nedjelja, rujan 30, 2007
Osjećam da kraj je blizu,
ne znam želim li to
ili je samo slutnja
meko dirnula dušu moju,
a toliko sam toga propustio.
Kamo će me odvesti
oni oblaci koji gutaju duše,
jednom kad tijela puste
i nekima tugu ostave.
Otići ću samo zbog nje,
svi će tražiti bolje razloge,
trebat će objasniti svijetu,
ali tek neki će shvatiti.
Ja ću otići raspukla srca,
umrijet ću samo zbog ljubavi.
30.9.2007
Ne nalazim sreću,
A vrijeme sve brže kopni.
Želio sam uz nju ostariti,
Ali nisam dočekao
Lijepoj da joj pred oltarom
Obećam vječnu ljubav,
Sve ono što i dalje gori
Tako živo u mom srcu.
29.9.2007
Zašto sam toliko čekao, zašto nisam ispunio njene želje?
Opet ću vas malo zamarati svojim nebitnim promišljanjima.
Postalo mi je uobičajeno svako jutro otvoriti Novi zavjet i pročitat par stranica... Slučajno otvaranje, pa preskakanje ako se otvori nešto što sam nedavno pročitao. I tako danas otvorim Luku, 16. I sve mi je poznato, čini se da se ovih zadnjih tjedana gotovo sve čita iz Lukina evanđelja... Preskačem retke o nerazrješivosti ženidbe jer me zadnjih mjeseci uvijek bace u neki poluočaj, poluveselje. I eto me na priči o bogatašu i siromahu Lazaru. Iskreno, nikad prije nisam (bar se ne sjećam) naišao na ovo...
Pročitaj kompletan post
Značiš mi više od svega.
Pusti da osjetiš,
jer to ostaje u meni
i nikada neće nestati.
Pusti da osjetiš.
Sad.
Jer sad živimo.
25.9.2007
subota, rujan 29, 2007
Za mene molite, dobri ljudi,
za srce njeno da opet se probudi,
za moju vjeru da kušnje ju ne sruše,
za nas dvoje da nađu nam se duše.
27.9.2007
Bilo bi lakše da znam
kako izgubiti vjeru
i početi ispočetka,
bez sjećanja, prazan.
A ne mogu, jer nisam taj.
Niti smijem. Jer vrijedi.
26.9.2007
petak, rujan 28, 2007
Dodirni mi opet srce,
poslušaj što duša moli.
Samo probaj kap te boli
i ne ostavljaj me hladno,
već učini što moraš.
Oslabi me do konačnog pada.
Ojačaj me da ne osjećam.
Zaustavi vrijeme,
izmiješaj strane svijeta,
preokreni svodove.
Ili ostavi kako je,
pa mene mijenjaj.
Sad je to vrijeme, Bože,
sad daj da poslušam,
a ne da duša Duha guši
i sva luda za srcem ide.
Neka bude kako želiš,
utišaj srce ako krivo voli.
26.9.2007
četvrtak, rujan 27, 2007
Poželim baš sad napisati najljepšu pjesmu,
jednu posebnu, koju nećeš proglasiti uvredom,
jednu koju ćeš mirna pročitati
i, bez da te riječima navodim,
zamisliti kako bi lijepo bilo šetati udvoje
šumskim putem obojanim čarolijom sunčana jutra
i u sebi ćutiti plan vječnosti,
čekati da se sve ponovi uz prve korake naše djece.
Pročitaj kompletan post
srijeda, rujan 26, 2007
Kao začaran, ne pronalazim izlaz
dok zatvoren iznova vraćam dane
i plačući lutam prošlošću.
Pratim korake moje Jedine
dok uz nju srećom postajem jači,
gledam ju kroz sumaglicu sjećanja
i njenu ljepotu u srce dublje stišćem.
Sve se ponavlja, i dan kad nestaje.
Kao začaran, ne želim naći izlaz.
Kad uz nju ne mogu, u sjećanjima živim.
12.9.2007
Sve grijehe koje nosim
tako lako puštam
i kajanje me čisti,
bolji postajem.
Pritisak nestaje jer to želim,
pogreške, mane, zloću,
sve tjeram da me puste,
da ostanem sam, nesputan.
Ali ne mogu, Jedina,
tebi pustiti da odeš,
jer među grijesima nisi
mada boli više od svega
to što nijednu riječ ne nudiš.
Uz tebe vežem
sve što imam od života.
Radosti i tuge,
nebitne titule,
uspjehe, padove.
Da te i poželim protjerati,
a to bi tek postalo grijeh –
gasiti ljubav samo da ne peče,
ne bih dalje znao, to ne bih bio ja.
Sve grijehe lako puštam,
kajanje me čisti, jad nestaje.
Tebe želim zauvijek, volim te,
bez tebe nisam isti.
Ne puštam, a već sam izgubio.
15.9.2007
Ne, ja nisam rođen za drugu.
Znam da tu sam samo radi tebe.
Odakle mi samo takva glupost?
Ne vjeruješ, mila, zar ne?
Sjeti se golubova bijelih
što došli su baš nama
u one dane teške.
Ne jedan. Bili su dvoje.
Sjeti se svojih riječi.
Kad predaješ srce.
Zauvijek. I primaš moje.
Sjeti se koliko si ljuta.
A ipak me osmijehom dočekaš.
Ne vjeruješ, ljubavi?
Ja znam.
Nisam rođen za drugu.
22.9.2007
ponedjeljak, rujan 24, 2007
Iskrala si se iz mog života
i spremnost da ga proživim uz tebe
pretvorila u neželjenu patnju,
dane mi učinila tako kratkim
da strah od nedostatka vremena
krade moj mir i izjeda dušu
koja je već godinama samo tvoja.
Toliko mi značiš.
Toliko želim da se vratiš.
Previše je praznina ostalo –
prazan stan, tuđe radosti...
Sad ih popune molitve,
a u predvečerje rijeke plača.
Iskrala si se i ostavila me,
baš kad sam trebao tvoju ljubav.
Dalje ne mogu. Ne bez tebe.
Kako da te ne uvrijedim
ako nastavim moliti da se vratiš?
22.9.2007
nedjelja, rujan 23, 2007
Da, taj sam, dragi ljudi,
taj kojega možete zamoliti za pomoć,
taj koji će za svakog naći vrijeme,
koji će svakom pokušati pomoći.
Mogu vas, dragi ljudi, zavoljeti,
mogu s vama dijeliti zagrljaje
i preuzetu tugu rasvjetliti toplinom.
Mogu, želim. Bar pokušati.
Ali ne znam kako bez nje,
ne znam gdje izvire snaga
koja će pomoći da ne molim za kraj,
nego da u vama gledam nadu
i, bez nje, zauvijek živim za vas.
Ne, ne može pomoći ni vaša radost.
Kako to da mi oprostite?
Bez nje sve ostaje nepotpuno,
jer podsjećate na izgubljenu sreću.
20.9.2007
Jučer je Svjetlost oživjela u mom srcu,
kad su te, baš tada i tamo,
nebesa vodila da pred mene staneš
i zasjaš dugim skromnim smiješkom.
Ne, nisam dosad izgubio nijedan dan.
Sve što me vodilo – molitve, boli,
vrijede još više jer su me dovele do tebe.
Neka su mi zatresle ruke,
neka su zadrhtale moje usne,
neka te nisam dodirnuo, Jedina.
Znaš dobro da nije bio san.
I sad znam, još netko moli za nas,
A moje molitve utječu na stvarnost.
22.9.2007
Ljubavi moja,
kako da izliječim tvoju bol?
Jesam li pozvan
da srce ti dirnem
i ozdravljam te, dragu,
da se trudim
i preskačem tvoje uvrede,
ili sve ovo što nas prati
traži od mene
da za druge život dam?
Ljubavi moja,
kako da ti pomognem?
Pred tobom padam,
sve što mogu tebi dajem,
što još mogu,
što zaboravljam?
22.9.2007
subota, rujan 22, 2007
Dok nepoznatima poklanjam što mogu,
pa mi hvalu daju što i krv predajem,
ja umirem sa svakom kapi,
od sreće jer mogu pomagati,
od tuge jer ništa ti ne znači
da za tebe cijeli život nudim.
Ti blokiraš sjećanja i glumiš da smo stranci,
pa, dok drugi i strancu vjeruju,
puštaš da vrijeme jača moju bol.
22.9.2007
Svaka tvoja riječ me podiže
jer ono što osjetim u glasu
nije hladno kao što izgovaraš,
već odaje da skrivaš dušu dobru
i nemira puna ne voliš svijet.
Pjesme moje za tebe su teret,
kad otkrivaju previše
i kad pričaju o dobroti.
U tebi kao da bude strah,
jer što ako ljubav postoji,
a ti je odbacuješ svjesno
jer tražiš previše, a ne vjeruješ.
U tebi, Jedina, tako meka duša spava.
Zašto je ne pustiš da pobijedi
sve strahove, svu bol koju nosiš?
Dovoljno je snažna!
Dovoljno je topla da pustiš
da i mene opet zagrije.
20.9.2007
četvrtak, rujan 20, 2007
Neće to biti moja pobjeda,
jer pobijedit će ljubav
i nastat će vječni mir.
Svi ćemo pobijediti!
I ja i ti!
Ovo je neko novo vrijeme.
Stvoreno za dobrotu.
Stvoreno za povratak.
Zašto baš sad?
Je li samo zbog spoznaje
ili je Bog proglasio doba milosti?
17.9.2007
Ostajem bez riječi,
Previše sam rekao,
Razbio time tvoje želje,
Ono malo nade prolio
Svojom ustrajnošću.
Trebao sam šutjeti
I pustiti da osjetiš samoću.
Lako je tebi tražiti krivca,
Jer u svemu trun možeš naći,
U svim riječima kojima volim
Bar nešto će ispasti krivo,
A to je dovoljno da sretna
Vidiš u tome moj novi grijeh
I produžiš mi patnju.
Oprosti, ljubavi!
18.9.2007
srijeda, rujan 19, 2007
Bože, daj da umrem.
Kad crvi tek načnu mi tijelo,
kad još dušu mi pustiš da luta,
u njenoj ću mračnoj sobi
pritajen pratiti hoće li zacakliti suza.
Ako na tren zaplače,
znat ću da sam umro uzalud.
Ako hladna ostane,
uz vječni ću oganj srećom gorjeti,
jer sam spašen iz pravog pakla.
18.9.2007
Ništa ti ne razumiješ, Jedina.
Možda, jednog jutra, shvatiš
što je taj izgubljeni čudak pričao,
kad se prisjetiš njegove brade
kroz koju bi se osmjehnuli bijeli zubi,
kad u mislima ugledaš oči mu plave
i kovrčave pramenove polumasne kose.
Možda ti tad, jednog običnog jutra,
sve postane jasno i možda poželiš...
Ali, bit će kasno. Prekasno.
Tuđa će sjećanja pričati
da za tebe je život bio spreman dati,
dušu prodati ne bi li te vratio.
Tog jesenskog jutra, običnog,
kad shvatiš da njega više nema,
zaplakat će nebo. To će biti njegove suze.
18.9.2007
utorak, rujan 18, 2007
Toliko želim prepustiti se, Bože,
dati ti da me vodiš baš putem kojim trebam,
umjesto muke u svemu naći nadu,
a u tebi onog koji pomaže i prati.
Toliko želim, a znaš dobro da ne mogu,
jer postoji ona koja više mi znači
od svog mira koji ponuditi možeš,
od svjetla koje vječno svijetli,
od svega što svijet mi ovaj nudi.
Zato ni ne mogu osjetiti radost
kad toplina tvoja podiže i hrani,
jer bez nje nisam potpun,
a suze same teku kad pomislim
da je nikad više neću vidjeti.
Ne smijem moliti protiv tebe,
jer sama bi sebe ugasio
kad bih prestao vjerovati u Ljubav.
15.9.2007
Mojoj Jedinoj
Gdje se sakrilo sunce
svih ovih dana bez tebe?
Pod njim dok sam stajao
toplinu nisam osjećao
jer svu sam krao nebesima
i spremao ju u srce,
da sačuva vjeru u tebe.
Sad opet grije probuđene kosti,
a srce, prepuno nade
i sigurno u tebe,
više ne treba pomoć.
17.9.2007
ponedjeljak, rujan 17, 2007
Od slugu sam Tvojih primiti htio,
bar kaplju smirenja, zaborava tajnu.
U želji da obnove mi vjeru
stao sam pred Tebe i pred njih,
spreman da novom čistoćom
ugasim nesreće, a oživim ljubav.
Sve Riječi koje uzdižu odavno žive u mom srcu
i umjesto da me priprave da Tebe prva postavim,
potvrdile su tužnu slabost da te ne volim dovoljno,
da ona mi je i iznad Tebe, Bože.
Kad dođe vrijeme da me pozoveš,
hoćeš li mi uzeti za zlo to što ljubim Jedinu,
i što bih, da birati moram, izabrao nju prije Tebe?
16.9.2007
Ma kako da te ne volim, ljubavi,
kad svaka tvoja riječi u meni svjetli,
kad svaki naš poljubac živi zauvijek,
kad sva jutra samo našima zovem?
Ma kako da živim bez tebe,
kad ti si mi poput žara što srce budi,
kad ti si snaga što mi kola žilama,
kad samo zbog tebe dišem?
Ma kako da ti ne praštam, Jedina?
Ljubav je moja prejaka da šutim,
a ovako čista prelazi preko svih zapreka.
Za tebe mogu sve.
Ali kako da te ne volim?
Kako da živim bez tebe?
Kako da ušutim i nestanem?
16.9.2007
nedjelja, rujan 16, 2007
Nema jutra kad sa zorom me ne budi
u mislima pogled kojeg nudiš da rastopim ga smijehom.
Tako počinje svaki dan bez tebe.
Nasmijan prozborim tvoje ime i šaljem ti tople misli
da te tamo negdje sretnu i osnaže da živiš,
pa ustajem i svakim pokretom tvoj ostajem.
Sate poklanjam ludom pjesniku u meni
da iz čežnje izvlači tugu i riječi zapiše da upamtimo
što nismo smjeli, čime smo to razbili sebe.
Što od dana ostaje sam prihvaćam
i boreći se s neizbježnim gradim za tebe, za nas,
svjestan da propušteno ne mogu nadoknaditi.
Kad sunce zađe kao da nestajem,
povučen žurim sjećanja ugraditi u san
i uvjeren da si ipak negdje pored mene
osjećam tvoj hladan dodir kad traži da te zagrijem.
O snovima ne znam puno.
Noći prolaze tako brzo, ne nalazim odmora
jer živim sve ono što više ne postoji.
Umoran dočekam jutro i šaljem ti tople misli
da te tamo negdje sretnu i osnaže da živiš.
12.9.2007
subota, rujan 15, 2007
Samo tebi, draga, pričati želim,
reći ti kako bez tebe živim,
pokazati ti koliko se krivim,
dati što osjećam svojim srcem cijelim.
Dani dok prolaze, bez imena i broja,
sve što boli još živi u meni
dok osjećam da ostat ću u sjeni,
pitajući se zašto nestala je ljubav tvoja.
Sad kad si takva, ne odaješ tko si,
ne ličiš na sebe, nisi ona ista,
koja s jutrom, lijepa, sjaji i blista,
nisi ona koju, sretna, moja duša prosi.
Ja te, Jedina, svakim trenom volim više
i ne mogu u tišini ovoj bez tebe biti sam,
jer u meni za srce borba ne budi sram
već nadu koja ove pjesme piše.
13.9.2007
Od kad sam prvi put uz tebe dočekao jutro,
svitanja znače nešto više.
Ne samo da živim, već znam i za koga,
znam zašto da podnosim svu stisku,
sve ono što moram da bi nam bilo bolje.
Drugačije izgleda i sreća,
jer kad nasmije me poklonjena radost,
pogledom te tražim da i to dijelimo skupa,
a dok si negdje, u daljini,
sklopim oči i sve je kao da si tu.
Zato si Jedina, najdraža moja!
Svađe, šutnja, nemir. Tišina.
Sve je dio naše priče, kao i sreća.
Dovoljno je biti pored tebe.
Sve drugo tad postaje nebitno. Meni.
Zar sam to pokazivao na krivi način?
14.9.2007
petak, rujan 14, 2007
Što bi rekli da znaju
koliko mi znače tvoje riječi
i koliko peku psovke i tišina,
jedini ostaci naše ljubavi u tebi.
Što bi rekli da znaju
koliko mi nedostaješ
i koliko bjesnim zbog grešaka
koje nalazim u sebi,
pa se trudim postati bolji,
tek tako ako jednog dana
ponovno zadobijem tvoju vjeru.
Što bi rekli da čuju
molitve kojima Boga izluđujem,
kad miješam sebičnost,
jer želim da se vratiš,
i dobrotu, protiv koje ne mogu,
kad zahtijevam samo tvoju sreću.
Što bi rekli da osjete
kako je to izgubiti Jedinu
i nemati želje živjeti za drugu,
već hrabro (ludo?) izazivati
čuđenje i nevjericu
jer bol ne može ugasiti ljubav,
a srce ne želi lažno kucati.
12.9.2007
četvrtak, rujan 13, 2007
Što li sam to vidio u krošnjama,
kad su me samo jednim pogledom
dirnule i ostavile mirna,
pustile da zaboravim
sve svoje želje, svu svoju bol?
Što sam osjetio u toj igri svjetla,
što sam primio kratkim bljeskom
koji se provukao kroz tisuće listova
i baš mene ostavio bez daha,
umjesto žamora okupanog tišinom?
Što me to odjednom spopalo,
da današnje molitve mijenjam
i brišem sebe iz svake od njih?
Samo njeno ime ponavljam
dok molim za njenu sreću,
a za sebe više ne tražim
da me spasi svojim povratkom.
Nebitan postajem, svejedno je.
Samo njeno ime ponavljam.
Samo za njenu sreću molim.
10.9.2007
srijeda, rujan 12, 2007
Nekako ću morati zavarati sama sebe
i bez cilja proživjeti dane koji dolaze,
skupiti snagu i ono što bez nje ne znači ništa
prihvatiti kao da je ovdje, u nadi da će jednom doći.
Opet me vrate tamni oblaci
kad propuste svjetlost nestvarnu.
Sve što u meni živi,
sve zbog čega te volim
dovoljno je jako i veliko
da mi opet izbije obranu.
Sva bol i suze ne mogu se mjerit
sa ljubavlju kojom volim tvoju dušu,
sa srećom koja će me uzdići
onog dana kad dozvoliš da dodirnem ti lice.
Ti si Jedina, svi putevi moji k tebi vode
i samo ću uz tebe doseći vječnost,
jer bez tebe tajne ne znače ništa,
a sve ono što izgubiti mogu
vrijedno postaje svake borbe i boli.
11.09.2007
Postaješ mi opet,
poslije toliko godina,
najbolja prijateljica.
Dolazim k tebi
da prepustim se toku,
u tebi da potonu
svi nemiri koje nosim
i virovi tvoji da upiju
boli i sjećanja.
Opet si mi, rijeko,
najbolja prijateljica.
Samo ti mi ostaješ
kad najviše tražim,
sve druge su otišle,
čak i ona, Jedina.
Tvoja ukroćena snaga
novi je izvor moje nade.
Što god da se desi,
ti ćeš i dalje i za mene teči,
puštati da ispirem
sve što me sputava i koči.
I ona je otišla.
Ali ti ostaješ.
10.9.2007
Kad ovako sam koračam gradom
i u mislima nalazim samo tebe,
sve što imam ne znači mi ništa,
jer bez tvoje blizine ne znam.
Samo trebam trag tvoje ljubavi,
da me vrati, da povjerujem,
da sve što smo imali nije bio san.
8.9.2007
Volim te Jedina
ponedjeljak, rujan 10, 2007
Presiguran mogu samo izgorjeti,
jer od neba tražim previše,
kad anđele dozivam da pomognu
i mojoj anđelici izliječe krila,
da opet uzleti ponad svakodnevice
i, skrivajući snagu koju nosi,
krene poklanjati svoju dobrotu.
Preuvjeren mogu samo jače pasti,
kad sve svece preklinjem da te vrate
i omekšaju srce koje tako dobro znam.
Ne mogu propustiti učiniti sve,
čak i nebitno postaje hoću li ikad više
vidjeti tvoje obraze, osjetiti tvoj dah.
Samo želim da te nešto usreći,
da svaku tvoju riječ ne nagriza bijes,
da svaki tvoj osmijeh ne bude gluma.
2.9.2007
nedjelja, rujan 9, 2007
Okrenut ću ti leđa, znaj.
Jednom, kad osjetiš da nešto fali,
jer svi ti novi, drugi ništa nisu dali
neću moći oprostiti ti kraj.
Ne zato što te ne volim ili što sam ljut
već naprosto jer te nevjernu ne mogu,
primit natrag k sebi, sličit time Bogu,
pa sjećati se uz tebe kako si me bacila u kut.
Nemaš pravo ni korak bliže prići,
jer otišla si naglo, tražiti bolje
dok sve najbolje što znaš nije bilo moje.
Kako si mogla tako okrutno otići?
Reći ću ti, kad si sama neka te zaboli,
u mojem si srcu zauvijek jedina
i voljet ću te isto i za sto godina,
ali druge ti oprostiti neću jer previše boli.
Sumnjala si oduvijek u mene,
sve što nisam slušala dal drugi daju,
tražila potvrdu od onih 'koji znaju',
od onih koje za mene (pitaš li me) nisu prave žene.
Nije bilo dosta to što se trudim,
trebalo je servirati laži lijepim riječima
kako bi bili savršeni u tuđim očima,
ni slučajno biti zadovoljna onim što nudim.
Okrenut ću ti leđa, sigurna budi,
jer zasluženu ljubav nisi htjela,
dok riječi si gurala uvijek ispred djela,
a opravdanja nalazila u lažima drugih ljudi.
Kad se poželiš vratit jednog dana,
puna tuga i jada jer nisi boljeg našla
voljet ću te jednako ko prije,
ali od boli neću moći dalje, zavijek ćeš biti sama.
18.6.2007
Cilog svita vrime
dostat mi ne more
da te vratim
taku izgubljenu,
bez ljubavi bisnu.
Opireš se
kad moj val ti nosi
sve ča dati mogu
i život i dušu,
bez riči, tiha.
Tako ostavljen,
lipotu gubim,
jer tuđa tila
srcem poput stine
zamišljam ka tvoje,
zauvik puštam
i pritim samom sebi
da postanem ka zvir,
nedostojan tebe,
Jedina moja.
4.9.2007
subota, rujan 8, 2007
Mislim da ne postoji nitko,
kome bi na ovom svijetu
poželio nešto loše,
niti pak nalazim ljude
koje bi zauvijek prekrižio
i za njih postao nevidljiv.
Ali ti me, Jedina, buniš
jer uz svu ljubav koju gušim
u meni bijes se rađa,
ti ne daješ ni zrno mira
i kao da želiš da postanem nitko,
vučeš da te zamrzim
i da samo s tobom nepomiren odem,
jer ne mogu oprostiti
predstavu kojom si me slomila.
6.9.2007
Kad ovako sam koračam gradom
i u mislima nalazim samo tebe,
sve što imam ne znači mi ništa,
jer bez tvoje blizine ne znam.
Samo trebam trag tvoje ljubavi,
da me vrati, da povjerujem
da sve što smo imali nije bio san.
Prokletstvo svijeta uvlači se i u naše živote.
Kad govoriš kao da mi čitaš misli,
postaješ dosadna svima oko nas
koji čekaju da se glupo nasmiješ
priči o nebitnim stvarima.
Pročitaj kompletan post
Samo da znaš koliko te volim,
koliko mi boli ovi dani bude,
kad riječ mi svaka u vjetar odlazi,
a prošlost mijenjaš da bude kakvu trebaš.
Samo da znaš koliko je teško,
koliko me svaki dan bez tebe mori,
dok negdje uživaš u svojoj snazi
i veseliš se padu onog kog si voljela.
Samo da znaš koliko sam čekao
da siguran zauvijek postanem tvoj,
a ne da proklinjem svako jutro samoće
jer si otišla kad svi su nas vidjeli zajedno.
Samo da znaš koliko te želim
i koliko drugih promatram krivim očima,
ne bi li sačuvao sve tvoje
i opstao čekajući da se vratiš.
Samo da znaš, Jedina.
7.9.2007
petak, rujan 7, 2007
O, prokleti pjesniče
što skrivaš se u nekom kutku duše,
budi sretan jer evo ti opet
tugom izbičevanih stihova.
Pročitaj kompletan post
Svu ljubav ostavljenu u tebi
Jednom sam trebao pokloniti našoj djeci.
Evo sada gubim i budućnost i srce,
Tragovi tvoji bolni ožiljci postaju,
A ono što nosim više nije dobrota.
6.9.2007
Tko ti daje pravo
da bez sumnje srušiš
što gradili smo godinama,
tvojim i mojim?
Zar sve ti je bilo
samo zabava i šala,
prilika da pokažeš
kako se ljubav glumi,
kako se krade srce
onima koji previše vjeruju?
Nisam takav,
vjerujem u ljubav.
Ne vjerujem tvojim riječima
kad smišljaš opravdanja.
Volim.
16.8.2007
U meni dosta je snage
da svakome poklonim osmijeh
i ne osjetim da time gubim,
već upijam od svakog pomalo
i ponovno se vraćam
da postanem koji dijeli.
Osjećam u sebi
da mogu podizati druge,
jer znam da vrijedi
buditi im nadu
kad osjete nemoć, tugu.
No, čim sjetim se Jedine,
posumnjam u svaku gestu,
pa se pitam ima li ljubavi u meni
ili samo prividom hranim duše
koje razbijene čekaju slamku spasa.
5.9.2007
srijeda, rujan 5, 2007
Ni sam ne znam što u meni budi
njena neskrivena ljutnja prema svemu mome.
Ni sam ne znam čime sam zavrijedio
da svaki se moj korak sad naziva grešnim,
a njene bi riječi suhim zlatom vrednovati trebalo
i uzdizati tu propalu dušu da je vide jadom slični,
kako nad svima ponosno korača (glumica),
a nesigurna poput pruta drhti (bez oslonca).
Zašto ne mogu, sad kad vidim što od nje nasta',
jednom zauvijek baciti je u zaborav vječni
i sretan zahvaliti što sama je otišla od mene,
odbivši svu ljubav i vjeru što je nosim?
Zašto ne mogu, sad kad poželim biti grub
i vratiti joj uvredama ono što zaslužuje,
okrenuti leđa njenoj gluposti i jadu,
pljunuti njen ponos i otkriti svima grozotu njene duše?!
Zar poslije svega mogu još jače pogaziti sebe
i za nju u srcu samo ljubav naći,
zajedno sa željom da pratim je kad luta,
da dižem je kad padne, da zauvijek je volim?
13.8.2007
utorak, rujan 4, 2007
Sve je manje moje ljubavi.
U meni kopni što je ostalo,
u njoj zarobljeno umire što sam dao.
Sad trebam vas, dragi ljudi!
Ako mi samo tren poklonite,
možda opet porastem
i probudim moć
da dijelim sve što imam,
to što osjećam da vrijedi,
pa poput lavine krenem
i nikad više ne izgubim taj dar.
Sve je manje moje ljubavi.
Sve što sad nudim, ništa je.
Previše je toga ostalo u njoj.
A ne mogu tako, želim dijeliti,
hoću osjećati što vrijedi!
Ne mogu lutati dalekim cestama
i one koji prolaze pratiti praznim pogledom.
Želim osjetiti i prenijeti dalje
sve darove koje primam,
želim biti spreman odustati od života
ako će to značiti da pomažem!
Prazan sam, sve je manje ljubavi u meni.
Vas trebam, drage, nepoznate,
trebam vas da me podignete,
jer Jedina kao da ne vjeruje u ljubav.
19.8.2007
Zemljo moja,
crvena, crna,
stijenama išarana,
raslinjem omekšana,
što si nam dala
kad uzimaš toliko?
Od praha što osta,
kad sagori ti duša
uvijek znadeš
iznići nova i mlada.
Kiše ti nebo šalje
da ispere tu tugu,
a vjetrom donese život
da opet izraste
korijenje što te drži
i ne pušta da nestaneš.
Zemljo moja,
vrijedi li da ginu
kad priječe sudbinu
i tvoje boli liječe,
tvoje trave,
žbunje tvoje,
kukce, mrave,
sami, odsječeni,
bez daha,
bez nade?
Zar ne znaš
ponuditi spas
kad začuješ im glas
gdje u muci pate,
za tebe, zemljo?
Zar pristaješ
da paklom postaneš
kad ih gušiš
i ognjom lomiš,
same, odsječene,
bez povratka,
mlade?
Zemljo moja,
što si nam dala,
kad uzimaš toliko?
ponedjeljak, rujan 3, 2007
Jedina,trebam tvoje ruke da me podignu,trebam tvoja ramena da me drže,trebam tvoje oči da vjeruju,trebam tvoje usne da me bodre.Trebam tvoje grudi da me ožive.
Tebe trebam, Jedina.
Protiv sarca,
kontra sebe
ne smim.
Jer ča će mi ostat
ako dušu pustim
da mre sama,
dok mi tilo skita
i utjehu ište
bez ljubavi,
ka zvir bisna,
ka nečovik.
Sam.
Kasna ura kad se bliži.
Sa sarcem plačem.
Radi griha svojih.
Za njom.
Mojom lipom,
mojom Jedinom.
nedjelja, rujan 2, 2007
Mračan zid prijeti sa zapada
i sve kao da će se sručiti na grad.
Svjetlost će munja obasjati krošnje
što ih poput lakog perja vjetar razbija,
uz zaglušujući urlik proparanog neba
iz kojeg će se izliti ogromne hladne kapi
spremne izbrisati svo sivilo i grijeh.
Ni tren ne sumnjam da sve što poželim
mogu mijenjati snagom volje,
pa bez razmišljanja krećem pod zidine
priječen vjetrom, zbunjen tišinom straha,
koj je ušutkao sve ptice
i natjerao kukce da se sakriju.
Sam pred nebeskom srdžbom,
mora da sam neprimijetan i bezvrijedan,
no u mom svijetu sve bruji,
napor mišića kojima se dižem protiv svega
ulijeva mi snagu i postajem sve jači,
dovoljno jak da prijetnju zaustavim
i pobjedom izmolim njen povratak!
Sve činim samo zbog nje.
Besmislenom borbom želim se približiti nebesima
i tražiti njenu ruku ne bi li oživio.
Jer bez nje sam lutak kojem ludilo pristaje
dok u svima gleda samo pogreške
i svijet izaziva svojom ismijanom nadom.
23.8.2007
U jednoj kući, ne tako daleko,
na mjestu gdje znao sam osjetiti mir,
moja draga svoje dane živi
i ne sjeća se, da ne posustane,
ničeg prelijepog i blagog,
već samo nebitnih problema.
Ako ću ikad proći tom ulicom,
morat ću zatvoriti oči
da ne vidim obrise njene topline
i da se ne sjetim njenog lica,
gdje me čeka vedra,
gdje me ispraća ljubavi puna.
Tako poželim poći
i ponovno pokušati,
pred njena vrata umorno sjesti
i moliti za njen pogled,
za samo jedan dodir
koji bi me mogao osloboditi.
2.9.2007
Može li poniznost biti ono što čovjeka čini velikim? Koliko smo zapravo ponizni, a koliko poniznih djela nastaje iz nekih drugih pobuda?
Danas se na misi čitalo evanđelje po Luki (14, 7-15). O poniznosti i o proračunatosti ljudi. Isusove prispodobe.
Pročitaj kompletan post
Dočekat ćeš dan pored nepoznatog
i sjetiti se jednog od onih jutra
kad sigurna si uz mene disala
i puna strpljenja toplim pogledom
u meni vidjela onog s kojim želiš,
kome zbunjenost zauvijek praštaš.
Ako osjetiš da u njemu ne vidiš isto,
hoćeš li priznati da si pogriješila
i shvatiti koliko sam propatio,
uvjeren da samo ti tako voliš,
siguran da baš ti si moja Jedina?
1.9.2007
subota, rujan 1, 2007
Sve lakše je, vjeruj, šutjeti daleko
i ne plašiti te pritiskom,
već živjeti svoj život, svoje dane,
kako najbolje znam.
Sve lakše je, znaj, shvaćati samoću
dok svijet pokazuje svoje pravo lice
i kad svaki osmijeh i topli pogled
vraćaju vjeru da sve mijenjati mogu.
Sve mi postaje lako,
ustajem sigurniji da volim
i ne osjećam više strah da nestajemo
jer znam što je u nama,
a to se, poput izgubljene vjere, uvijek vraća.
Ne boli me više nada,
ne strepim da ćemo ostati samo sjećanje.
Sve što se desi bit će baš kako treba,
a sve ću to dočekati miran. Sam.
Mogu bez tebe, najdraža.
Ipak znam sam kretati naprijed,
sve što poželim mogu jer volim.
Ne samo tebe, nego čitav svijet.
Sve lakše je, vjeruj, jer mogu bez tebe.
Ne mogu s drugom, to znaš.
Mogu voljeti, ali nikog poput tebe.
Mogu bez tebe. Ali nije mi lijepo.
S tobom je ljepše.
Sunce je toplije kad sam uz tebe,
noći su tamnije, tišina je tiša.
Ti si Jedina, to dobro znaš.
12.8.2007
Ne želim ustati.
Ovo je opet dan za druge,
meni se ništa dogoditi neće,
nje nema, za nju ne postojim,
sva mi sjećanja ništa ne vrijede,
jer ne dijeli ih sa mnom.
Sklopiti oči ne mogu,
što od sparine uvučene u svaki kutak,
što od bolne nade koja dira srce
i svaku mi misao dopuni
njenim licem, njenim pogledom,
samo da ne zaboravim.
Sve mi je jasno,
znam da bez nje moram,
njen lik nestati mora iz duše,
ali ne mogu protiv onoga što osjećam,
ne mogu ljubav gušiti,
želju i nadu utopiti tugom,
tijelo smirivati drugom
i živjeti kao da ona ne postoji.
I opet me zavara razum,
srcu dok podilazi
i privid novih prilika stvara.
Ustajem pun vjere
i njeno ime prozborim
da me ojača u čekanju.
Tako snažniji opet dišem,
mogu se zakleti u ljubav,
postajem spreman boriti se s vremenom
i svaki tračak živosti u sebi
položiti pred Jedinu,
jer vrijedi mi više od svih!
26.8.2007