petak, kolovoz 31, 2007
Misliš li da bih mogao
zaspati miran ovako bez tebe,
da sam ti okrenuo leđa
i samo jednom posumnjao
u čistoću ljubavi kojom te volim?
Zar ne vidiš odakle snagu crpim?
Zar misliš da bi te vrijeđao ustrajnošću
i danima tražio načine
kako dodirnuti tvoje obećano srce,
da osjetim samo tračak sumnje
da sve što smo izgradili
nije nešto veće od svemira?
Ja živim, Jedina, samo za to da te vratim
i da zahvalim nebu na ljubavi
koju, ovako sam, osjećam jače nego ikad!
Bez tebe nisam potpun,
ali svaki dan samoće cijenim
jer uči me što morat ću bolje
jednom kad te vratim.
Sva bol što me usamljena prati,
samo je zalog nečeg novog –
otvaranje duše da primi te još dublje,
jer tek sad znam koliko si vrijedna.
26.8.2007
Bože, iznova me razočaraš,
kad već prihvatim sve tvoje,
kad, makar posrnulo, podignem glavu
i opet poželim dijelit tvoju slavu,
zaboraviti na sebe, na sve što je moje,
postati bolji, dati sve za druge.
I kako mi vraćaš?
Umjesto nade, podsjećaš...
Predobro me znaš, priznati moraš!
Jasno ti je da odustat nikad neću,
već ću uvijek što mogu dati za sreću
i isplakati u molitvu sve što peče
kad šalješ mi da vidim
tužnu djecu shrvanu od boli,
preplašene majke od nemoći svisle,
ostavljene, bez domova, same,
razbijene, bolestima načete,
izgubljene, tužne, sve koji milost traže.
Znaš dobro da odmah poželim
da na njihovo mjesto postaviš mene,
pa da ti odlučan prkosim
i svemu čime prijetiš uzvratim smijehom.
Samo da ti pokažem da nije u redu
da previše kušaš sve nas, ljude,
i želiš vidjeti kakvi smo dok boli.
27.8.2007
Glup i naivan,
nedorastao mudrosti
žene koju prozvah Jedinom,
zaglibio sam vjerujući
da godine znače vjernost
i da postoje zbog ljubavi.
Mekan i uplakan,
uvjeren da u njoj mi je sve,
još uvijek nalazim hrabrosti
da kletvom pratim vaše uvrede
kad spominjete interese,
njene skrivene planove
i kad Jedinu mi blatite
onako kako ni ja ne bi smio.
Vjeran i zaljubljen,
mekan i uplakan,
suzama samo produbljujem glib
u kojem ću potonuti.
Sam, bez Jedine, ljubavi moje.
27.8.2007
četvrtak, kolovoz 30, 2007
Izgleda mi kao da bi dovoljna bila tvoja blizina
i pokoja riječ koju samo meni upućuješ,
da me spasi i vrati mi sigurnost dok koračam
i biram puteve koji vode dalje.
Kad se skrivaš od mene i blizu mi nedaš,
samo me buniš i u ponor me guraš
gdje zbrajam propušteno i čudim se strahu
koji nikad ne propustiš spomenuti uz mene.
Odakle u meni toliko ljubavi,
odakle u tebi toliki strah?!
27.8.2007
Sad više ne moram ni sumnjati,
jer otkrila je karte koje dovoljno govore
i potvrđuju sve što su zlobnici
godinama šaputali nama iza leđa.
Zgrabila me za ruku čvrsto,
ne da ju podižem, ne da ju volim,
već da joj se uz mene otvore sva vrata,
pa da, kad godine prođu, ode
i nestane, šutnjom umukne
i proglasi me nebitnim, učini me jadnim.
Tko mi je sad kriv što vjerujem
da oči poput njenih ne znaju lagati,
da dodiri kojima me tješila nisu tek udarci
koje je pripremala da zabole kad nestane.
Tko mi je kriv što volim bez pitanja,
što sebe dajem umjesto riječi i novca,
što iskren hodam i ne znam šutjeti.
Ako sam uživao svih tih dana, svih noći,
ako sam najjači bio kad hinila je ljubav,
kako bi tek sjajio da sam bio voljen,
a ne varan i gažen, Jedinom očaran!?
Tko mi je sad kriv što ne znam stati,
jer ne mogu pogaziti nijednu svoju riječ,
pa ni onu danu njenom ocu,
kad kao da su se naše nade stopile.
Ja sam kriv. Kriv sam što volim,
kriv sam jer ne znam prokleti ljubav
koju sam ostavio u srcu varalice
i time izgubio vjeru, dušu, tijelo.
Hoću li ikada osloboditi ukradenu snagu,
pa jednom doista biti voljen
od neke koja me zaslužuje?
30.08.2007
Ne možeš me smesti, najdraža,
i spriječiti me da za ljubav živim,
kad siguran u to što osjećam
svakog dana mogu ponovno
od najmanjeg najveći postati.
Život mi postaje molitva,
priliku od nebeskog kralja tražim,
a svu ljubav i sve što tebi nosim
konačno razumijem.
Zauvijek ćemo ostati jedno,
pod nebom jednom povezani našim htijenjem.
To nitko oduzeti ne može,
niti će ikada drugi doći na naša mjesta.
Ako te nikad više ne ugledam, Jedina,
ako mi ni trunku ljubavi ne vratiš,
ako me tvoj strah ostavi ovakvog,
znaj da ću život proživjeti sam,
izgoriti za ljubav, u nadi za pobjedom.
29.8.2007
srijeda, kolovoz 29, 2007
U mladosti. Ili bolje, dok sam bio mlađi. Tek toliko da se ne podsjetim da sam već potratio dosta vremena u ovom svom životu. Dok sam bio mlađi, sate bi provodio uz rijeku. Našao bih svoje mjesto, sjeo uz korito i puštao da me smiri nemir riječnog toka. Čudio sam se, u početku, kako me takva skrivena silina vode može smirivati, kako me ne buni igra valova, sve fizikalije (kao jučer sjetim se svih svojih profesora fizike) vezane uz sudare valova, stojni val itd. Jednostavno, kao da sam svim malim virovima davao da progutaju dio moje zbunjenosti, dio nemira ili tuge. Smiren, očišćen, krenuo bih dalje. Kao nov.
Pročitaj kompletan post
Što mogu drugo nego nasmijati se svima
koji ustaju i pomoć nude jer me vide
gdje samotno sjećanjima lutam
i male snove što oduvijek skupljam
sam počinjem, daleko od nje, budit.
Najdraži moji, ta nije kraj ako krenem
živjeti za sebe i nadati se Jedinoj!
I da život potratim, bez nje, u samoći,
ne gubim ništa jer srcu dajem da me vodi.
Sretan sam ovako kad listove ispune
sve te riječi koje zbog nje se u meni nižu,
sretan sam jer živim ono što osjećam!
Hvala vam, dragi moji, hvala što ste ovdje!
Ali ne trošite snagu, čuvajte za druge.
Ta u meni vrije ljubavi toplina,
možda me nerazumnim čini,
ali i jačim od tvrdoglavosti svake,
ne postoji nešto jače da me smiri,
osim njene luke, obraza divnih moje Jedine.
Ja ljubim, shvaćate li, onu za koju živim!
Otkad s njom jedno postadoh, njen sam.
I bez nje, njen sam. Zauvijek.
29.8.2007
Volim te Jedina
Htio bih naslutiti kraj ove priče
i raširenih ruku dočekati te, divnu.
Htio bih da ostanemo najbolji,
jer sad znam da to je tako lako,
dovoljno je da se prepustim srcu
i prestanem razumom dizati granice.
Htio bih da opet povjeruješ u naš,
da umukne taj strah koji nas ruši
i da dopustiš dušama da se dodiruju
i opet postanu čvrsti oslonci
bez kojih ovim svijetom ne znamo kročiti.
Htio bi ti, Jedina, reći da te volim,
htio bih ispraviti što sam sgriješio,
htio bih te usrećiti kako i zaslužuješ,
htio bih da osjetimo što smo bili,
htio bih da shvatimo što tek možemo.
Riječi, znam, dovoljne nisu.
Ali ako me samo pogledom ispratiš,
znat ćeš da ovaj čovjek bez tebe nije ništa.
Bolim okovan, suzama zaljubljen,
nije ni slika onog koji se budio uz tebe.
A voli te, znaj, više od svega...
29.8.2007
utorak, kolovoz 28, 2007
Zašto sam kažnjen time da volim,
bez uvjeta, bez želja, bez razuma?!
Kako ću opravdati sve dane kad tonem
jer svjestan svoje nemoći
suznih očiju slušam njen bijes
gdje zbori paklenim jezikom
kog dosad ni načuti mogao nisam?
Zašto mi nekog ne pošalju
da pokaže mi kako to nerazumno volim,
pa da i ja možda crn postanem
dok se bijesom oslobađam tuđe ljubavi?
Zašto sam kažnjen?!
Nije to kazna, već blagoslov tajni!
Mogu zbog svega miran leći u tami
i bez straha zahvaliti da za nju živim.
Sve dok nestane, ostat će mi ljubav.
Bez uvjeta, bez želja, bez razuma.
Sve čuvam za nju – Jedinu.
13.8.2007
Za svaki dan koji živim bez tebe
unaprijed znam što bih ti dao,
sve samo da oživimo ponovno
i da shvatiš koliko mi značiš
i koliko si duboko postala dio mene.
Više ne bi bilo nejasnih sumnji,
bezvoljnih komentara svakodnevice,
napetih trenutaka zbog razlika
koje nas u stvari čine jačima,
a dosad su nas nečujno razbijale.
Znam da možemo bolje, Jedina!
Iz svega ovog možemo iscrpsti dobro
i nikad sigurniji krenuti dalje,
dovršiti našu priču i opet biti Jedno,
spremniji nego prije, jači nego ikad!
26.8.2007
Od onoga što smo živjeli,
odjednom su nastala dva svijeta.
Dok je netko od nas šutio,
drugi bi previše govorio
i sve se promijenilo,
a da nismo ni primijetili.
Tvoj strah od ljubavi
i uopće sumnja da postoji
ljubav o kojoj sam pričao,
koja traje i raste svakim danom
i ne slabe ju svađe i tuđe priče,
načeli su mir kojim smo disali.
Moja ljutnja na svijet
i proklinjanje nebitnog,
jer ne želim više gubiti vrijeme
na formu i običaje,
već živjeti život sretan jer postojimo,
tebe su uplašili,
ni sam ne znam zbog čega.
Odjednom su nastala dva svijeta.
Drugi su slušali
sve što meni si prešutjela,
ja sam se gubio
jer nisam znao što se događa.
Svatko u svom svijetu,
sad prebiremo po uspomenama.
Ti kao i uvijek biraš loše,
ja uživam u najljepšima.
Ti ne daš da se zbližimo,
ja nestajem jer ne mogu bez tebe.
Imaš moć!
To si oduvijek željela.
Moć nad menom.
Moć nad sudbinom.
Samo ti odlučuješ.
Hoćemo li opet postati jedan svijet?!
19.8.2007
Hladno je srce njeno,
jer strahom ukočena ni ne diše,
a svaku pjesmu o ljubavi,
pomračena uma, oružjem proziva
koje prijeti da smakne ju u mraku.
Stih je svaki za nju divlja ruka,
što davi ju i stišće daleko od drugih,
riječ svaka što toplinom gori
nju siluje i muči, krikove guši
i poslije svega odbačenu, samu,
mrtvu ostavlja u polju suncokreta.
Neka umire izbezumljena, luda,
ja sa prijetnjama koje vidi nemam ništa,
jer previše volim da gušim stihove
i da spaljujem listove koji sami plaču,
tužni zbog bolesti koja joj vlada,
bez istine, bez lijeka, bez topline srca.
Dao bih i život da je vratim,
ali ovako nemoćan ne mogu ništa,
jer prozvan sam krvnikom
dok pred njom klečim i ljubim joj dušu
da zagrijem to predivno srce.
27.8.2007
O povodljivoj osobi, koja pod utjecajem TV serije "Istraga"
diže zid o straha i za sve okrivljuje one koji ju okružuju i koji ju najviše vole.
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007
Čovjek. Muškarac. Žena. Samozvani gospodari. Gospodari sudbine. Gospodari prirode. Polubogovi. Na sliku i priliku, stvori nas. Tu smo da djelujemo!?
Rađa li dobrota nužno nešto dobro? Možemo li dobrim djelima pomagati ili ni za to ne postoji garancija?
Pročitaj kompletan post
Dok mogu pisati i dok riječi kroz mene struje,
znam da sam baš onaj koji doista i jesam,
a ne netko stvoren da odglumi što mora
i podilazi svijetu sve dok ne shvati,
u starosti, shrvan, da nije živio srcem.
Mada bol je ona koja u meni stihove budi,
ne žalim ni slova, nijedne suze, nijednog trena,
jer ljubav me odlučnim čini da iskreno čeznem,
za najdražom koju sam zauvijek izgubio,
(ne znam ni kako, ni zašto)za onom bez koje nikad neću biti potpun.
Ne žalim, ne proklinjem njeno čuđenje,
ne spominjem više njene laži,
ništa mi nije važno osim onog što osjećam.
Zbog nje mogu svakim danom težiti višem,
prestati biti onakav kakvog drugi očekuju.
To sam ja!
Štogod da mi donese život,
birat ću put istine i neću šutjeti poput nekih,
za ljubav i Jedinu ću, ako treba, ostati bez svega.
27.8.2007
Kad popustim i pristanem biti lutak
u predstavi koju nevidljiv netko postavlja,
pa odrađujem što se mora bez nekog cilja,
osjećam da propuštam dati najbolje što mogu
i sve trenutke unaprijed pripisujem zaboravu.
U trenu se sakriju sve boli i radosti,
na licu se ukaže maska s urezanim smiješkom
i privid postaje bolnom stvarnošću
koja izmišljenom ozbiljnošću guta što osjećam.
Što sam dulje dijelom te glumačke družine,
to više poželim odbaciti sve što mi nude,
pa negdje daleko započeti iznova
i podići zastore stvarnoga života.
27.8.2007
Sve mi se vrati.
Dovoljno je da opet moram u naš grad
pa da prije zore začujem tvoje korake
i ponadam se da ću te ugledati kad otvorim oči,
tu pored sebe, tu u našem domu.
Sve mi se vrati.
Sve drugo postane nebitno.
Opet sam na početku.
27.8.2007
nedjelja, kolovoz 26, 2007
Bilo je to 23.8. Pritisnut svojom (da li umišljenom?) boli, kao i tko zna koliko puta dosad, neku vrstu smirenja pronalazim u Božjim rukama. Prepuštam se traženju mira u gotovo praznoj crkvi, za vrijeme i nakon večernje mise. Danima oduševljeno izlazim iz tog zdanja, uz lagani naklon prema oltaru i udisanje svježine koju mi pruža (opet umišljeno?) svaki dodir prstiju smočenih u posvećenu vodu...
Pročitaj kompletan post
Baš ovih dana kao da mijenja se sve.
Mir pronalazim pritisnut obavezama
dok tišinom se branim i postajem bolji.
Dani su dulji nego ikad prije,
umor ne postoji, sve radim za nas.
Negdje je nestao strah od sutra,
vrijeme mi više neprijatelj nije,
jer samo sam još spremniji za nju dati sve,
ali ne nemiran kao dosad
već smiren i siguran da ljubav pobjeđuje.
Nisam nestrpljiv, ne bojim se ničeg,
u ljubav vjerujem kao nekad prije.
U mojim rukama nema ničeg,
sve će se desiti kako odluči netko drugi.
Ja ću biti ovdje, uvijek isti.
Što zaslužujem, to ću i doživjeti.
11.8.2007
subota, kolovoz 25, 2007
Hvale me i podižu,
previsoko – nemam krila.
Guraju me
gdje mi nije mjesto.
Život me raznosi.
A ne osjećam,
jer ne živim.
Samo s tobom želim.
Ti me možeš oživjeti.
16.8.2007
Reci mi Jedina,
koga da volim ovako sam,
kome da dam što u meni osta
odkad si ukrala sve što vrijedi?
Kako da živim sam,
bez dodira, bez zagrljaja,
bez da osjetim tvoje disanje,
bez da opet osluhnem tvoju želju
da žena mi budeš?
Kako da nas opravdam
pred nebom, pred svima,
kako da vjerujem da smo bili,
ako najveće što smo imali
odjednom ne vrijedi
i zoveš to neistinom!?
Reci mi Jedina,
smijem li ovako sam
zauvijek voljeti samo tebe?
16.8.2007
petak, kolovoz 24, 2007
Kao da moram ispisati novi list,
nikako da smirim dušu šutnjom,
jer dopire do mene zov ljubavi i boli,
tih dragih mi simbola života
koji me nose dok u mislima
prelijećem poljima njenog zavičaja,
zabranjenog mojim dodirima.
Nema mi druge,
nego da pisanjem pročistim srce
i sve što sanjam prinesem stvarnosti,
pa se uvjerim da nada ne umire
zbog boli što obuzme dušu,
samo zato jer ljubav zna put k pobjedi!
Poslije svega, riječi ostaju,
postaju znamen ustrajnosti
i uvijek me nanovo vrate kad posumnjam.
13.8.2007
Ovakva me jutra zabrinu,
a pitanja razumnog sama krenu.
Neću li izgorjeti zbog tebe
i bez mogućnosti povratka
ostati zauvijek sam,
zarobljen vlastitom vjerom
u ljubav i tebe, Jedinu?
Neću li ovako propustiti
sve što život ponuditi može,
zaboraviti da ovdje sam za druge,
a ne da sebično želim
najbolje baš samome sebi?
Neću li u mraku koji stvaram
ugasiti svjetlo što me vodi
i braniti se od tuđih pogleda
koji možda nude otpust
i znaju kako odbaciti ovaj križ?
Imam li dovoljno snage,
da zbog svega što ostaje u tebi
čekanjem do tvog povratka
ne padnem u ruke drugih,
ne odustanem od ljepote
koja mi nedostaje
u svakom trenu bez tvoje blizine?
Ovakva me jutra zabrinu,
pa se pitam mogu li izdržati
i baciti na kocku sve što znam,
samo zato jer mi vrijediš više od svega?
24.8.2007te
Kad ti to kažeš tako lako zvuči,
kao da se ljubav bez suza otapa
i kao da sve godine, nadanja i planovi
ni nisu bili stvarni već neki šapat
kojim su zaljubljeni u nama šaputali
moleći nas da se to konačno desi.
Sad kad sam zaljubljen više nego ikad,
kad u svemu tome vidim ljubav
i konačno shvaćam dosad nejasne riječi
koje pričaju o tvojoj dobroti,
sad u tebi nema ni ljubavi ni želje.
U meni si ugledala najboljeg prijatelja
i u strahu pobjegla kao da ne smijem
postati tvoj vjerni suputnik... a i prijatelj.
7.8.2007
četvrtak, kolovoz 23, 2007
Tek sad shvaćam
sve ove noći u kojima se naglo budim,
sva jutra koja započinju mislima o tebi.
Kad iskoračim iz svijeta snova,
pa se probuđen nastojim pribrati,
samo želim naći riječi, opisati osjećaje
i nekako ti dati na znanje što je u meni.
Kad prve zrake sunca išaraju zidove u sobi,
već mjesecima prve misli šaljem tebi,
ali bez riječi jer drugo ne znam
osim imena tvoga poslati u svemir.
Tek sad shvaćam
da ne znam kako izraziti što osjećam.
Svi stihovi, sve riječi...
To sve su samo pokušaji da opišem ovo u sebi,
da ti dam bar dio svojih misli
da ne posumnjaš u mene.
Ali kako opisati to što te volim,
kako izreći koliko te želim, koliko mi značiš.
Jednostavno to je osjećaj koji je u meni.
To bi trebala biti šutnja.
To bi trebao biti nebeski mir.
Tu nema riječi, tu nema objašnjenja.
Ja te volim. Želim te uz sebe.
To ne mogu zapisati.
To ti ne mogu poslati.
To moraš osjetiti.
Moraš biti pored mene.
Mogu samo uz tebe dati što imam.
8.8.2007
Pristajem na samoću
i cijeli ću život provesti sam
ako time te jednog dana dirnem
kad zamišljena pogledaš more.
Znat ćeš tada što smo propustili.
Bili smo prvi, bili smo najbolji
i samo je malo volje trebalo
da postanemo što smo toliko htjeli.
Sve što poslije smo činili
bilo je samo traženje utjeha,
nada da postoji nešto bolje i svetije od nas.
A samo je malo volje trebalo.
Ljubav. Vjera. Prijateljstvo. Čežnja.
Sve je postojalo. Za nas.
Samo je malo volje trebalo.
7.8.2007e
srijeda, kolovoz 22, 2007
Noćna lutanja završe u mraku tvoje sobe,
gdje lebdim nad tvojim licem umornim od muke
jer te prekidam u snima svojom ustrajnošću.
Volim te toliko da nemam svoje snove,
već tako svake noći dolazim k tebi
i pokušavam se mirit tvojom blizinom
u nevidljivom svijetu koji mrzim
jer tako je drugačiji od ovoga što živim.
Ne brini, toliko sam tih dok te promatram.
Neću te buditi jer divna si dok spavaš,
neću te dirnuti jer moraš biti sama.
Ako dopustiš šutjet ću uz tvoju dušu
i krasti joj snove da postanu moji,
da i ja usnem tako miran uz tebe.
6.8.2007
Tako lako budim svjetlost
kad prepustim se mirnoći
koju osjetim čim me okruže
neznani ljudi kojima znam pomoći.
Bit će to ponekad samo riječ-dvije,
nekad i šutnja učinit će svoje.
Svjetlost plaho izvire iz njihovih srca,
ja je samo budim da osjete
kako je lijepo nositi to u sebi.
U sebi, znam, izvor i ja skrivam,
ali radosti nemam kad zasja
jer ne vidim nikog tko uz mene sanja,
a na nju da je nalik.
3.8.2007
Gasi li se moja zvijezda,
zar doista bliži mi se kraj?
Od kad bez tebe živim
sve je nebitno.
Svi dani bez tebe su isti,
ne nalazim ništa da me vuče.
Nisam zahvalan na svemu što vrijedi,
u ljubav se više ne kunem,
jer shrvan svime dalje ne znam.
Baš to što vrijedi
ne nalazim više u sebi.
Opsjednut i tužan
samo na tebe mislim,
pritišćem te od straha
da nikad neću biti isti
i da zauvijek nestajemo.
Ovo nije život.
Gasi li se moja zvijezda?
5.8.2007
utorak, kolovoz 21, 2007
Prelako te volim, Jedina!
Prelako da sumnjam,
prelako da odustanem!
Možeš me vrijeđati,
možeš me gaziti,
možeš me najgorim zvati,
možeš zaboraviti sve što smo bili,
možeš sve!
Prelako te volim,
da bi me udaljilo od tebe.
Prelako te volim,
da riječima vjerujem,
da oglušim na ono što osjećam!
Prelako te volim, Jedina!
To je Ljubav!
Ona mi ništa ne uzima, lijepa je poput tebe.
Ona me tako lako podiže, poput nade u tvoj povratak.
19.8.2007
Otkrila si granice moje duše,
mjesta daleka, za koja drugi ne znaju,
mjesta gdje sam najtužniji,
mjesta gdje sam najslabiji.
Nije trebalo puno da ljubav
zamijeniš nečim što nazvati ne znam,
grijehom gorim od svih,
pa da kreneš kušati koliko mogu
i razbiješ sve u što si se klela da vrijedi.
Čim si napipala moju mekoću,
uživala si u podršci drugih
da kopaš po tajnama koje si znala,
ali nisi doživjela da ih osjetiš poput mene,
pa si se pobojala da zbog tuge
prestaješ biti središte mog postojanja.
Uvijek si bila ona za koju živim!
Kako su tuđe riječi mogle
probuditi sumnju, ugušiti ljubav,
dovesti te do toga da me razbiješ?!
Jesi li sad sretna?
19.8.2007
ponedjeljak, kolovoz 20, 2007
Nisam hodao najprometnijom ulicom grada, ali nije baš ni neka pusta zabit, niti pak je neko doba dana kad nedostaje šetača, kad se gradom smucaju samo sumnjivi tipovi.
Na drugoj strani mali crno-bijeli pudl skakuće oko čovjeka u traper jakni. Ni ne svrćem pogled, ali primijetim da nešto pokazuje rukama... imam li cigaretu? Nemam. Odgovaram mu i glasom i klimanjem glave.
Pročitaj kompletan post
Najteže je, mila moja,poželjeti ti sretan rođendanu ovim danima kad ni sam ne znamšto je to ušlo u naše dušeda riječima ne možemo pronaći isprikedok bijesni osjećamo da gubimo,a put natrag kao da ne želimo ugledati.Najteže je, mila moja,voljeti te tako daleko od tvog dodira,živjeti u sjećanjima,smijeh često prekidati suzama,tražiti tvoj glas, a pronaći muk.Sretan ti rođendan, ljubavi!Neka te poljubi dašak vjetraprije nego ti pomiluje kosu,neka te zagrli samotna tišinadok navlačiš pokrivač.Budi sretna, najdraža!Pronađi sreću koju uz mene nisi našla,pronađi ljubav ako u nju ipak vjeruješ,postani ono što želiš biti.Živi, ne strahuj!Plači, ne guši se u tišini!Nasmij se, smijeh liječi!Sretan ti rođendan, ljubavi!Neka te Bog čuva, ja više ne smijem.Neka te drugi ljube, ja više ne smijem.Neka ti drugi čestitaju, ja ne mogu!Drugi će ti pokloniti što želiš.Ja ti mogu dati samo sebe.
nedjelja, kolovoz 19, 2007
Uvjeren da me možeš čuti
svake noći budim se par puta,
pa s tobom na daljinu pričam
i šapatom te zovem da se vratiš.
Jutra dočekujem umoran,
ali već naviknut da ljubav me budi.
Pun nade novi dan živim
uvjeren da ćemo opet biti skupa.
Kad večer mi usamljenom dođe,
zaplačem da isperem sumnju
i uz molitvu u san tonem
sretan jer postojiš i jer živim za tebe.
5.8.2007
Groblje.
Što vam znače ukrasi,
sav mramor i kamenje,
kad skrivaju istinu
i ono što jeste – zemlja i prah?
Zar ne bi uživali
da iznad vas poniknu
šareni cvjetovi
kao vaša radost,
da nas povuku dalje
a ne da nas peče
odsjaj svijeća
i ispolirani privid
dostojanstva grobnih ploča?
U suton bi nas mirilo
grmlje što se nadvija
kad se vjetrom naginje
i kao da vas pogrbljene
vraća među nas
da zajedno molimo
za ljubav koja ostaje.
A ujutro bi rosa raslinja,
poput suza isplakanih noću,
hladila vaše dubine,
a nama davala svježinu
i snagu da volimo
one koji ostaju uz nas.
Groblje.
Hladno kamenje.
Otuđeni svijet.
A toliko ljubavi
koja čeka život.
8.8.2007
Premalo je dati ti ljubav
i skupa s njom sve dane svoje,
premalo jer ni to ne osjetiš
kad preplašena podilaziš svijetu.
Uvijek će nedostajati nešto,
dovoljno da te okrene od mene.
Neka će nebitna riječ
obrisati što vidiš u meni
i strahove vratiti u tvoje srce,
nemirnu te prisilit da budeš sama.
Tvoja je bolest preteško breme,
ne za mene, već za tebe samu.
Mogu te nositi, želim te čuvati,
ali nemoćan sam ako bojiš se živjeti!
17.8.2007
subota, kolovoz 18, 2007
Ne želim saznati da griješimo
kad dane provodimo razdvojeni,
gledajući drugu po ničemu ti ravnu.
Ne želim se sjećati tvojih stihova
kojima me sada možeš srušiti
jer vidim da godinama slutiš
da ćeš me ostaviti
kriveći me da sam te izgubio.
Ne želim našu razdvojenost
proglasiti trajnom
jer bez tebe ne mogu razumijeti
zašto živim i zašto ću umirati.
3.8.2007
Tu gdje sad stojim pao sam prvi put.
Nevidljiv drugima, uvijek me nosio
i zbog njega sam sve što jesam.
Naglo je nestao i pustio da vidim
kako me lako možeš podići svojom prisutnošću.
Tamo gdje smo zajedno ležali pao sam drugi put.
Kad već sam vidio muke koje će proći,
bez najave je ugasio svoju svijeću
i bez rastanka ostavio prazninu,
ali me zadržao u tvom zagrljaju koji liječi.
Treći put sam pao kad si rekla da odlaziš.
Njihove duše tek tad su zasvijetlile,
tvoja toplina tek tad je isparila
i tek sam tad izgubio tlo pod nogama,
jer tebe više nije bilo da me miriš.
Previše mi značiš da te pustim,
previše ti značim da me tako ostaviš.
Neka bude kako želiš.
Ali ne proklinji me jer neću odustati.
Samo ti me znaš podizati,
samo s tobom želim živjeti.
Molit ću te, uvijek. Budi uz mene.
5.8.2007
petak, kolovoz 17, 2007
Kad čovjek pobrka vrednote, poput tebe,
ne ostaje mjesta za one najdraže,
spremne pomicati brda zbog ljubavi.
Srce postaje neosvojiva stijena,
makar se već osvojeno predalo
i postalo središtem tuđeg života.
Kad čovjek ukrade poklonjenu dušu
i voljenima oduzme polovicu života,
kako može opravdati istinu koju gazi
sebično i bijesno, bez razloga?
14.8.2007
četvrtak, kolovoz 16, 2007
Sve teže šutim, htio bih vam reći kako se osjećam.
Sam sebi sam obećao (a i Jedinoj), pa moram još malo izdržati.
Sve teže šutim, računajte na nove materijale kroz par dana... Zašto da šutim?!
srijeda, kolovoz 1, 2007
Kraj. Ili nedovršena priča?
Ovo je kraj priče o mojoj ljubavi koju ću podijeliti s vama. Sve što će se dalje događati ostat će samo moje. Odabirem 'okrugli' datum 1.8., biram mjesec kolovoz. Mjesec koji je trebao donijeti smirenje, odmor, veselja, slavlja, velike korake. Trebao. A hoće li, tko zna?!
Pročitaj kompletan post
Nikad više neću biti svoj
jer dio sam zauvijek ostavio njoj,
a ovo što osta' sve češće bijesom punim
kad sam sebe zbog propuštenog mrzim.
Strahujem da psovkama ne krenem
rušiti to malo što još od nas uspravno stoji
i što nadom prkosi i vremenu i ljutnji.
Zbog toga sada šutnjom pristajem
tražiti radost u sitnicama i brigama tuđim,
samo da ne mislim na nas
i da nas ne kvarim krivim riječima.
Nikad više neću biti svoj
ako ne vratim svu radost koja u njoj živi.
Daleko, u tišini, nek približi se kraj.
Kraj muke. Novi početak. Kraj svemira.
Samo s njom opet mogu biti svoj.
1.8.2007
Samo još jednom mi vrata otvori
svog srca koje oduvijek tako plaho kuca
i svo se u strahu svakog dana bori
sa sumnjama da ljubav lako puca.
Pusti me da uđem, još jednom samo,
da osjetiš da ništa još nestalo nije,
da tu smo da se jedno drugom damo
i oživimo opet sretniji no prije.
Siguran u ljubav još ne smijem stati,
ma i poslije svega da ostanem sam.
Moraš znati da sve sam spreman dati
da uz tebe se budim u životu svaki dan.
1.8.2007
Vrijedi li ovo što osjećam,
mogu li zbog toga zadržati dah
i biti miran sve dok ne dočekam
da u njoj utihne sav taj čudni strah?
Je li dovoljno skupiti hrabrost
i prkosno tišinom postajati jači,
mogu li tako dušu njenu taći
i jednom opet doživjet radost?
1.8.2007
Zašto uvijek moram biti taj
koji u svemu mora osjetiti kraj?
Ni ljubav u koju sumnjao nikad nisam
zadržati ne smijem i ne mogu,
jer život moj očito je tako pisan
da shrvan moram prijetit Bogu,
kad kao da mi smješta što i ne bi smio
pa s drugima me tješi kako sam mu mio!
Ma bježi od mene, ti starče bez duše,
bolje da me slučaj nosi s novim vjetrom
nego da mi snovi svaki dan se ruše,
pa da plačem pred cijelim svijetom
dok oduzimaš živote od onih koje trebam,
a voljenoj mi kažeš da je nisam vrijedan.
Ne želim te Bože u svojemu životu,
ako primjer moram biti nesreće i jada,
onaj koji ima svu sreću i života ljepotu,
pa naglo padne pokošen tvojim hirom.
Mogu preživjeti, ali mogu i birati. Postoji nada!
Možeš i ti. Biraj! Uništi me ili idi s mirom.
Nađi drugu budalu koja vjeruje u ideale,
a meni vrati moju dragu koju volim.
Ili me pusti da biram svoj put do neba,
i nedaj da ikad odustanem od prave ljubavi.
Sudi mi kad se sretnemo, ne diraj me dok sam tu.
25.07.2007