzimaš istinom,
gdje umireš još dok živiš.
Odustajem.
Tebi ću pokloniti, prijatelju,
sve što želiš, sve što mogu.
Ako vjeruješ,
moje će te rijeći dotaći,
ako osjećaš,
moje će te misli ojačati.
Samo vjeruj.
Ja više ne mogu
jer ona ne zavrijeđuje.
25.11.2007
Teško izvlačim najmekše riječi
i sve rijeđe poklanjam najtopliji osmijeh
jer ne mogu zaboraviti tvoju varku
i bojim se sumnji kojima uz ljubav nije mjesto.
Sve riječi bih sad darivao samo tebi,
svaki osmijeh tebi bih dao mjesto šutnje
jer u meni za tobom plače svaki kutak,
a nada da te vratim nikako da splasne.
Povrijeđeno srce samo više tvoju ljubav traži,
jedino uz tebe mogu naći mir.
25.11.2007
ponedjeljak, prosinac 24, 2007
Nešto me vuče, netko me zove
da ne pogazim sebe ogrnut tišinom,
već opet da pišem pun nade nove
i ne prešutim da baš tebe trebam.
Ne znam kako odglumiti zloću
i bez da ti poželim najbolje što mogu
propustim zahvaliti malenomu Bogu
što za ljubav živim i danju i noću.
Nešto me vuče, netko me zove,
a i pahulje bijele podsjete da volim
tvoju dragu dušu za koju stalno molim
i puštam da nemirom mi krade snove.
Sretan ti Božić, osjeti što ti daje,
ne strahuj, mila, jer anđeli te prate
i kad padneš, samo zažmiri da te vrate,
dočekat će te zvijezde koje sjaje.
Sretan ti Božić, na ljubav nek' te sjeti,
nije to ono što blještavilo svo nudi,
niti riječi, priče što pričaju ti ljudi,
pusti zato mir da u srce ti doleti.
24.12.2007
Sive kapi, mokri krovovi,
moje sunce je ugaslo.
Teški zvuci, rominja tišina,
moja duša gubi nadu.
Plačne riječi, suze umirućeg,
moja molitva gluho odzvanja.
Korak dalje, borba nestvarna,
moje srce dalje ne može.
Njen strah moj je krvnik,
njen ponos vječna tama,
njene laži izigrana sreća.
Početak života, kraj ljubavi.
Kraj života.
25.11.2007.
nedjelja, prosinac 23, 2007
O da znam, Gospodine,
kako da zavolim tvoj glas
više od usana moje Jedine
ne bih čekao ni čas,
već bi krenuo putem Riječi,
koja sama je dovoljna jer liječi,
vječnost navještati kojima treba
bar mala pomoć, znak neki s neba.
O da znam, Gospodine,
kako vratiti poklonjenu radost
mjesto da zarobljen u srcu Jedine
u ratu s Duhom isplačem mladost,
ne bih ni na tren sumnji dao
da uvjeri me da odavno sam pao,
ustao bih po tko zna koji puta,
dozvoli ne bih da me bol ta sputa.
O, da znam.
Znači mi više od tebe!
Bez nje ne mogu, a ti si uvijek tu!
Poželim da nestaneš, ako to nju vrati!
21.11.2007
subota, prosinac 22, 2007
Ne treba te brinuti tko uz mene hoda
jer u svakoj će priči nedostajati trag
što snijegom vodi do skrivenih tajni
koje znamo samo nas dvoje, Jedina.
Ne treba te brinuti na koga se oslanjam
jer teške si dane sama iznijela za mene
i nitko se s tobom mjeriti ne može i ne zna.
Ne treba te brinuti tko mi dane krati
jer za jedan dan uz tebe još uvijek nudim život,
a drugima ne dam da dođu mi blizu
makar dijelim srce i hranim se dobrotom.
Ne treba te brinuti što prolazi vrijeme
jer nebitna su tijela, a duše uvijek mlade,
tek sad se pune otajstvima i nadom
kad svakim danom bliže su početku.
Ne treba te brinuti što se gubim
i što nemir, kojim mi još uvijek vraćaš, proklinjem.
To borba je koju prinosim za nas
da ostane spomen našoj pobjedi.
21.12.2007
petak, prosinac 21, 2007
Jesam li prodao dušu za sreću nađenu u tvom tijelu i tvojoj blizini,
pa sad otkupiti ne mogu mir koji je zauvijek potpun jer u svemiru smo našli jedno drugo?
Sve je tvoje.
I duša i tijelo.
Ali osjećam slobodu, osjećam moć, nisam zarobljen, ljubav poznajem, znam da to moj je put.
19.12.2007
Možda ne pristoji da pijan ti pišem
I znam da više nije ni mjesto ni vrijeme,
Raskinute niti te ne mogu dovesti do mene,
Sva sjećanja s kojih vrijedno prašinu brišem
Tebi ne znače ništa i kao da desilo se nije
Ono što nedavno ljubavlju smo zvali
Bez sumnje sve dijelit kad smo stali.
Oprostiti ne želiš jer ne znaš dal' se smije,
Mir ne daješ zbog straha što u tebi se krije.
16.12.2007
četvrtak, prosinac 20, 2007
Nešto je tvoje ostalo u meni, moja krv nakon tebe nije ista,
jer nešto me ugrije kad bliže sam tvom domu
i vuče me da vratim dane po cijenu Božje milosti.
19.12.2007
srijeda, prosinac 19, 2007
O, da, duša mi kao nikad diše,
ali bez ljubavi njene umorna
dodiruje druge svojom samoćom.
O, da, živim.
Živim bez Jedine
i za svaku se slamku hvatam
da zavaram srce i tijelo,
jer dušu prevariti ne mogu.
30.10.2007
Bez suputnice, tebe Jedina,
kilometri što prolaze dok bježim
bez značenja samo se nižu.
Šume i polja kroz maglu dok se bude
niti donose mir, niti brišu sjećanja.
Kad se nepravilne sjene približe i presvuku,
pa se nazru krovovi i domovi tuđi,
ponadam se da bar drugi sretno dišu
i da za nas mole nepoznate duše.
19.12.2007
Skupljam popadalo lišće
kao svoje dane, propale godine,
i pitam se gdje će za mene niknuti
novi život, nove nade
i tko će mi iskren na put doći,
takav da ne krade suze,
da ne proklinje greške nego da prašta.
Oronulo, a toplih boja,
poput moga lica privid stvara
radi drugih kad smješkom se crveni
ostarjelo pod maskom mladića,
snuždeno kad čekam kraj,
tu jedinu sreću koja sve je bliže,
istinu koja nepobitno ostaje.
5.12.2007
utorak, prosinac 18, 2007
Ne daješ da se vrate
Oni koje probrano kradeš,
Sreću tako lako zatireš
I uvjeravaš da patnja vrijedi,
Mir nemirom mutiš,
Oslobađaš strahove.
Kuda nas to vodiš?
Rijetko osjetim da postoji put
I tad zbog ljubavi nebitan postajem.
Želiš li da za nju dam sve?
7.12.2007.
ponedjeljak, prosinac 17, 2007
Ne želim od vas ništa.
Svi darovi koje nudite
na riječi bez značenja podsjete,
samo zazivaju prokletstvo
koje u meni živi
i ne daje da se oslobodim
iz okova stvorenih da guše
sve čime duša diše.
Primam vaše poklone hladan,
ništa od vas ne želim.
Ne postoji u ovom svijetu
zlatom optočen oltar koji mi vrijedi,
ne postoji istina koja liječi.
Samo krik što guši ga tišina
jer malen urličem od boli
nespreman prihvatiti površnost,
razočaran i bespomoćan,
pun želje da pronađem put
koji se s vječnošću spaja.
7.11.2007
nedjelja, prosinac 16, 2007
Zar slušati moram što drugi nauče,
da opet ću od nje naći toliko bolju
i nadu povratit, za život dobit volju?
Zar vjeruju u to, zar sumnje ih ne muče
jer utjehu nađu kad vide da padam
jer svega se sjete kad ovako jadan
prošlost njihovu na svjetlo opet vraćam?
5.12.2007
Hoće li me dodirnuti sreća
prije nego izgubim svu nadu
i zauvijek zatvorim srce?
Hrabre me novi pogledi,
bude me novi glasovi,
drže me nove ruke,
raduju me novi osmjesi.
Ali duša tuguje tiho,
ne prima blagost i novu čistoću
jer nedostaje mir
kog su pregazile tuge
i satrle sve puteve sreće.
1.12.2007
Na kraju dana nestaje svjetlo,
ostajem u mraku, nebitan, sam,
bez tvoje blizine iz koje sam učio,
bez tebe, izgubljen, slomljena srca.
Mogu li prividom istine
uvjeriti dušu da neće zadugo plakati
jer nova će ljubav opet upaliti žar
i poput prve udahnuti nadu?
Smijem li prevariti samoga sebe
i, samo da umirim srce,
najljepše dane proglasiti snima
koje ću usnuti ponovno uz drugu?
12.11.2007
subota, prosinac 15, 2007
Ljubav ne nosi krivnju, nikada!
Umotana kao najljepši poklon
samo će zagrijati srca koja plaču,
pregažena poput blata na cesti
uvijek će ponuditi tračak nade.
U ljubavi za krivnju nema mjesta
jer dotaknuti žive u nekom drugom svijetu
gdje uz dodir tijela duše svoje vežu
i pod zvijezdama daju obećanja
da i kad odu neće ostaviti tugu.
15.12.2007
Ustajem sam.
Dan je odavno trebao doći,
ali u mraku se budim,
tresem u čudnoj hladnoći
i bolno osjetim koliko gubim.
Zvijezde me okruže,
tama mir mi nosi
tuđe ruke zagrljaj pruže
dok duša za nju prosi.
Bez svog sunca moram
a zvijezde su daleko,
ne dopire do mene
ni svjetlo ni toplina.
U mraku, hladnoći...
Ustajem sam.
Ostajem sam.
Gdje je moje sunce,
gdje si Jedina?
24.11.2007
petak, prosinac 14, 2007
Previše sam ostao tvoj,
previše spreman praštati,
preduboko vezan dušom za tebe.
Svih godina nisam tražio više,
jer što si davala bilo je dovoljno.
Jesam li samo ja izgubio
ili i tebi nedostaje nešto moje?
Jesu li i tvoja sjećanja
poput mojih topla,
neuništiva zbog ljubavi?
31.10.2007
Zašto Tvoj križ oko vrata stavljam,
a pun sebe Te vrijeđam kada patim
i na nju sve češće muku dozvat želim?
Zašto Tvoj križ oko vrata stavljam,
a proklinjem sav prijetvor ovog svijeta
i njoj sudim jer samo je dio stvarnosti?
Zašto daješ da Tvojim križem svjedočim
ako nikome ne vrijedim
i više ne znam lažem li sam sebe
da ljubav mi je njena dodirnula dušu?
Zašto puštaš da znak me križa jača,
a dobro znaš da bez ljubavi umirem
svaki put kad se sjetim njene glume?
Pusti me, ne pomaži mi nadom.
Daj da nađem mir.
13.12.2007
Onaj snažni čovjek kojeg si zavoljela
ostao je negdje u tvojim odajama.
Ovaj koji samo čeka kraj
otkriva sve slabosti drugima,
oplakuje to što te nema,
osjećajima dopušta da zatiru razum,
on je taj isti, ali bez tebe nije.
10.11.2007
četvrtak, prosinac 13, 2007
Čija me to duša proganja
i kome sam to darovao ljubav,
ako sve što doživjesmo ne postoji
jer u tvom srcu sjećanja ne žive?
Kakve su to sile u našim sjenama
godinama zaklon nalazile,
tako snažne da naše sumnje razbiju,
tako blage da nas naivne zavedu
i nakon svega ukradu naš mir?
Zar privid može održati ljubav živom
i pustiti da se veze rasplinu kad dotaknu stvarnost
koja na kraju nije nimalo drugačija od onog što smo bili?
Čija me to duša proganja,
tko me odvlači i tjera da poletim
i ostavim savijeno gnijezdo
koje si pustila da me podsjeća i boli?
1.12.2007
Neka mi Riječ tvoja sudi,
neka me razdiru moći tvoje,
nek' hostija me gušit stane,
nek' nestanem, uzmi mi dušu,
ako...
Ako samo nižem grijehe,
ako ljubav ne osjećam,
ako sebično gazim druge,
ako strah me nebrigom hrani,
ako neiskren kradem poglede,
ako bez razloga proklinjem.
Uzmi mi dušu,
ako ovaj nemir koji osjećam
znači da drugima ne dajem
što, za njih, meni si poklonio,
već za sebe kradem
i pred krivu prinosim
svo dobro koje ne zaslužuje.
11.12.2007
Zar ikad sam se sramio reći
da odrasti ne želim niti neću
jer djetinjast mogu više
nego postati kopija drugih?
Jesam li ikad krenuo graditi zid
iza kojeg bi se sakrio
i s rukama na ušima
bježao od svega što činim?
Sve pogreške koje nižem
nastaju jer sa svijetom se ne mirim
i ne mijenjam što jedino mogu – sebe.
Ima li mjesta za mene,
ako ostanem isti?
5.12.2007
Što sam sve činio,
čime sam izazivao poglede začuđenih,
presretan, najjači,
dok sam svakim korakom više lebdio
siguran u tebe,
oduševljen spoznajom da za mene živiš?!
Izazivao sam munje,
ispijao kišu,
prkosio sam suncu,
borio se s vjetrom!
Svijet je bio pozornica,
mi smo bili zaljubljeni,
drugi su bili nebitni.
Onog dana kad morao sam
ispiti gorku čašu koju si servirala,
ostao sam otrovan stvarnošću,
sam u našem svijetu,
osuđen ispatiti dane koji ostaju,
dok me ne uguše sjeta i tvoja oholost.
Za mene si živjela?
A nisi imala snage sa mnom podijeliti gorčinu
i isprati taj okus slatkom snagom ljubavi?!
Ne, nisi živjela za mene. Nikada.
25.11.2007
srijeda, prosinac 12, 2007
Svijet je stao,
prolaznici bez lica kao da ne postoje.
Sve je stalo i nebitno postalo.
Zaleđeno sjećanje jedino grije
i spomen njene duše ukrašava,
dok me ogrče tugom i boji moje nade
jer siguran u ljubav gubim razum
i za nju spreman postajem dati sve.
Sve stoji, mrtvo, a živo.
Svakog trena umire dio vječnosti,
bespovratno nestaje komadić slobode,
trajno se gubi što ne bi se smjelo,
a ja ostajem vikati u pustinji,
samo Jedinoj okrenut
jer samo njenu sreću želim.
8.12.2007.
Znaj da neće se vratiti
jer njihovo vrijeme ne postoji.
Ostalo je samo naše,
poklonjeno, živo, trajno.
Tako jasno osjećam prevaru
i znam da proklinje nas nebo
zbog svega čime krademo
zalog koji su ostavili za nas.
Znam da neće se vratiti,
ali nikad neću ušutjeti
jer korak od njih crpim nadu
da ljubavlju mogu osvojiti Svemir.
7.12.2007
Naučila si me priznati ljubav,
padati na koljena da ju sačuvam,
boriti se svime da ne zavlada tišina
i blagoslov ne postane dijelom prošlosti.
Bez svega ovog vječno bih sumnjao,
a sada spremno mogu izgubiti sve
i na kocku staviti što drugi srećom zovu
jer siguran da ljubav nas je takla
ne pristajem živjeti gušen prividom.
24.11.2007
utorak, prosinac 11, 2007
Tko te šalje, reci?!
Pogledom me slabiš
jer dostojan nisam osjetiti ti oči.
Naivnošću me kupuješ
jer uz nju samo dobrotu vidim.
Ne, ne miriš me,
već trgaš sve te maske od gume
koje me brane od takvih poput tebe.
Ili možda, od mene sama.
Tko te šalje,
tko te tjera da me tako gledaš?!
Tko te vuče k meni,
tko me gura da te primijetim,
tko mi oči podiže da te traže?
Tko to vlada, tko nam smješta,
tko ne pušta da miran čekam kraj?
Zna li taj netko koliko strahujem?
Zna li koliko sumnjam,
zna li da opet osuđen neću preživjeti?
Bojim se pogriješiti. Ponovno.
6.12.2007.
Tišinu tražim da me ogluši,
da umukne srce, razum se ugasi,
duša da postane sa bitkom jedno,
izgubljena, sama, razbijena, snažna.
Tišinu tražim, samo za tren molim,
da potonem dublje, do ruba kleknem
i bol, mjesto krikom, mukom zbunim,
proniknem gdje sve dobro spava
i osjetim je li ljubav moja vrijedna,
smijem li ju dostojnom Svemira zvati.
Tišinu tražim ne bih li se našao.
6.12.2007.
Što nam može biti pokora,
a da bar dio grijeha očistimo
i darove ne zatrpamo ludilom
koje kad se nastani u nama
zauvijek ostaje upareno sa zloćom?
Što ćemo obećati pred oltarom
bez sumnji da možemo izdržati
u ovom svijetu slobode
kao stvorenom za igru kušnji?
Postoji li način kako sačuvati sebe
i neokrznuto proći ulicama,
zadržati bjelinu poklonjene duše
i drugima ostaviti samo najljepši trag?
9.12.2007.
ponedjeljak, prosinac 10, 2007
Ne trebaš me ovakvog,
nikome ovakav ne vrijedim
i bilo bi bolno da me trpiš
dok ni sam ne znam koga slijedim,
da li srcu puštam da put bira
ili razum shvaća da nema mi mira
dok ne nađem opet tebe istu.
Ne trebaš me ovakvog,
nitko sam i duša mi je prazna,
sve što spremao sam tebi
sad izgleda k'o kazna
jer svakog dana savije me tuga
i prekasno me uči koliko vrijede
sve riječi koje reći nisam smio,
sve riječi koje poslušao nisam.
10.12.2007
Što da svjedočim, ovakav, pred drugima?
Smijem li one što vjerni ostaju prozvati budalama,
pa se zamjeriti najtoplijim dušama
i izgubiti nadu da postoje koji mogu mijenjati?
Što da svjedočim, ovako sam i zaljubljen?
Oduvijek sam htio biti svjedokom radosti,
a sad mogu samo pričati o izgubljenom čovjeku
koji previše vjeruje svom srcu.
Ja ne mogu pričati o čudima, jer sva koja mi se dogode
ne znače ništa, ne odvlače me dovoljno daleko,
nekud gdje ne postoje razlozi, gdje srce šuti.
Samo sam želio provesti život uz Jedinu,
a svijetu, sretan zbog njene blizine, darovati više.
Što da svjedočim?
Samo me čudo vratiti može.
Za sve ove dane, već je prekasno.
31.10.2007
Što će ostati kao trag u tvojoj duši,
kakvim me tvoja sjećanja vide?
Čime sam dozvao nesreću na nas
i dao ti povod da zauvijek odeš
i okreneš leđa svemu što smo podigli
bez muke, bez planova?
Gdje sam te i kada povrijedio,
grubim riječima ili bolnom šutnjom,
zašto ne tražiš da se pokajem
i pustiš da trajemo?
Reci mi kako si,
pomogni da uvidim svoj greške,
pomogni da se mijenjam.
29.10.2007
nedjelja, prosinac 9, 2007
Zavjetom tišine sakrivaju ružne stvari
oni kojima netko pokloni svoj život,
pa vjerom jačan guši svaku sumnju
i ne daje nesigurnosti da ojača.
Zavjetom tišine prekrivaju laži
dok jasna pogleda kradu ljubav,
a vrijeme poklanjaju drugima,
nebitnima, okruženi istima.
Zavjetom tišine išaran je svijet.
Za najbliže teško postaje
ruku staviti u vatru
jer sumnja postaje druga savjest,
a strahovi uznici čistih duša.
9.12.2007
Ostavljam ti, svijete, Jedinu da ju čuvaš,
da dobro joj bude, samo srećom da ju diraš.
Ni na tren joj tugu ne nudi, budi joj blag,
budi joj, svijete, od mene bolji.
Ostavljam ti, svijete, sve što sam stekao,
sa sobom ništa ponijeti ne mogu.
Ostavljam ti riječi,
u nadi da će tuđa sjećanja pričati o meni.
Ostvaljam ti sve što mogu.
Tebi, Jedina, ne ostavljam ništa.
Jer nemam ništa što ti bar malo znači.
30.10.2007
Samo da okusiš kap te gorčine
kojom me bol, što nikako da mine,
hrani od dana kad si otišla,
ustuknula bi i bez pitanja zaplakala
pritisnuta krivnjom izdaje.
Samo da pustiš ljubavi da te dirne,
nikada se više ne bi bojala.
15.10.2007