utorak, srpanj 31, 2007
Ako prestanem pisati tebi
stvarat ću što vrijedi
i netko će jednom, možda,
zahvalom obrisati suze
koje baš poput stihova
pročiste dušu bar na tren.
Tebi ništa ne dolazi blizu,
ne postoji riječ koja ti vrijedi,
kao ni djela i sve što sam spreman
umjesto svijetu darovati tvom srcu.
Ako prestanem pisati za tebe,
možda nekom dodirnem dušu
i pomaknem zvijezdu na beskrajnom nebu.
Bit će to nešto veće od svega, čak i od nas.
31.7.2007
Nije ovo kiša koja rominjanjem može
uspavati dušu, primiriti srce,
već divlje udaranje kapi
što razbijaju sve štitove i brane
i strahovima pobuđuju sumnju.
Ovo je pljusak koji budi
i poziva da krenem protiv svega!
Jer u meni je dovoljno hrabrosti
da nakon svega što život mi podmeće
ne oživi strah koji me može preplašiti,
ne pobijedi sumnja zbog koje odustaju
svi koji predugo brane svoje ideale.
Samo zamislim što ću postati ako stanem
i dvojbe nestaju – za srcem idem!
31.7.2007
Imati.
Nije moguće.
Voljeti.
Željeti.
Davati.
Može se. Moram!
Izgubiti.
Propustiti.
Krasti.
Ne bi se smjelo.
Volim ju. Gubim.
Želim ju. Propustio sam.
Dajem sve. Kradem joj vrijeme?
Sve što ne smijem činim.
Zašto želim vladati svojim svijetom
i držati sve konce u rukama?
30.7.2007
Ne želim ovako dijeliti,
ali zar nemam pravo prkositi svojom ljubavlju,
baš kao i ti svojim odlukama da nas razdvojiš?
Tko će odlučiti?
Zar ovo je borba?
Jedno protiv drugoga krećemo riječima,
koje tako lako prerastu u uvrede.
Ne želim ovako dijeliti kad sve smo radili skupa,
ne želim nas slušati kako se branimo i napadamo
umjesto da šutimo i u pogledu pronađemo iskru
dovoljnu da rasvjetli ovu čudnu tamu
u kojoj bi i sunce bez razloga ugaslo
samo zato jer ne znamo stati
i cijeniti ono što imamo i što najviše vrijedi.
Htio bi da skupa odlučujemo
je li ovo doista vrijeme za podjelu
ili nam šutnja treba da shvatimo
koliko je teško od Jednog stvoriti dvoje
i ponovno tražiti već nađeno.
Ne želim nas dijeliti.
Baš kao što ti možda želiš.
I opet svako ima svoju istinu.
Ali koja je tvoja?
28.7.2007
ponedjeljak, srpanj 30, 2007
Sve i da sam najmanji na svijetu
dok ovako volim ne mogu mi ništa
riječi grube, hladni udarci,
sva srdžba što pod nebom diše.
Njena duša svjetli baš za mene
i svu mi tamu rasvjetli za tren.
Sebično vjerujem da u njoj i ja svjetlim
mada tišinom uzvraća željama.
Volim, ali bez njene sreće
nisam veći od najmanjeg na svijetu.
11.7.2007
Kad šum vjetra prekine nagli bljesak munje i već sljedećim trenom mrak progovori reskim nebeskim krikom što dugo odzvanja u uspavanim glavama, oluja počinje prolomom oblaka i teškim udarcima krupnih kišnih kapi.
Pročitaj kompletan post
Zar je ovo nešto što sam tražio?
Tako daleko od tebe prospavat ću život
u nadi da kad ustanem bit ćeš opet tu.
U snovima mi dolaziš tako stvarna
da buđenje postaje muka koju odgađam.
Previše mi značiš da mogao bih dalje,
sve što smislili smo sad postižem sam
dok potajice molim da te dirnem,
da osjetiš da ti falim i da mi se vratiš.
Hodam svijetom, promatram,
tražim te u mnoštvu makar znam da te nema.
Samo ti si mi u mislima, samo tebe želim.
28.7.2007
nedjelja, srpanj 29, 2007
Čuješ li me ponekad u mraku,
dopire li do tebe moj šapat
koji molitvom k tebi odašiljem
večeri svake prije nego oči sklapam?
Puštaš li me u mirne snove svoje,
samo da uz tebe sjednem
i šutnjom ti pričam koliko te želim?
Čuješ li me u zoru kad se budiš,
šapće li ti rosa koliko te volim,
u cvrkutu ptica osluhneš li nemir
kojim me svaki dan bez tebe boli?
Osjećaš li da živim za tebe?
29.7.2007
Sad da smo skupa,
opet bi dosada lagodnog života
tjerala da smišljamo probleme
i bar tako drugima postanemo slični.
Ovako, svako na svojoj strani,
budni sanjamo svoje snove
i možda se opet sretnemo
kad jasno postane da jedno smo.
Sad da smo skupa,
bili bi jači nego ikad
i sve što dolazi jedva bi čekali
jer živjeti bi, što sanjali smo, počeli.
28.7.2007
Nisam to zaslužio,
ma koliko si grešaka našao,
sve da sam najgori,
a dobro znaš da nisam.
Nisam zaslužio sve ovo,
ovakve dane
kad od jutra čekam kraj,
ovakve noći
kad sanjam te koju volim
a ti mi iza leđa
smišljaš nesmislivo
kako bi otišla i pokazala moć.
Nisam to zaslužio,
predobro te poznajem.
Znaš tko te je dizao,
vjerovao u tebe.
Sad me koristiš kao dokaz
da drugi shvate koliko si jaka.
Zar sam to zaslužio?
Kojim to grijesima, čime?
Ljubavi moja,
nisam to zaslužio!
26.7.2007
Osobno, ne vjerujem da prava ljubav može nestati.
Kad pročitate što sve antijunak ove priče nastoji učiniti ne bih li pokazao koliko mu je stalo, proglasit ćete ga jadnikom, budalom, čovjekom koji ne shvaća da se ponižava... No, pokušajte ga shvatiti, on samo voli i osjeća nešto što ne zna 'ugasiti' u sebi. Sam je svjestan svega, ali mu to samo više odmaže... Propada. Tko zna u kakvom je stanju u ovim trenucima.
Pročitaj kompletan post
Koliko sam ti puta rekao da ne mogu napisati sretnu pjesmu.
Jesam li ja to naučio biti žrtva?
Umišljam li muke?
Kako da se pokažem drugima ako umišljeno tugujem?
Tko mi dozira otrov života tek toliko da me umrtvi,
ali da ne pomogne i usreći me odlaskom?
Zar je sreća što i dalje ne posustajem,
pa umjesto da nestanem pronalazim trenutke
kad nasmije me pokret malog djeteta,
kad rastuže me nespretni koraci tužnog psića ostavljenog na ledini,
kad zadivi me snaga kojom me vjetar želi baciti dok se borim...
Smijem li se uopće izvlačiti i spominjati sve što sam prošao?
Neokrznut se vraćam nakon što izgubim zdravlje,
pun riječi opet pišem iako okraden ostah bez toliko sjećanja,
drugačiji i neustrašiv sam opet tu nakon što ostanem bez najdražih,
dublji, a spremniji na borbu (kontradikcija?) šutim i jačam zbog nje...
Hoću li se ikad skrasiti uz onu koju volim
ili ću život potratiti tražeći razloge svog nemira?
Umišljam li?
Sve mi je poklonjeno, sve imam. Ništa ne nedostaje.
Ali sve što vrijedi gubim... Prebrzo. Preteško. Zauvijek.
Mazi li me život sitnicama prije nego me ošine najjačom boli?
Razdire li me nečiji plan?
Bože, prestani!
Sve ću preuzeti na sebe, samo mi više ne diraj koje volim!
28.7.2007
subota, srpanj 28, 2007
Ne slažem se kad kažu
da ljubav nestaje i hlapi.
Najdraža mi pokaza što to znači
kad preko noći nestasmo,
a ja danima zbunjen
ne nalazim dovoljno mudrosti
da objasnim sebi
što je to u nama bilo
ako nije prava ljubav.
Očito nije dovoljna ljubav,
jer u nju ne sumnjam,
znam da još je među nama.
Za voljeti nije dovoljna ljubav?!
Koji se to osjećaji i nagoni drznu
rušiti najveće bogatstvo
i udaljiti duše stvorene za ljubav?
Je li iza svega sebičnost
ili dosada ne daje da ugledamo očito?
27.7.2007
Sanjam te svake noći.
Ne mogu da se ne probudim
kad uzmem ti ruku
i time pobijedim svaku sumnju
i riječi tvoje kojima me sputavaš.
Želi li mi podsvijest reći
što da činim kad te sretnem –
bez riječi da dotaknem ti dušu
ili sam toliko ovisan o tebi,
pa u strahu da povratka nema,
crpim sve što podsjeća na nas.
Sanjam te svake noći.
Jer ti si Jedina.
27.7.2007
Postoji u meni strah,
ne znam još uvijek što u meni živi.
Je li baš sve dobrota i poniznost,
pa sam spreman čekati
i prihvatiti svaki razlog
ili u meni spava ljudski bijes
koji će me ugušiti kad se vrati
i ispriča o drugima koji nisu bolji.
Bojim se da, ma koliko volio,
ne posumnjam u sve što osjeća,
jer sumnje ne razbija sa mnom
nego s nekima koji ne zaslužuju.
Ako je tako, jesam li iskren?!
Je li sve to uopće prava ljubav,
ako ju ne mogu bezuvjetno primiti?
Je li sama kriva ako izabere taj put?
23.7.2007
Igra sudbine ili slučajnost, nebitno je. Čim zastanem i pomislim na sve što se događa u posljednje vrijeme nemam snage zaustaviti suze i prigušiti jecaje. Gdje je kraj? Ne nazirem ga.
Pročitaj kompletan post
I prije tebe sam vjerovao u ljubav,
ali tek sa tobom upoznah je stvarnu.
Kad naši trenuci postali su bitniji od mojih
shvatio sam što znači voljeti
i u dvoje preskakati prepreke koje sam mogao ne bih.
Tako je divno uz tebe disati
i uvijek nanovo jedva čekati da te sretnem.
Jutrima sam tužan gledao gdje odlaziš,
popodne sretan stizao znajući da već si kod kuće.
Uvečer sam u san tonuo miran
jer znao sam da tu si pored mene.
Život kad se svede na iste dane,
sve je tako glupo i nema mi smisla.
Ali ti si tu i to sve mijenja.
Sad kad si otišla. Ne postojim.
Samo znam da te volim.
25.7.2007
Gdje je granica sebičnosti
i je li kraj kad srce nadjača razum
spoznajom da ljepše je u dvoje?
Ili je to i dalje samo faza vječnog egoizma,
kad biramo samo da sebi olakšamo?
Je li čovjek samotnjak s interesima,
a dualnost smišljena samo radi opstanka?
Što se krije iza osjećaja koji nazivamo ljubav?
Poštovanje, privrženost, privlačnost,
nagoni, narcisoidna spoznaja prihvaćanja,
malo kemije da uzburka strasti...
Je li baš taj tren presudan?
Stvaranje života. Gušenje sebičnosti.
Izostane li, tko su sebični bjegunci?
(Odakle pravo na ovakvu jednostavnost?)
Što li ostaje onima iz drugih priča?
Sebično živjeti, sebično umrijeti?
Dobročinstva? A tko će ih prešutjeti?
Neuzvraćena ljubav? A što vrijedi?
Žrtva za druge? Treba hrabrosti (rijetki je nose).
Samo dobrota. I šutnja.
Opet sebično podizanje ega
spoznajom da se pomaže drugima.
Neka. Tuđa zahvalnost vrijedi više.
Gdje je granica sebičnosti?
Postoji li? Jesmo li sebični?
(Bezosjećajno)26.7.2007.
petak, srpanj 27, 2007
Pogledaj te oči
i ne slušaj kad ti drugi kažu
da još u njima ništa se ne sjaji
osim suza naviklih da teku.
Pogledaj te usne,
nesvjesni smješak i slučajne grimase,
ne daj da te uvjere
da sve su samo nesuvisle kretnje.
Pogledaj tu borbu,
dah svaki dok hvata,
ručice kad stišće i plače od boli.
Ovdje je za tebe, za tebe se bori.
Svaku tvoju suzu nagrađuje životom,
svaki pad i kolebanje čini nebitnim.
Sve prestaje, sve nestaje. A postoji!
Samo pogledaj te oči,
pogledaj te usne,
pogledaj tu borbu.
Što vidiš?
Vidiš li sebe, vidiš li nju?
Osjećaš li zašto vrijedi živjeti?
Osjećaš li da za nju možeš i umrijeti?
Ovdje je za tebe. I ti si tu za nju.
Gledaj ju i pamti. Sjećaj se.
Svaki tren je zauvijek.
27.7.2007
Reci mi, ljubavi,
je li drugačije ustajati
kad znaš da netko za tebe živi?
Osjećaš li koliko je lakše
hodati ovim cirkusom
sigurna da nečije srce
zauvijek ostaje samo tvoje?
Ti imaš taj luksuz,
ja sve svoje za tebe čuvam,
a ti biraj, traži, gubi, vraćaj,
isprobaj što želiš,
hodaj tamo gdje si uvijek htjela,
pronađi što tražiš.
Ti imaš taj luksuz,
vratiti se natrag
jer netko baš tebe čeka.
(Ne tako davnogovorila si da za mene živiš.Al' nisi me dočekala.)
27.7.2007
Smijem li svaki put kad legnem zamisliti nju i zapitati se što sad radi? Nisu to ljubomorni ispadi, boli zbog sumnje da netko drugi uz nju živi, već neke pomalo bolesne misli, opsjednutosti nalik, koje me bezbrižnog ne puštaju da usnem.
Što sad radi, kasno je? Već odavno spava, ranim jutrom ustaje i traži svoje mjesto u vlaku. A što sad, vruće je poslijepodne, ja opet blažen mogu odvojiti vrijeme, a ona? Još je na poslu, možda je već krenula po ovoj pripeci i vrućini. Opet će proći ustajalim i smrdljivim zrakom svoga perona i utopiti se u gomili navikloj na svakodnevna putovanja.
Pročitaj kompletan post
Pitaš me je li mi stalo do njihovih riječi,
do onoga što drugi misle, što reći će kad shvate
da zarobljen ostajem u tebi i pjesmama?!
Čak strahuješ da tebe će, nepoznatu,
otkriti njihov jad i dušobrižništvo nerazumnih!
Ma nije me briga, svoj život živim!
Kako najbolje znam, kako osjećam, tako živim.
Neću valjda zbog čuđenja drugih
posustati tako blizu cilja kojeg mnogi ne dostignu
sve dok ne odu, pa koji ostaju shvate
koliko vrijedi samo živjeti uz one koje voliš.
Ja nemam ništa.
Izgubiti više ne mogu. Samo mogu dobiti.
Pobijediti!
Neću valjda zbog njihovih poruga odustati!
22.7.2007
Petak.
Budi me prelijepi san.
Tako si divna,
a nema te.
Sve naše ceste puste su, bez nas.
Sve vode nemir navlače
jer zajedno smo k njima stizali.
Sutra počinje vikend.
Nešto što često smo propuštali.
Sad sekundu ne bih pustio!
Kako da te dozovem,
čime da te privučem,
ako stvarno ne osjećaš što smo?
Dal da prekinem šutnju
i osluhnem jesi li bolje,
možeš li zakoračiti prema meni?
San.
Tako si svoja. Divna.
A nema te.
27.7.2007
Kad ugledam što držao sam nespojivim,
kako da ostavim i tračak sumnje
da ćeš se vratiti jer ljubav nas je takla
a taj dodir nikad ne nestaje.
Kad molim za tvoju ruku pod zvjezdanim nebom,
čim posumnjam netko mi pošalje repaticu
da me smiri i plamenim tragom upali žar
koje se zaprijetio ugasiti zbog sumnje i jada.
Kad sjedim pod olujom k'o što ti nikad ne bi,
samo slutim što kriju te nebeske sile
i shvatim koliko smo nebitni i sitni,
a s nama i naša ljubav što kao da nesta.
I opet me netko na put vratit želi
kad dugu mi u predvečerje šalje,
omotanu munjom što cijelim nebom para.
Nespojivo i čudno, samo za nju sunce puste
oblaci što trebali su kapima mi suze isprat.
Tko me to drži i podiže stalno,
kad posumnjam u ono što mnogi misle da više ne postoji?
U nas.
24.7.2007
Jedna prijateljica, ako ju tako smijem zvati, predložila mi da pišem pjesme u prozi. Ovakav kakav jesam, star i bezvoljan, već sam zaboravio što bi to trebalo značiti, a sad mi se neda proučavati. Valjda neki tekst s ciljem, pun osjećaja, takav da vas potakne da ga pročitate i možda se jednom sjetite... kad se nađete u sličnoj situaciji (ali za vaše dobro se nadam da se vam tako nešto neće događati).
Pročitaj kompletan post
četvrtak, srpanj 26, 2007
Moja su djela što ostaje,
moje su misli što želim dati.
Nesrazmjer.
S tobom želim sve snove, sve nade,
tebi želim sve najbolje što mogu.
A što sam činio da ti to pokažem?
Šutio, zatvarao se u sebe
ni sam ne znam zbog čega,
štitio te poštujući tvoje strahove,
a nekad poput djeteta izazivao
glupim pričama koje su te smetale.
Kako da ti pokažem svoje misli,
kako da ih oslobodim i pretočim u stvarnost?
Daj da ti poklonim najbolje od sebe.
Ne govori da je kasno.
25.7.2007
Možda ni tebi nije tako lako
kao što pričaš dok spokojnom se činiš.
Ta tebi su godine naše značile više
jer oduvijek svjesna željela si dalje,
a s druge si strane nalazila otpor
zbunjenog i nesigurnog muškarca.
Možda ni tebi nije baš lako,
ali ja sam stvarno izgubljen bez tebe.
I ako ti išta vrijedi što imali smo,
ne puštaj me bez prilike nove.
Daj da sigurni odlučimo što je bolje.
Pa nek propadne ako zavrijedili nismo,
ali nemojmo odustati prije kraja.
25.7.2007
Ljeto. Pa?
Zaljubljeni šeću.
Zaljubljeni putuju.
Djeca u kolicima.
Parovi traže hlad.
Djeca plaču.
Majke i očevi ne.
Ja. Sebično. Ja.
Promatram.
Tugujem.
Sjedim sam.
Ne prihvaćam
da ne postojimo.
U nikome ne vidim nas.
Posebna je.
Šetali smo. Prošlo ljeto.
Sjedili skupa.
U hladu pričali.
Kao i ostali.
I po čemu smo drugačiji?
Osim što nismo?
Ja. Sebično.
Nisam shvaćao.
Ljubav.
Zauvijek.
Ali.
Sad je nema.
A gdje je ljubav?
Ne nestaje!
Ne prihvaćam
da ne postojimo.
Ljubav osjećam!
Za nju živim.
Svoju T.
Moju? Sebično.
25.7.2007
Krik iznutra.
Šutnja vani.
Njeno tijelo u mislima.
Spušten pogled.
Svađa negdje, nekad.
Zamišljenost. Radost.
Nejasni rastanak.
Oči lutaju. Ludilo.
Gdje si sad?
Suze teku same.
Voliš li me?
Ja bez tebe ne znam.
Ne vjeruješ u ljubav?
Kako sam živio!?
Bojiš me se?
Spašavam gliste!
Nestalo je sve.
Bolje da odem.
Ovakav ne vrijedim.
Nikog ne želim,
osim tebe.
A to ne smijem.
Bolje da odem.
25.7.2007
Korigirano zbog prejake riječi... Da ne bi bilo krivo shvaćeno.
Ne mogu tako, T*****.
Ti šutiš, odustaješ prerano,
ne daješ mi da te čujem,
sve što nudiš strah su i ljutnja,
a nijednom riječju ne nudiš razlog.
Nismo postali drugi ljudi,
tek zreliji smo možda, manje sretni,
ali zašto si uzimaš za pravo da nas razdvajaš
baš ovih dana kad morali bi biti skupa
i hvatati zalet za godine nove.
Možda ne razumiješ kad govorim
da bez tebe ne mogu ni dan više,
možda shvaćaš ali briga te nije
jer izvukla si iz mene što si htjela
i naišla na neku sitnicu
dovoljnu da me proglasiš suvišnim
i da sve godine nestanu
kao da postojale nisu, kao da su ništa.
Ne možeš tako, T*****!
Pronađi što te muči, pričaj mi o tome,
ovo što radiš nije slično tebi.
Ja više ne mogu, previše te volim,
a ne smijem jer tako od mene tražiš.
Na tebi je.... Bar budi iskrena.
25.7.2007
Doista ne znam kamo da krenem
ovih dana bez tebe, kad sunce me bije.
Skriven od drugih molim da se vratiš,
ne tražim nikog da tvoje mjesto uzme.
S mislima uz tebe, patim jer ti teško
nosiš obaveze svoje bez predaha kratkog,
daleko od mene, sama,
a krenuli smo skupa baš da budemo jači.
Više nema smisla ponavljati da te volim,
to u meni čita svatko kad me vidi,
a što drugo mogu dati da se vratiš?
Tu sam, sam, tužan.
Nedostaješ mi, tvoja blizina mi treba,
želim podijeliti to vrijeme što ga imam,
želim te odmoriti kad se umaraš,
želim da znaš da za tebe živim
i da zauvijek tu sam za tebe.
23.7.2007
srijeda, srpanj 25, 2007
Tko me može spasiti?
Dimnjačari? Liječnici?
Mačke? Svećenici?
Zvijezde padalice? Egzorcisti?
Duga? Nemirna šuma?
Samo ti me možeš spasiti.
Ali ne želiš
jer ništa ti ne vrijedi
sve što smo imali,
sve godine,
sva ljepota,
sva sreća,
svi planovi.
Ništa ti ne vrijedi.
Zar sama sebi ne vrijediš?!
Zar se ne sjećaš?
Ti i ja, zauvijek?!
25.7.2007
Ostavljam sve.
Ljepotu života.
Mir koji više na nalazim.
Sigurnost.
Vaše riječi. Djecu vašu.
Ostavljam što vrijedi.
Jer vrednije osjećam.
Što mi vrijedi biti tu,
kad sam ne nalazim smiraj,
kad bez nje glumim najjačeg,
a dovoljne su dvije tri note
da me skrše, da proplačem
i postanem smiješan
u tuđim očima.
Ostavljam sve,
odlazim po nju.
Nek razbiju me slučajnosti,
neka padnem svaki dan ponovno,
neka sve nestane,
neka ostanem bez svega.
Ako je zbog nje, vrijedno je!
24.7.2007
Koliko si se samo puta obećala mojoj duši,
koliko puta molila da ostanem s tobom!
Sad kad ja molim da jednom mi pokloniš vrijeme,
ti oči svoje skrivaš da ne pokažeš srce,
da ne sjetiš se obećanja i svega što si htjela.
Umjesto toga umišljaš da žrtvovala si godine
za nekog tko ti sad ne vrijedi ništa,
bez riječi da mu objasniš što te obuzelo
i zašto si spremna odbaciti sve što smo izgradili.
24.7.2007
Nikad voljela nisi sjediti sa mnom u mraku
i prkositi vjetru, nadolazećoj oluji,
uživati u snazi nadnaravnog bljeska munje,
diviti se ljepoti prirode i čudima oko nas.
Ovo bi bila takva večer.
Zatvoreni u sobu spuštali bi rolete,
svime pokušavali ugušiti zvuk grmljavine
i tako ostajali zagrljeni, sigurni.
Gdje si sad, oluja se sprema.
Tko s tobom pristaje biti miran?
Ako si sama izađi pod nebo,
osjeti kako smo neznatni i mali,
daj da te smoči prvi olujni pljusak.
Shvati da nema smisla svaka svađa,
psovka, suza, okretanje leđa, sve loše.
Samo dobro pomaže.
Pusti da te obuzme strah od prirode,
strah od nebeskih sila.
Pusti sve druge strahove, nebitni su!
Tek tad ćeš osjetiti koliko si snažna,
možda shvatiš zašto te toliko volim.
24.7.2007
Nasreću s večeri me umor svlada,
pa samo prije nego usnem
prozborim par puta tvoje ime
u molitvi dok pomoć tražim,
a onda i prije nego oči sklopim
da te vidim i zazovem u san.
Da ne trošim dane uzaludnim poslom,
ne bih znao stati i sva mi pomoć svijeta
dostajala ne bi da noću miran zaspim.
Eto što mi činiš, ljubavi.
24.7.2007
Čega se bojim, od čega strahujem?
Nisu to više tamne sjene oko mene,
nije to više strah od dubokog mraka,
ne bojim se od kad njih nema
jer znam da čuvaju me i prate.
Ni bolovi, krv i gubitak svijesti,
pitanja hoću li ikada ustati,
ništa od tog nije dovoljno snažno
da me preplaši i zaustavi srce.
Bojim se tebe, najdraža.
Strahujem da sam propustio
što drugi možda ni ne osjete,
propustio te uzeti za ruku
u danima tvoje sigurnosti
i uhvatiti beskraj mirnoće,
besmrtan postati uz tvoja ramena.
Plašim se da je kasno,
da u tebi se nakupilo svega
što nisam smio reći
i da nikad više nećeš pristati
boriti se uz mene za naše ideale.
Bojim se za nas, ljubavi.
Hoćeš li me sačuvati u svom srcu
i jednog dana (uskoro, molim te)
pronaći tragove moje duše
koja kopni za tebe?
Hoćeš li postati moja žena,
sad kad znaš da bojim se
samo jedne stvari – našeg nestanka?
24.7.2007
utorak, srpanj 24, 2007
Baš sam krenuo pisati pjesmu o tome kako ona nikad nije voljela čekati oluju, promatrati nebo, oblake, osjećati nalete vjetra, slušati grmljavinu u daljini... (takva se oluja spremala i večeras).
Uživao sam. Munje, gromovi, prošarano nebo...
I opet je se sjetim...I opet.
I odjednom, na zapadu nestaju oblaci, nakratko. Pokazuje se sunce. Večer je, čisti sumrak. Ali iznad mene diže se duga! Ugušenih boja, naravno, ali duga. Cijela, zaokružena... Predivno, veličanstveno.
I nije kraj! Munje prolaze nebom i 'miješaju' se sa dugom... Snimao sam na mobitel, ali već je bilo malo prekasno, nije se više vidjela cijela duga... A i kvaliteta nije baš nešto.
Ako se ne vratiš samo zbog straha,
jer ne znaš tajnu kako ne slušati druge,
bit će to pogreška koju sama ćeš isplakati
jednog dana kad vrijeme poklonim drugoj
i sa njom izgradim svijet koji nisam htio.
Pošten, a tada ćeš shvatiti što to znači,
neću moći okrenuti leđa onoj koju manje volim,
već ću ti vratiti tako blagom kaznom.
Označila si me za cijeli život,
nikad ti neću vratiti. Niti želim.
Ali ako ostane tako, molit ću da ne saznaš,
što znači biti voljena cijelim srcem.
Možda ćeš se prividom zavarati,
no, nebitno je za ljude poput tebe,
vas koji ne razumijete zašto živite.
23.7.2007
Bio bih lažac kad priznao ne bi
da mislim na tebe bez prekida, stalno.
Jedino ti si u mislim mojim,
iz dana u dan, od jutra do jutra.
Sve drugo što činim ništa ne znači,
sa pola snage odrađujem što traže.
Nije mi stalo da uspijem opet
postati bolji, granice micat,
jer kad bio sam takav, to bio sam za tebe,
da ponosna hodaš i uz mene se smiješ.
Sad kad tebe nema,
sve što naprijed vuče
je sreća što postojiš
i nada da ćeš stati.
Javi se kad pomisliš na nas.
Ja čekat ću do kraja!
24.7.2007
Ako sve ovo moram proći
da postanem joj bolji,
onda prihvaćam i zazivam još veću muku,
nek slomi me i rastjera nadu,
i život neka mi oduzme,
jer za nju mogu, od svega vrijedi više!
Ako pak me kušaš i naučiti me želiš,
da očvrsnem i grabiti životom počnem
bez pogleda natrag dok mostove rušim,
tad ostavi me, Bože, ne želim biti takav,
radije me uzmi pa nek vječno patim
bez njene blizine i toplog joj srca
koje osjećam i kad nisam uz nju.
24.7.2007
Kako će izgledati moj kraj,
trenutak kad sve će postati bezvrijedno
osim onog što u sebi nosim?
Ti ćeš se obećati nekom drugom,
u pogledu tvome nestati će zvijezde,
oni koji te prate širokim će osmjesima
ispraćati čovjeka smetnju koji nestaje
zajedno sa svojim nadanjima
i vjerom u nepokvarenost svijeta,
vidjet će propali život
posvećen stremljenju prema Ljubavi...
Na koljenima ću svjedočiti, izgubiti glas,
osjetiti zadnje udarce srce koje staje,
sklopiti oči i predati se anđelima
da me ponesu što više,
da te teže vidim kako nastavljaš
gubiti vrijeme okrenuta krivim ciljevima.
24.7.2007
Gdje si sad, moja draga,
dok zvona prekidaju sneno jutro
i ne daju da miran započnem dan?
Tebi dan već odavno traje,
jer budiš se prije svih
i strpljivo tražiš mjesto u vlaku,
pa putuješ satima gubeći želju
za promjenom i povratkom životu
u kojem smo baš jutra voljeli najviše.
Toliko me boli taj tvoj ponos
i odustajanje od toga da mijenjamo svijet
i gradimo ga baš kakvog želimo.
Kad kasno poslije podne proživiš isto,
umorna od svega ne osjećaš ljepotu
polja kojima kliziš meko i nečujno,
već te pritišće brujanje motora
i nemir gomile što dijeli sudbinu.
Ne mogu prešutjeti, to nije za tebe!
Prevrijedna si da gubiš dane poput drugih,
sjeti se samo jednog jutra prije
i znat ćeš o čemu govorim!
I meni je tako. Želim opet s tobom.
23.7.2007
ponedjeljak, srpanj 23, 2007
Što znači to što opet ulazim u svijet snova,
pa se svake noći borim sa svima
jer i u snima mi počinju napadati tebe
i nemirnog me bude usred toplih noći.
I tebe sanjam, ne baš istu kao uvijek,
ne možeš a ne ostaviti trag.
Ali uvijek mi vratiš nadu
i svemu što branim vraćaš smisao,
pokrećeš me i daješ snagu da se borim.
Od kad te ne smijem čuti,
podsvijest me vuče bliže tebi
i traži nevidljivi put do tvoje duše,
želi probuditi taj isti žar dok spavaš.
Ako postoji sve u što se kunem,
ljubav, duše, nevidiljive niti među nama,
osjetit ćeš i to će biti dovoljno.
23.7.2007
Vjerujem u tebe,
sve što smo prošli, kad sagledam u miru,
dovoljno govori o nama.
Sam sebe proklinjem
jer bijesan nekad posumnjam u tebe,
ali i sad se čudim gdje tako naglo sakriješ
ono najbolje u sebi. Ljubav.
23.7.2007
Mogu te zamisliti,
uvijek i svugdje.
Pratiš me na svako putovanje,
uvijek uz mene čuvaš moj mir.
U mislim kad gradimo dom,
tražiš najbolja rješenja
i savjetima izluđuješ radnike.
Na vjenčanju sjajiš najljepša
i hodaš ponosno nad svima,
tako me gledaš da ne znam kako
ostati miran, ne izgubiti glavu,
ne poželjeti zauvijek otići s tobom
u svijet gdje ćemo sami slaviti
i pogledima rušiti sve zidove.
Kad nosiš naše dijete
i štitiš ga majčinskom hrabrošću,
tako si predivna dok podnosiš
taj najdraži teret naše ljubavi.
Gdje sam ja?
Promatram te, uz tebe dišem,
nenametljivo pratim svaki tvoj pokret
i svaki te tren volim sve više.
Želim te zauvijek uz sebe.
21.7.2007
Opet te usnuh tako ljutu.
Cijelu noć te gledah gdje uz mene patiš
dok tražim razloge i put natrag do tvog srca.
Na pustome brdu, među voćem i cvijećem,
tako smo blizu predani nekom poslu,
gotovo da se dodirujemo
i sve na to vuče da opet smo mirni.
No uz grmlje bujno, skrivene u sjeni,
utvare nas neke šapatom prate
i čim na tren odeš oko tebe salijeću,
pa te vrate bijesnu i svaki tren me boli.
Krenuh tada k njima, potjerati ih htjedoh.
Pustite nas same, neka tišina govori,
neka nas vrati ono što je u nama!
Ali kad uz mene krenu ni glasa im čuti
kao da se boje neću li ih rasplinuti.
Znaš da ne mogu razbiti ih tako,
sve dok ne saznam tko su i čime te to bune.
Tražeći istinu gubim tebe.
U snu još mogu, mogu li u stvarnosti?
22.7.2007
Ne smije te dirati njihov podsmijeh
kad u meni vide nešto što ne razumiju.
Ima ih koji ne vide, ne znaju da vrijedi,
svaka suza, riječ, tišina, stih svaki
upućena onoj bez koje čovjek ne može.
Ima ih koji ne dožive toplinu poput tvoje,
ne osjete i ne vjeruju da ovim svijetom
struji vječna ljubav što na nebu vlada.
Sve tvoje mi vrijedi više od njihovog smijeha,
kad sa sprdnjom prate moje pokušaje
i u njima ne vide ništa do li ludilo samoće.
Ja vjerujem u ljubav i sve što osjetim,
ne može mi razum gušiti što vrijedi,
ne govori mi da srce hladno umire!
Ako te nikad ne vratim, bit ću im smiješan.
Lutat ću njihovim životima,
biti samo podsjetnik na jednu ludost,
a znat ću dobro (kao i ti)
da borio sam se za ono što moram
želim li otkriti zašto smo ovdje.
Ako zbog ljubavi nije, zašto živim?
22.7.2007
nedjelja, srpanj 22, 2007
Moga bi stat. Nekoj drugoj vrime dat. Slušati je kako toplo priča, glumit da vratila se srića. Moga bi, znam. A šta će mi, kad ti si mi san?! Moga bi se pustit da me vali trišću kad zaurla bura, al me ljubav gura da izronim i uzmem dah jer znam da tebe srist ću prije nego ostanem prah. Kad pokažu tila, sva forca mi triba da ostanem isti, samo za tebe mila. Moga bi stat.Nekoj drugo vrime dat.A neću.Sitim se tvog lipog lica,svih snova di prate nas dica,tvojih grubih ričikad prkose pričida uvik ću s tobompred drugima, Bogom,svega se sitim.Moga bi stat.A neću, još te ljubim.
22.7.2007
Dirnem li ti srce svojim riječima?
Što sam to učinio ako nižem same laži
uvjeren u ono božansko u nama?
Ako sve je ovo nestvarno i izmišljeno,
tko mi daje pravo da pišem o ljubavi
i širim svoj nemir mireći druge,
dajući im nadu koja ni za mene ne živi?
Mogu li biti glasnik koji te podiže
jer osjećaš slično, riječi moje trebaš,
ili me crnog poslaše da pokopam nadu
primjerom svojim kad zaspim od tuge?
Kako god da se okrenu sile svijeta,
ne osuđuj me dok ispijaš stihove,
jer sve što pišem dobrotom želim pokriti.
22.7.2007
Čudno, pomislim.
Uživam jer znam da sam tu,
znam da živim za ideale (ipak).
Ne mijenjam se.
Ne postajem gori.
To što plačem samo znači da živim,
da nisam spreman odustati.
Živim za osjećaje.
A znam što osjećam.
22.7.2007
Pa ne možeš reći da postat ću veći
ako umuknem i odem iz tvog života
pun ljubavi zarobljene u tebi,
bez da pokušam sve što mogu
da ti vratim osmijeh i toplinu.
Znaš dobro da samo za to živim,
za ljubav u koju vjerujem duboko
i da spreman sam sve svoje dati
ne bi li postao tvoj ili slobodan.
Daj mi jedan razlog da prestanem voljeti
ili mi pokaži što godinama pričaš – kako to voliš?
(Kao da je moguće prestati voljeti)22.07.2007
Još nismo nestali, ja i ti,
još uvijek živimo i priliku imamo
shvatiti da ljubav nije nešto prolazno
već srž svijeta koja ne nestaje
zbog ljudskih problema i nestrpljivosti.
Za sebe nemam isprike,
no vrijeme mi još dopušta da govorim
i da za sve greške svoje zamolim oprost
jer prema tebi sam, najdraža, griješio najviše.
Dopusti si da me shvatiš,
ne griješi poput mene da ne bude kasno.
Pred sobom sam imao sve – tebe!
A stalno sam se okretao i gubio te iz vida,
tražeći valjda još više za nas, suludo.
Sve što sam trebao, što sad trebam,
to si ti, ljubavi moja. Samo ti.
Ti si to dobro znala, tako dugo me čekala.
Dopusti si da me ponovno prihvatiš.
21.7.2007
Svakoj sam tvojoj riječi naučio vjerovati,
Svakom sam tvom pogledu uzvraćao
Svime što sam u tom trenu mogao.
Sad prebirem po sjećanjima,
Skupljam što si ostavila da me boli,
Strpljivo tražim ne bi li našao nešto
Sebično i lažno, nešto da mi olakša,
Sumnjom da me ispuni i ubije nadu.
Sramim se, jer ne nalazim ništa,
Sve što davala si tako je čisto.
Srce mi zaplače svakog dana bez tebe
Sigurno u to da mogao sam biti bolji,
Stajati uz tebe kad nisi htjela da idem,
Smirivati te danima kad sam mogao biti a nisam.
Smiluj mi se, draga,
Sjeti se svega i zamisli da opet
Skupa dijelimo put dobroga i zloga,
Samo dopusti da stanemo pred Boga.
Stavit će nas tamo gdje smo stali,
Sakriti nam muke i ojačati ljubav,
Stalo je i njemu da ne propada
Sve čime smo zadužili sebe.
21.07.2007
[Svi stihovi počinju sa S. Zašto? Pojima nemam, dosada, kao da želim još nešto dodati, nekako ojačati sve što struji kroz mene, potvrditi riječi, pritisnuti da se bolje uhvate...]
U mene si svjesno utisnula sumnju,
jer namjerno želiš da umirem od tuge
dok tražim razlog koji ne postoji,
svoju krivnju, svoje pogreške.
Tako proračunato si odabrala vrijeme,
mjesto si oduvijek znala,
riječi pripremila odavno
i jedva čekala uhvatiti me na dnu,
razbijenog gubicima i tugom,
kad znala si da sam najslabiji
i da to malo samopouzdanja koje nosiš
postaje sasvim dovoljno da me pregazi.
Sad imaš slobodu.
Mene će pregaziti vrijeme,
čekanje da se vratiš, nada.
Umjesto da shvatim da samo jedan sam u nizu,
još jedan koji gubi zbog tvojih strahova,
samo jedan, nitko, ništa. Bezvrijedan.
Sad imaš slobodu.
Već sigurno znaš tko je sljedeći.
Netko o kome selo sve već zna,
pa neće ispasti čudan kad te prati.
Ili nepoznat netko, nebitan, poput mene,
koga biraš da još jednom probaš
jesi li dovoljno okrutna.
Da još jednom zadiviš druge.
Sad imaš slobodu.
Kao i uvijek dok si bila sa mnom.
Sve je isto, ali osjećaš da je drugačije.
Jer život prolazi, vrijeme nestaje,
bez da shvaćaš što gubimo.
Boli me sve ovo,
ne razumijem što je u tebi,
ne prihvaćam laži da nisi se promijenila.
Boli me sve ovo,
a volim te više nego ikada.
20.7.2007
subota, srpanj 21, 2007
Tek sad kad tako hrabro odustaješ
i ne daješ mi šansu da pokažem promjene
shvaćam što doista znači izgubiti ženu
i ostati bez bez one koja mi je dala sve što je mogla,
trudeći se da me nauči što nisam znao,
a ne mareći pritom za sve moje uvrede.
Tek sad postajem siguran da si Jedina
i da svaki tvoj dodir dolazi iznutra.
Hoću li ti ikada vratiti svu ljubav,
ako ovako ostanemo razdvojeni
na drugim stranama svijeta, uz druge,
a ne skupa, makar znam da baš si ta?
Krenuli smo ovih dana krivim putem,
oduzeli si vrijeme, prijetili si tugom,
jer nestrpljivo krivce tražiti smo stali
u nečemu što traje i gdje krivca nema.
Vjerujem da vratit ću te jednog dana,
osloboditi sve što osjećam u sebi,
Lijepu te zaprositi da postaneš mi žena
i vječno uz tebe voljeti sve tvoje,
Moliti za nas i sve što poželimo.
21.7.2007
Nedostaješ mi, T*****.
Jutra mi nedostaju
Kad se hrabrimo pogledima,
pa stičemo imunost na svijet.
Nedostaju mi tvoje oči
kad ih pokažeš snene
i predaš mi vjeru
da postoji ljubav
i da imam nekog kome je stalo.
Nedostaju mi tvoje ruke
kad se istežeš i budiš
pa me nehotice preneš
iz sna dok te budan gledam
i dodirom me uvjeriš
da dani su ljepši kad počnu uz tebe.
Nedostaje mi tvoje tijelo
koje me ljeti hladi, a zimama grije,
kad ispod pokrivača zaplešemo
i izgubimo volju za ustajanjem.
Nedostaje mi onaj jutarnji zagrljaj,
sve mi to nedostaje.
Tako sam slab i nemoćan
kad ne osjetim da si ovdje,
kad me ne opuste tvoje divne grudi
i kad ne obujmim tvoja leđa
i ostanem tako pripijen uz tebe,
crpeći snagu za novi dan.
Sve mi nedostaje, T*****.
A najviše mi fale naša jutra.
21.7.2007
Sva jutra mi postaju ista.
Budi me bijes i pitanja bolna,
čuđenjem Bogu uputim riječi,
svjesno ili nesvjesno „Zašto?“,
„Vrati je da budemo jedno!“.
Nakratko boli, srce se steže,
no tad navire nada i molitva počne,
budim se sretan jer sve još postoji,
i ona i ja, svako na svojoj strani,
obojo sami s prošlosti u nama.
Počinjem joj šutnjom pričati
koliko mi je stalo do svake njene riječi
i pogleda za kojeg bi gasio sunca.
Osjetit će da mogu sve što poželi,
čak i protiv sebe, jer toliko je volim.
20.7.2007
Ne vjerujem da nestajemo.
I u tebi i u meni slična je dobrota.
Čekati znamo da trenuci se poklope
i da jači nego ikad krenemo dalje.
Nadoknadit ćemo ovo vrijeme samoće.
20.7.2007
petak, srpanj 20, 2007
Dobro znaš da nećeš se vratiti
sve dok ne isprobaš i osjetiš bol
zbog tuđih riječi, slabosti, uvreda.
Možda ćeš nekome pokloniti srce
i pustiti da te glumom zavodi,
svjesna, ali razočarana.
Tek ćeš se drugog jutra sjetiti mene.
Vidjet ćeš se gdje sretni koračamo,
vidjet ćeš naš strah u polumraku parka,
naše prve poljupce, našu ljubav,
naše snove o djeci, prstenje, nacrte našeg doma.
I što ćeš tada?
Zaplakati?
Dozivati me pod tamnim oblacima?
Ili ćeš do kraja odustati? Izgubiti sebe.
19.7.2007
Postoji li išta gore nego ostati sam u trenu kad sve postane jasno i kad u tebi ugledam onu s kojom želim pred drugima i pred Bogom potvrditi ono što s tobom godinama živim? Sad ne vrijedi ništa nijedan dan, nijedna noć, sve zajedničke slike, svi zagrljali topli, ne vrijedi to što vidim našu djecu, ništa ne vrijedi, sve ispada privid i laž. Možeš li poželjeti nešto teže od ovoga što sad živim, jer poštujem te i daleko od tebe šutim, plačem bez da te „uhodim“ padam svakog dana bez da te čujem?! Kako možeš iskoristiti ljubav, uhvatiti me naivnog u mrežu, pa kad ti se prohtije (planirano) pustiti da zarobljen provedem život, život napisan unaprijed za tebe. Pitaš li se ikad koliko ću čekati, hoću li preživjeti nove uvrede, tvoje glumatanje i nove laži, sve što ćeš činiti da me takneš svojim ponosom i okrutnošću? Hoćeš li me imati na duši, lažljivice? 20.7.2007
Tko će izgubiti više ako se ne vratiš?
Hoću li to biti ja, iscrpljen nadom,
pun želje da budemo zauvijek,
vječno osuđen na čekanje?
Hoćeš li to biti ti, lijepa i ponosna,
naučena tražiti pogrešne ljude,
tvrdoglava i sama?
Vratit ćeš se, znam.
Na kraju ćemo dobiti svako svoje.
Ti bezuvjetnu ljubav,
ja beskrajnu sreću.
Ti ono što ćeš pokazivati drugima,
ja ono što će me opet sakriti od njih.
Hoćemo li, a starimo, znaj,
jednog dana plakati zbog izgubljenog ljeta?
19.7.2007
Što da me drži mjesecima mirnog, bez da te tražim, bez da strahujem da danima gledaš u drugog nekog kome suđeno nije da bude s tobom? Mir pronaći moram da ukloni mi sumnje što rastu kad se ne vraćaš danima i kad ponudiš toliko da dalje ne mogu (bez tebe), a onda me napuštaš prijetnjama koje znaš da će me ušutkati jer previše mi je stalo do tvojeg sutra. Kao da me tjeraš da u drugima tražim sve što u tebi vidim,a ne smijem bliže jer bojiš se da nisi dovoljno dobrai da nećemo zauvijek biti sve jedno drugome.Što da me drži mjesecima mirnog?Ljubav!? Jača od sumnji, jača od boli.Izdržat ću koliko treba. Zbog nas.19.7.2007
četvrtak, srpanj 19, 2007
Navlačim sad luđačku košulju da ruke smirim
i ne hvatam njene obrise u svakom kutu
gdje davala je ljubav, svoju dušu, poljupce.
Kad ode žena poput nje, zauvijek ili ne,
ne ostaje drugo nego ruke podići na sebe
i postati oltarom njene odlučnosti,
njene sumnje u najčišće osjećaje jedinstva.
Zato i navlačim luđačku košulju.
Da se obranim od sebe sama,
da ne dodirnem drugu jer samo nju želim,
da je mogu dočekati kad se vrati.
19.7.2007
Što je to u tebi da ne vjeruješ u ljubav,
nego u svemu vidiš samo slučajnost
i sa strahom dočekuješ jutra
jer slutiš da sve bi moglo nestati u tren.
Ne boj se, vilo, nije ovo san.
Stvarni smo, sa svime što uz to dolazi.
I svađe i ljutnja, suze i smijeh,
galama i istrunulo voće,
spaljeno meso, psovke u hodniku,
izgužvano rublje, postelja u neredu,
miris i smrad, ljetna žega,
prašina zapletena u mreži kose
kad guše sjaj pločica...
Neću otići kad san prekine poljubac,
neću otići kad sve propadne
i kad mrtvi zavladaju ovim svijetom.
Neću otići nikada, jer te volim.
Ne boj se, vilo, ne boj se jutra.
U snima sam uz tebe, branim te.
U mislima sam s tobom, pratim te.
Dok se boriš, dok krećeš dalje,
ja ostajem, ne mičem se. Čekam.
Ali sam s tobom. Osjeti me.
19.7.2007
Tko će me od vas povesti na put? Što dalje od ovoga svijeta, što dalje od njenih sumnji, negdje gdje ne postoji ljubav, gdje ne postoji bol. Tražim mjesto gdje svejedno je jesam li živ ili ne, gdje ne postoje interesi i želje. Tamo gdje nema ni strahova ni laži, samo beskraj besmisla i tišine, tamo želim plakati bez osude. Tko će me od vas povesti tamo?
19.7.2007
Kako da nazovem ludilo što me snašlo,
kad ne mogu protiv tebe riječ drugima reći
makar me vrijeđaš, makar me gaziš.
Samo te još više želim pored sebe
jer u očima ti vidim ono što vrijedi
više od života, više od svega što znam.
Ne želiš me vidjeti, ali me gledaš tako blago,
ne želiš me čuti, ali tako dobra slušaš što imam,
ne želiš više sa mnom, a ne znaš reći zašto.
Kako da nazovem ovo ludilo?
Vrijeme nestaje, svaki pokušaj boli.
Bez tebe ne mogu, ne znam. Ne dišem.
Šutjet ću samo zbog tebe. Gušiti se.
Da vidiš da i to mogu. Tebi dati sve.
19.7.2007
srijeda, srpanj 18, 2007
Svaka njena je riječ tako bolna
dok svađama tražimo razloge.
Svaka njena suza je tako nebitna
dok gušena mojom ljutnjom puca.
Tako sam prokleto hladan
kad branim svoje nestalne stavove
i kad nimalo ne posustajem
iako osjećam da pati.
To su trenuci kad ne priznajem,
kad joj ne ostavljam izlaz,
kad ne znam što radim.
Samo tren kasnije osjetim tugu.
Poželim dirnuti njene usne dok priča,
toliko zaželim obrisati njene suze.
Neki ponos ne daje da popustim.
Ne da da priznam da ne mogu sam.
Ponos?! Glupost.
Uvijek se vraćamo.
Nadam se da osjeća moju borbu.
Nadam se da ćuti suzdržanost
koju dobro i sebično glumim.
U njoj je toliko dobrote
koja oprašta i ostaje uz mene,
ulijevajući nadu da nešto imamo.
To me nešto uvijek ponovno zaokupi
i vuče me natrag k njoj.
Svaki put kad se vratim više je volim.
Ipak, i dalje skrivam neke sumnje.
I dalje prešućujem neke svoje tajne.
To me probada! Ne želim sumnjati!
Ne želim ništa tajiti pred njom!
Kako da sve podijelim i napravim korak dalje?
29.10.2005.
To što osjećam teško je opisati
jer ne mogu izreći što sve meni značiš.
Prije tebe sve je bilo drugačije –
ljubav je bila ljubav,
a čežnja samo neka vrsta grijeha.
U tebi se sve spojilo.
Za tobom čežnja nastaje iz ljubavi,
a ljubav smiruje uzavrele osjete.
Neprekidno me privlačiš
i svaki tvoj pogled kao da poziva
da utonem u tvoj zagrljaj
i ostanem tako zauvijek.
Gubim se posljednjih dana
pritisnut svakodnevnicom.
Toliko želim biti samo tvoj,
pa da ostalo nestane i ostane mir.
Ti ne osjećaš isto
već se prepuštaš brigama.
Umaraju te, oduzimaju dane,
ostavljaju iscrpljenu.
U tvojim očima umor.
Pogledi bez strasti. Ugasla želja.
I nove brige, problemi. Izviru.
Ponovno poželim da sam prije bio tu.
Kad nije bilo briga.
Da sam te bar na tren nekad poznavao.
Strasnu i zaljubljenu. Slobodnu.
12.11.2005.
Smije li itko tražiti promjene,
bez da sam se mijenja zbog drugih
i prilagodi se onima koje voli,
samo zbog ljubavi koju osjeća?
Nemam pravo sumnjati u tuđe odluke,
mogu samo pokušati svojim prihvaćanjem
porasti u njenim očmima
i postati nalik čovjeku kog je voljela.
Nikada neću pustiti razum da srcem mi vlada,
time bi postao netko drugi,
ta promjena bi ugušila najbolje što imam,
osjećaje, nadu da ništa nije odlučeno,
ljubav koja me budnim drži kad drugi spavaju.
Sve drugo mogu mijenjati, bez da time gubim.
Sve drugo prihvaćam, jer vodi me korak bliže sreći.
16.7.2007
utorak, srpanj 17, 2007
Nije za mene samoća ma koliko se kleo da najbolji sam sam. Čim pritajim osjetila i osluhnem mir ugledam te kako dolaziš, nasmiješen kao uvijek. A znam da te nema. Tišinu raspara jecaj, niz lice se spuste suze. A ti nestaješ. Ostajem sam. Tako želim biti sam.A ne mogu. Previše je boli.26.09.2006.
O, prokleti pjesniče
što skrivaš se u nekom kutku duše,
budi sretan jer evo ti opet
tugom izbičevanih stihova.
Evo ti, nezahvalniče,
suza, sjete, svega što toliko voliš.
Nisi mogao, ludi stvore,
nisi mogao prihvatiti sreću,
nešto tako lijepo što rijetko tko ima.
Nisi htio priznati poraz
i ostati bez svojih stihova. Moje boli.
Ti si sumnja u meni,
ti me goniš da tražim što ne postoji.
Ti, proklet bio.
Ne staješ ni sad kad je nema.
Umjesto da šutiš sad izlaziš
i sipaš riječi na papir
dok tijelo suzama ispire slike.
Bilo ti je tako teško
kad si zbijen u kut jedva čekao
male padove, bolesti,
susrete s očima ispaćenih.
Čeznuo si za suzama,
toliko ih sebično želio.
Želio si stvarati.
Nekad je godilo
kad su me neki ljudi
zbog tebe nazivali pjesnikom.
A kad na tren zbrojim
o čemu si ti to toliko pisao... Vidim.
Bio si ispunjen
samo kad sam ja padao.
Kad je boljelo, nedostajalo,
nestajalo, odlazilo zauvijek.
Kad je bilo najljepše, ti si sumnjao.
Kad je bilo najbolje, ti nisi vjerovao.
Sad kad je najteže, ti likuješ!
Skakućeš poput kakvog glupog stvora
i nudiš mito za svaku suzu.
Uvijek si u očima drugih bio poseban.
I ja sam te držao čistom savješću,
podilazeći si idejom da si od Boga.
Poslan da me smiruješ,
poslan da dijeliš, poslan da te obožavaju.
Nisam shvaćao da svaki tren divljenja
nije upućen meni već tebi.
Nisam shvaćao, pa sam uživao
u prividu da sam ja drugačiji. Bolji?!
A isti sam. Poput svih. Samo što tebe trpim!
O, prokleti pjesniče.
Tek sad sam shvatio da te ne želim.
Trebale su mi godine.
Znam da si predugo tu, prejak si da nestaneš.
Ne mogu te otjerati.
No, možda te sad kad znam što si
naučim kontrolirati.
Ipak me je malo strah.
Jer što ako sam ja ipak samo ti?
25.10.2005.
Vrijedi li ljubav toliko?
Propadati dan za danom, zbog ljubavi.
Vrijedi li?
Ionako nas vrijeme gazi,
sve se na isto svodi.
Pa zašto onda ne bih
za ljubav dao život?
Kad dođe kraj, znat ću.
Nisam odustao.
Volio sam.
Proglasit će me ludim.
Bit ću samo jedan od izgubljenih.
Nerazumnih, glupih.
Kad dođe kraj, znat ću.
Išao sam za srcem.
16.7.2007
Doći ću na tvoje vjenčanje
da vidim kako to izgledaš sretna
i nisi li uz mene glumom popila
sve poglede pune ljubavi
pa ih sad nepoznatom serviraš.
Nije moja stvar braniti ga
jer mora da je slabiji od tebe,
kad pristaje na tvoje laži
ili jači od mene pa ne postavlja pitanja.
Do tada ti ćeš već biti najsnažnija na svijetu,
dovoljna sebi i s usputnim nekim
pronađenim da popuni to mjesto
koje zbog običaja moraš popuniti.
Hoćeš li pasti toliko nisko
da ćeš mu bez osjećaja i bez boli
dati sebe i poželjeti njegovu djecu
u nadi da će sve biti
kako je trebalo biti sa mnom?
Doći ću na tvoje vjenčanje
i ako osjetim da nisi najsretnija
izaći pred Boga i pred dušu tvoju
i ispričati vam što znači voljeti.
Ako me prihvati Bog,
ako me osjetiš i taj kojeg vučeš
postane nebitan zbog naših misli,
znat ću da ljubav ipak postoji.
Ako ne, bit će to samo potvrda laži.
22.6.2007
Bojim se ostati sam.
Okovan samotnom boli
Ja danima zovem njeno ime
I prizivam Božju volju da nas vrati,
Molim za priliku da pokušamo.
Htio bi zauvijek živjeti za na
S,
bez nje ne mogu, ona mi je sv
E.
16.7.2007
Sva bol što kosti mi kida i zbog koje u divljini njeno ime zazivam, nešto je veće od svega što znam, osjećaj koji me razdire, skrivena tajna koja me budi i poziva da postanem bolji, da se mijenjam i ne odustajem. Trenuci patnje postoje zbog mene, da sjete me koliko mi znači i da zaboli me baš pogreška svaka. Trenuci nade ovdje su zbog nje, da joj govore koliko mi je stalo i da vidi da samo za nju želim živjeti. Na tren pomislim da propadam, ali kao da sve mora biti baš tako. Šutnja, suze, nada, bol. Sva kao da mora biti, da postanem bolji i dostojan nje. 16.7.2007.
Opet ti se divim, Mjeseče moj, kad u suton te ugledam nježna, a znam da i ti za pogledom njenim poput mene čezneš. Stalno te prate i najveći i mali, zajedno se smiju kad doneseš im sreću, plaču svi skupa kad na tuge ih sjećaš. Gledaju te, u tebi spas i nadu vide, dive ti se, k višem streme, mole. Ali znam da i tebi su oči njene melem, pogledom kad te u predvečerje budi i sa tobom dijeli svoje želje i snove, tako tople, nježne, nevine i blage. Dok ti se divim shvaćam koliko smo slični, pa sa pitam kako od tebe veći biti i postati opet taj kome ona pogled pruža. 16.7.2007
ponedjeljak, srpanj 16, 2007
Ispast će da suvišne su riječi,
sve te moje mijene što stihovima teku
jer za osvojit opet srce tvoje
i prigrlit te dragu, dušu tvoju meku,
morat ću svu ovo golgotu ja prijeći,
sve poreći zle misli što se broje
i kleknuti ogoljen pred tebe, moja mila,
ljubavi snagom zaradit anđeoska krila.
Tišinom ću ti reći što u srcu je i duši,
znat ćeš da bez tebe moj svijet se cijeli ruši.
15.7.2007
oprosti što pritišćem, znaš dobro da saznao sam što znači izgubiti vrijeme, prešutjeti dragima pa patiti kad zauvijek odu. sve što ti pišem suze su kojima molim, ako treba i samilost tražim, da pružiš mi ruku, samo jednom, i primiš me kao nekad. dopusti da se oduševim tobom, da ti probam dirnuti srce i vratiti sve što si voljela u meni. možda previše tražim, no ne mogu drugačije. moraš znati koliko mi značiš, ne smijem šutjeti da vrijeme nas ne pregazi. 14.7.2007
Kako nisam shvatio da to je bio raj? Naš dom, naša lica, nas dvoje. Rajski vrt u kome ništa ne nedostaje. Tvoje krilo poput rajske postelje, ruke tvoje koje nose nas nebom. Tvoja duša kao rajska tišina koja nas miri kad naslutimo bol. Kako nisam shvatio, zašto nisam čuo što pričala si noćima? Izbačen iz raja ne nalazim mir. Ne postoji ništa toliko savršeno od onoga što doživjeli smo skupa. Sad tražim put natrag. Put koji se ne smije tražiti. Ako sam jednom bačen, valjda više ne zaslužujem povratak. Ali ti mi možeš pomoći. Držiš ključeve našeg raja. Ne bacaj ih! 14.7.2007
nedjelja, srpanj 15, 2007
Recite mi kako isplakati godine i ne vidjeti sve te slike, svu ljepotu, nas? Recite mi kako ugasiti ljubav kojom smo se kleli jedno drugom? Pomolite se za nas, nek nas vaše nade skupe da opet dočekamo jutra i zauvijek ostanemo. Pomolite se da se vrati, neka osjeti ljubav što ju čeka,a ne da negdje brine, vrijeme gubi boreći se sama, dok ja svoju snagu trošim nadajući se.14.7.2007
Obećanje sam dao, samom sebi i Bogu, da odustati od nje neću sve dok dišem i dok mogu riječima joj dirat srce i moliti je da me primi, da opet uz nju stanem, da pokažemo svijetu tko smo. U meni živi i umrijet će s menom ta sreća što ona negdje spava, što postoji i što za nju živim. I ta nada koja me s jutrom budi, sve snažnija, kao da je bliže tren kad opet ćemo biti skupa. Taj puta bit će zauvijek. Ako mi pokloni vrijeme i osjeti što već znamo, sve će postati nebitno, osim nas. Ako me nikad više ne primi, morat ću čekati vječnost da me stigne,ali i to što smo imali dovoljno je da umrem sretan.14.7.2007
Bez oslonca pod noćnim nebom kopnim odmaknut od svijeta, sam samcat. Šapat molitve staje kad na usnama osjetim sol suza što teku. Na rubu, kad nada tako lako nestaje, tražim znak da podigne me srećom, da zaustavim obred nestajanja duše. Želiš li me to ti spasiti, Bože moj, kad bljeskom zvijezde što pada opet pališ svijeću ugasle nade i vraćaš me živa u predvorje njena kraljevstva? 15.7.2007
Srce moje, ne plači više, sve tajne te njene boljet više neće, jer ugasit ćeš se sa mnom kad odem jer trpiti ne mogu. Gdje nastane praznina, a ljubav sama živjeti ne zna, nastaje nešto što boli i peče nešto što duša poput moje preživjeti neće. Kraj svega dok se bliži ja vjeru gubim i postajem malen, premalen da do neba stignem, preslab da u nadi radost pronađem. Srce moje, ne plači više, nek te, prije nego umrem, sjećanje na ljubav njenu smiri. 15.7.2007
Nisam isti bez njene blizine, polovičan živim iste dane i bez mira lutam pun nade koja se ne gasi. 14.7.2007
Kad pronađemo puninu i osjetimo da smo jedno,plaćamo li danak glupostikad presigurni gasimo sumnjeili postajemo slabijijer previše sumnjamo i tražimo više?14.7.2007
subota, srpanj 14, 2007
Moj jad je toliki da ne biram riječi kad zbog tuge vrijeđam sve tvoje i zamišljam te lošom da lakše preživim. A znaš da ne mogu, to nisam ja, jer već tren poslije proplačemza tobom, jedinom ljubavi mog života.Sve što s nama vežem,svako mjesto, sjećanje, dodir,u meni živi i samo me jača,vuče me k tebi, tjera da se borimA ono malo lošeg, kao da ne postoji,samo me uči kako da se vratim bolji.Ti ćeš odlučiti.14.7.2007
To što od tebe tražim I čime te možda i mučim, Samo je molitva za nas I sve ono za što živim. Moje su riječi nekad grube Iako u tebi samo ljubav vidim, Sve je to jer ne znam Vrijedi li živjeti bez tebe. Ej, to sam ja. Ti si mi sve! 14.7.2007
Recite joj da ju volim. Dok samotna se jutra množe, Sunce, ti joj poklanjaj svitanja i u svaku zlatnu nit topline dodaj šapat moje ljubavi. Kad prolazite ogromni, pa se rasipljete beskrajom, tiše od daška vjetra dirajte ju nježno mojom željom, vi nebeski putnici, prijatelji moji. Recite joj da ju volim. Svi vi što me znate i vidite da nisam isti, recite joj! Neka zna. 14.7.2007
Ti si tako lijepa I svaki tvoj pogled Samo meni poklonjen Ima onaj poseban sjaj, Tako miran, poput tebe, A pun života. Krasna si, najdraža, Okružena tišinom. Lutaš li mislima Ili sve o meni znaš, Jer osjećaš mi dušu? Evo ti sve opet dajem, Primi ne natrag Ako vjeruješ u nas. 13.7.2007
Zapali svijeću u meni, Bože, da me vodi svakog dana prema njoj, da me drži, da ostanem svoj, jer samo tvoje svjetlo spasiti me može. Dok ona mi je svjetlost bila, bez tebe sam sve mogao i znao, jer mjesto sebe ti nju si meni dao, a sad mi fali, jedina i mila. Vrati me natrag, nek budem uz nju, vrati je da s tobom uz mene bude tu.12.7.2007
petak, srpanj 13, 2007
Neka mi netko pomogne, ja ne mogu više, skončati želim. I da mogu bez nje, ne želim. Što mi vrijedi živjeti bez nje, kad na svakom je koraku s menom, njen osmijeh, njena tuga, njena sreća, njene uvrede, sve njeno uz mene živi i nikako da pobjegnem od toga. Samo suze i jecaji, ludilo koje me obuzima, to nije život kojeg želim. Zašto da ga živim? Živio sam za nju, a sad čemu da dišem? Ne želim biti tu za druge! A i za nju ne smijem - kad je danima vrijeđam, tražim neki put da se podignem, a evo me sad ovdje – niže ne mogu. Nije ona kriva, ja sam taj, volite ju mjesto mene kad me ne bude jer ja voljeti bez dodira više ne mogu. 13.7.2007.
Kako da si oprostim svu ljutnju, sav bijeskojima te svako malo blatimi postajem najgori, nedostojan tvog pogleda?Kako da prekinem i uspijem te voljetidaleko od sviju, od tebe, od svijeta,svime onim zbog čega sad plačemi ruke što drhću smiriti ne mogu?Kako da se vratim i budem onaj pravikojeg si voljela i htjela zauvijek uz sebe?Kako da te volim, a da ti to ne smeta, kako da cijeli život izdržim bez tebe?Ne zaslužujem te, ovakav.Najbolje da skončam negdje u daljini...Kad me pronađu, već ću biti drugdje,s onima koji su otišli prerano,s tobom u mislima. 13.7.2007
Drago mi je i ne žalim što sam te ljubio kao nitko, što sam te imao cijelu, što sjećam se tvoje kože, tvog mirisa, svega tvoga. Ali poželim da srce mi stane kad shvatim da ništa značilo ti nije jer samo si tijelo, a duša ti je mrtva, izgorjela davno kad drugi su stali pisati tvoj život. Preživjet ću, moram.Znam da mogu ti pogledati u oči,jer sve sam ti bio i još ti uvijek jesam,zbog ljubavi, zbog nas.A ti, možeš li ti?Ne vidim tvoje oči,ne možeš pokloniti pogled.Možeš li ikoga pogledati u oči?Hoćeš li ikada moći?12.7.2007
Tješim se da prekasno sam pao ničice pred tobom i ponudio ti što ti nitko ne bi dao. Ali vidim sada da stvarno nije tako. Pratio ti svaki korak, svaki pad, godinama gledao ti oči, ljubio te, pazio na tebe. Oduvijek sam davao sve i bio pratnja, suputnik, samo tvoj. Vidjet ćeš da ti kasniš, da ne možeš, ni ne znaš pratiti me ljubavlju i dobrotom, jer sve što je bilo bilo je bez tebe, uz mene je živjela samo tvoja sumnja, potreba za potvrđivanjem onog što struji, što se osjeća.
Vidjet ćeš da ti kasniš. Nitko ti neće dati što dao sam ja. 12.7.2007
Ljudi će shvatiti, znaš, ako ih dobro zavaraš i ovu igru koju igraš maskiraš ozbiljnošću. Neće postavljati pitanja, jer boje se tvog bijesa, i premeko primaju tvoju hinjenu tugu i nesreću zbog njega. Neka si žrtva, tako je lakše. A on za tvoje bliske nek bude primjer svega što nitko ne smije biti, lik bezvrijedan i grub, sve ono što nije. Nećeš vječno moći tako. U igri netko gubi. Sad je to on. Ali na kraju ćeš izgubiti baš ti. Samu sebe. 12.7.2007
Jednom kad nestane mjesta u srcu za one za koje se kunemo da vrijede, što to u nama gori da plamenom guta sjećanja lijepa, ljubavi i tuge i zauvijek ih briše bez traga, bez suza? Ja tako ne mogu, sve ostavljam da živi. I želim svakog iz prošlosti svoje ako želi čuti, uz nju i njega stati, a vječnosti dati da sudi što nestati mora. 12.7.2007
Zašto kad nismo najbolji važemo grijehe jedno drugome i želimo pobijediti u primitivnom obredu svađe sa najdražima? Imamo li pravo vrednovati suze? Svoje boli mjeriti sa tuđima, sebično se pravdati i istovremeno ponovno napadati? Zašto je to u nama, taj bijes i nemir što ne prihvaća padove? I kad se probudi to nešto u nama, ne postoji li način da ljubavlju ojačamo i ugušimo tu sramotu, pa mjesto uvreda pokažemo da nam je stalo? 12.7.2007
Gdje si samo naučila da tvoje suze vrijede, ovako neistinite i hladne? Suze zbog nametnute boli, jer sve nije kako treba biti, jer nije onako kako svijet traži. Odakle ti pravo moju tugu i plač podrediti sebi i bezvrijednima zvati, kriveći me da ne razumijem da ljubav nestaje baš kao i sve, baš kao i mi. Ako i nestaje, kakva je to ljubav koju u tren razbiju tuđi pogledi, riječi tuđe, laži skrivene u nama nebitnima. 12.7.2007
srijeda, srpanj 11, 2007
Pred tebe više ne znam kojim licem kleknut, jer što prije vrijedilo je više ne želiš, a sve ono što shvaćam da nisam dao ne prihvaćaš odlučna i bijesna. Ne pokazuješ mi lice, o sebi šutiš, bojiš se nečega što ne razumijem. Kleknut ću pred tebe sa svime što imam, samo mi pokloni priliku. 11.7.2007
Tko to uči ljude da ljubav nije vječna, već da hlapi kad srca se razmaknu na tren? Tko hvali i uspjehom naziva bijeg umornih koji ljube sve dok ne povjeruju riječima onih koji nikad nisu voljeli i koji život podrede interesima?Tko to unosi pomutnjui ne zna kako spojiti vječnu ljubav i ljudskostda nastane nešto veće od svijeta?Znamo li što je ljubav?
Uvjerite me nekad, dragi ljudi, da vrijedim više no što osjećam. Hraneći mi tako taštinu, puštate da se odmetnem od drugih i postanem samo više svoj, sebičan i sumnjičav kad treba voljeti, naivan i predobar kad ne treba. Toliko me katkad uzdignete da pomislim da više vrijedim i da dostojna nije moje poniznosti. Kad ovako okružen mnoštvom uspijem osjetiti samoću shvatim da mi više znači njena ljutnja od vaše sreće, to što postoji od mene samog. Nju volim i sve u meni živi samo za nju. 11.7.2007
Možete me smrviti, vi najbolji, napasti me jer svoju ću ljubav proglasiti pravom, zabraniti vam da ijednom riječi sumnjate u nju, prozivati vas jer želite da pustim jedinu koju volim. Ništa mi ne mogu vaše riječi, ne dopiru do duše vezane čvorom za nju. Dok osjećam ljubav jači sam od vas. Samo za nju živim. Ne puštam da ode. 11.7.2007
otkad te nema i nisam tvoj sin ne mogu bez suza preživjeti dan. u svemu vidim tvoj lik a smisao mijenjam navikom. svi ti ljudi za tebe dragi meni su tako strani i mrzim ih. mrzim ih jer žive. a ti mi samo dolaziš u snu. bez tebe sve je kao s tobom drugima. bez tebe svemu nešto nedostaje. nama. bez tebe samoću još više želimda to pokažem koliko bolipa da se spustiši doneseš utjehu.otkad te nemaučim od tebe.otkad te nemabolje ih čitam.bez tebenemam snage.ne mogu se boritiprotiv njih.otkad te nemakroz sjećanja učim.ono što si odnionema nitko.sad kad te nemau meni je tvoj glas.govori mi.uči me.ne daj nas.otkad te nemaviše si mi otac.
20.05.2006.
Čini se da je Bog odlučio umjesto mene. Nisu bile dovoljna sitna spoticanja. Mali gubici bili su premalo. Kad već mene nije sputao svojim igrama krenuo je na one koje sam volio. I sad mi oduzima jedinu snagu – srce. Počinjem se bojati previše voljeti, zatirem najbolje u sebi, a dane provodim u sjećanjima jer mi samo suze nisu dovoljne. Konačno vjeruje da je pobijedio. Da ne mogu ostati što jesam. Al' nije to. Mogu. Mogu natrag, mogu opet zaratiti s njim, mogu preuzeti i nove muke. No, ne želim. Ne želim biti njegov lutak. Već se vidim...Tuđi pogledi puni čuđenja.Svi sve znaju, znaju zašto sam otišao,znaju, ne tuguju, nisam više opasan.Svi znaju! Oni znaju! Uvijek.Ovog puta ja ću odlučiti. A Ti ćeš morati priznati da si pogriješio.Možda sve ovo ima smisla,možda si doista savršen,ali ne diraj mi druge – udaraj mene!18.5.2006.
Netko bi možda mogao prekrižiti lako godine najljepše svojega života, pa krenuti živjeti novostečenu slobodu što nastaje kad prvu se i jedinu ljubav proglasi gubitkom i mukom (a nije). Ja takav nisam, niti mogu tako otvarati srce svakoj što na nju sliči ili nekoj što tako je drugačija da poželim je samo da zaboravim Jedinu. Bez nje mogu uživati poput mladića, učiti užitke od nepoznatih, gubiti vjeru u ono što jesam, hrvati se s onim što želim ostati za nju. Samo postati gori. I sličniji njima. Kako ću dalje? Ne mogu je prekrižiti. Samo nju želim.
11.7.2007
Neka te ne brine tišina kad danima ti ne poklonim stih, to samo znači da slušam ti želje i da još više šutnjom volim. Nedostaješ mi. Kako da naučim bez tebe hodati mjestima i dušom zažmiriti kad te ugledam gdje hodaš drugom stranom ulice? Toliko ti toga moram ispričati, želim te opet gledati, trebam tvoju sigurnost. Trebam te. 7.7.2007
Ima li mjesta u ovome svijetu za naivne i pune nade, vjere u budućnost koje nema jer propast se tako prokleto bliži dok svi hrle na mjesta smišljena da ih unište i iscrpe. Koji se prepuste neće osjetiti kraj, ali što sa ovima koji vjeruju? Kako će naći snagu za dalje kad kraj svega što znamo pokuca...7.7.2007
Do kraja ću života moliti da se okreneš i sagledaš što odbacujemo bez razloga. Ne prođe ni dan, a da nisi mi u mislima od prvog jutarnjeg cvrkuta ptica do tame protkane šumom grada u daljini. Poslije si u snovima, svaki kutak znaš moje duše koja bez tebe vene, mog razuma koji nestaje nemiran. Ne znam protiv sebe dići bunu, radije bih vječnost dočekao sam nego da prešutim što mi značiš.
7.7.2007
Budili me noćas gromovi u daljini, nalet svaki vjetra i kiše krupne kapi. Budili me i sjetili na tebe kako uplašena grliš pokrivač, strahuješ sama i ne moliš više za nekog, kao nekad prije, već sama i bolja puštaš strahu da te jača. Ja se ne bojim ničeg, osim tebe. Kad odlučiš da me trebaš, znaš kako ćeš do mene. Samo zamisli i bit ću s tobom, samo me zovni i doći ću ti. Ja ću te čekati. 10.7.2007
ponedjeljak, srpanj 9, 2007
Otvorenih očiju nisam gledao tvoju dušu.Zatvorenih očiju nisam shvaćao tebe samu.Sad mogu posramljeno priznatida zaslijepljen i zbunjen nisam vidio.Nisam vidio to što mi radiš.Voliš me kao nitko. Nisam to vidio.E pa to je ljubav, oduvijek tvoja!Zaslužio sam da me sad sravniš silinom,ako me uopće možeš primiti k sebi.Neće biti šteta ako me razbiješ porugomna moj račun kako i zaslužujem. Sve sam zaslužio. I ti. Ti si zaslužila.Zaslužila si da te volim zauvijek.Iskrivljenih ideala, razum me je zavaraouvjerivši me da nešto nedostaje.Opterećen sobom nisam sagledavao stvarnosti puštao sam da izdišeš u borbi s mojim mijenama.Nisam vidio to što mi radiš.Sve prijetnje mojoj sebičnosti,sva nagovaranja koja vuku zajedništvutako sam pogrešno tumačio.Godine koje sam potratio okrenut sebi nisi zaslužila.Ne takve kakve su bile.Nemam opravdanja. Pokoji tren poklonjen tebi cijeloj u toj vječnostine može nadoknaditi sve one sate tvoje tuge.Ja nisam toliko loš, kažu.Strah me da to malo dobra nisi vidjela u menidok sam grmio i ožiljcima punio tvoju dušu.Strah me da samo ti znaš gdje su crni kutevi moje savijestii da ne odustaneš zbog nemoći spajanja nespojivog.Kako god okrenuo, bojim se da sam preloš za tebe.Sad kad znam koliko volišposramljen se nadam da još želišpostati s menom jedan život.27.7.2006.
Duše sveti, znaš da opet tražim da me ojačaš jer malo fali da bijes me zbog tišine uništi i da onoj koju volim prijetim nemirom. Daj mi snage, sad te trebam, sad kad ona nije oslonac nego ona koju treba osvojiti, ponovno je moliti da bude mi sve. Ti znaš dobro što sam bez nje, ni sva tvoja snaga neće me probuditi ako njene oči ne zasjaje onim toplim sjajem suosjećanja, razumijevanja i ljubavi. Osjećam je, daj da bude dovoljno, pomozi mi da ne slabi moja ljubav već da čišći dočekujem dan kad ću joj moći vratiti sve dugove. Pokloni mi, Bože, mogućnost da najdražoj pokažem kako stvarno volim. Šutnjom sam ju izdao. Vrati nas radi istine. 21.6.2007.
Braniš li mi da te volim tim hladnim riječima što bole jer želiš da se ugasi moja nada, baš na vrijeme, prije no što opet dodirnem ti srce?
O, ti znaš kako je teško voljeti me. Sipao sam po tebi što nitko ne bi podnio, sumnjao u sve osim nas, pritiskao te krivim riječima. Druge bi odustale, ti se me držala. Vidjela si što postoji u meni. Ne napuštaj me sad, podigni me.
9.7.2007.
Hvala ti da za tebe živim! Dokle god osjećam propušteno neću otići iz našega svijeta. Hvala ti na tome što plačem i volim, to je jedino što me vodi dalje, jedino zbog toga znam da ću dočekati dan.14.6.2007
Ovo više nije moj svijet. Voljeti ne mogu jer ne znam što je ljubav, otići ne smijem zbog drugih. Vrijeme što prolazi ne osjećam i ne trudim se da naša tijela, što ih jedino, uz suze, dijelimo održim spremnima za vječnost. Ne trebam nikoga i ne želim biti dio tuđih planova jer mrzim probleme koje stvarate bez razloga, samo radi njih. Molitva pomaže sve dok me samog ostavite u mojoj tuzi. Jedino tada nalazim mir. Smiješno je zapravo vidjeti se razbijena i bezvoljna i tražiti izlaz koji ne postoji jer pravila su odavno poznata. Ništa neću ostaviti. Ni ne trebam. To nikad nije bio moj svijet.
18.5.2006.
nedjelja, srpanj 8, 2007
mogu li me djeca spasiti i provesti svojim životima da bar malo oživim? mogu li mi djeca pomoći svojim plačom i smijehom da odživim što imam za njih? mogli li mi djeca pokazati gdje je nestala radost, a gdje želja da gledam buđenje Sunca? mogu li me djeca spasiti od konačnog sraza sa Onim kojeg toliko proklinjem zadnjih dana? mogu li? mogu li djeca? moja djeca. 20.05.2006.
ne vidim tvoj plan, Bože. ponovno. kad me uzdigneš da ih usrećiš pustiš da uživaju a nedugo ih zatim kradeš svojom okrutnošću. ne kažem da uzimaš najbolje, ne tvrdim da radiš to bez smisla. ne mrzim te, opet, ne. samo daj pokaži sve karte!u svemu kad uživamuzimaš najljepše, najbolje.zašto?kad malo narastem, osjetim snagu,oduzmeš mi riječi, stihove.kad se vratim, opušten jačam,oduzmeš mi zdravlje, korake.kad i to preživim, s njima,dopustiš nam tako kratke trenutke.i onda počinješ! oduzimaš njih.nemoj oduzimati ljubav!ne tako često!
20.05.2006.
Kad ću se to probuditi na nekom ljepšem mjestu, gdje okružen onima kojih nema neću dane gubiti utučen i sam već letjeti sretan i tražiti one kojima ljubav treba, baš kao sad meni. 7.7.2007
Od čega su ožiljci što s vremenom ne blijede, nego bole jače svakim danom? U srcu tragovi, razbijena duša, sve buduće ne vrijedi dovoljno, jer jednom poklonjena ljubav ne može postojati za druge. Dvolično ljudi ulaze u menei izlaze sebično bez razloga.Tek kad oduzmu sve što mogu ugrabe osjećaje, zarobe naivnost. Da bar mogu biti poput njih i u svemu vidjeti interes, ne vjerovati sve dok se ne desi, a i onda biti spreman rušiti mostove.7.7.2007
subota, srpanj 7, 2007
Ne vidim dobro oko sebe. Djeca lutaju ulicama polupijana, igle razbacane kao za izložbu u parku, prividom očarani neradnici razvlače osmijeh dok drugi, izgubljeni zbrkom obaveza,jure gradom kojeg ni ne poznaju.Gdje to živim i tko sam uopće, kad ne znam način kako popraviti stvari?!7.7.2007
Imam samo ove dane što ne postoje jer ne nalazim mir bez tvoje blizine. Sve drugo je privid umjetno stvoren ne bi li se ponovno digao na noge. Svega svjestan tonem još dublje, glumiti više ne mogu, a tebe nema.
7.7.2007
Ti si mi sve. Razmišljam o tebi. Sjećam se. Dok smišljaš kako ćeš i dok brineš, tako si divna i bolja od svih, da me plaši moja želja da te zagrlim i ukradem ti kratki tren. Dok mirna utoneš u san, meni uvijek izgleda kao da se smiješ i sve bih dao da otvoriš oči i pogledom najljepšim smiriš moje srce. Ponosna dok hodaš ulicama toliko mi znači biti pored tebe, svog me usreći tvoja blizina a svaki tvoj dodir smiruje moj strah od neznanaca. Ti si mi sve.Ne mogu bez tebe.
4.7.2007
Život bez polovice duše ne donosi bolje ništa. U meni dalje njeno lice blista, ona tako lijepa, čista, dok svi mi se snovi ruše. 6.7.2007
Jednom se u vječnosti pronađe Sreća. Ja sam pronašao tebe. Jedinu. Od prvog dana otkrivam tajne zbog kojih si mi toliko draga. Sve loše, što moje, što tvoje, sad bacam u beskraj i želim ti dati znak da sam samo tvoj. Da te molim da budeš samo moja. Predugo si čekala taj čas,dok sam sebično oglušio na tvoju želju.Nadam se da za to vrijeme nisi odustalajer si imala priliku vidjeti sve što nisam.Budi moja. Budimo Jedno. Ti i ja.27.7.2006.
Otkinut od svog najveća je smjelost kad drugome pofali. Tako vješto svi se zaklinju u to dok djeca očima pričaju o tuzi, a starci ni lice ne pokazuju. Ne oprašta se takav grijeh ne postoji nitko tko ostaje čist. Rijetki će dobrotom zaslužiti poštedu, ostalima će se vratiti istom mjerom. Prokleta ljudskost uvijek je egoistična,
a tek od dosade pokaže suosjećanje. Ili nije do nas? Čini li nas svijet takvima? Osjećam da nema drugog puta.Ne postaje se boljim kupnjom,već trenucima, najljepšim za sve.Kad postaneš velik u tuđim očimapostaješ dio Svemira.Dobijaš svoju Zvijezdu,dobijaš dječji osmjeh,dobijaš suzu starih.Dobijaš Dušu.Kad plačeš jer to nemaš,a osjećaš da jedino to još tražiš, stani.Nisi ni blizu. Nisi taj. Stani.Sjeti se.Onih koji su to znali.Trenutaka kojih više nema.Propuštenog.Stani.Pomoli se.Plači, svejedno je.Jednom ćeš, slučajno, nesvjesno,ne kad to toliko želiš,već kad će to nekome trebati,dobiti svoju Zvijezdu.Za tebe će nestati vrijeme,bitne stvari postat će nebitne.Bit ćeš čista.Svakim danom čišća,spremna na odlazak.Što ostaje, što nestaje, neće biti važno.Oni koji su, makar i jednom,vidjeli tvoju Zvijezduznat će što se desilo.Drugi će plakati.Treći neće ni slutiti. Kao ni dosad.5.7.2006.
Zašto ne mogu čekati miran da sve se posloži od sebe samo, da malo vremena svako sebi damo, nego te stalno riječima svojim diram? Bojim se vremena što tako brzo teče,praznih dana, izgubljenih sati,zagubljenih snova. Toliko ti želim dati.Svega se bojim, a korak smo do sreće.Ne sumnjam u ljubav, osjećam joj čar,jer vidim da za tebe jedinu ja živim,a za sve loše sve se češće krivim.U sjećanja kad uronim samo ti se divim,ti jedina znaš kako da se smirim.Blizina tvoja bi mi bila najljepši dar.3.7.2007
četvrtak, srpanj 5, 2007
Popodnevni počinak mi ne pomaže, jer znam da se negdje boriš sa vrućinom, među ljudima koji te ne smiruju, nego samo predaju dio nemira da im nosiš. Dok nismo skupa ne znam što bih, vrijeme puštam da neiskorišteno kopni jer ne želim ga poklanjati drugima ako pred tebe ga donijeti ne mogu.Sve bih dao da te smijem dočekati,svaki ti korak olakšati dok te pratimi svoje ti vrijeme pokloniti da te smirim.Ništa od tebe ne tražim... Samo budi tu.2.7.2007
buđenje. ne bude me više zrake sunca već tvoj poljubac. ne vesele me više putovanja koliko tvoja blizina. život. ne uspijevam često ostati smiren. ni s tobom. ni sam. pored tebe je ipak lakše. ti me znaš. i svađe s tobom liječe. bol.vidiš da sve češće plačem.sve dok ne ugledam tebe.tvoja ruka vraća mi nadu,tvoja kosa me stišava.odlazak.ne odlazim, budi bez brige.a kad dođe i taj trenmogu otići jer ne žalimjer ću i s neba biti s tobom.20.05.2006.
Uvijek nanovo počinjemo
dok samo nas inat živima drži.
Izazivamo te prkosom,
a ti mora da se diviš
odakle tolika snaga
u dušama koje tako olako dijeliš.
Vraški su snažni tvoji razlozi
kad pakleno gaziš tu ljubav
u koju se svi tvoji toliko kunu.
Dječje snove o raju
tako lako pretvaraš u iluzije,
kao da se bojiš gubiti,
kao da i ti vjeruješ da nas ima
spremnih na mjene.
Ne strahuj, Bože.
Previše smo krhki.
Pročitaj kompletan post
Prije nego izgubim sve, Otići ću pred njene prozore Gdje skupa smo sunce tražili Licima svježim od ljubavi. Elegiju tišine spravit ću za nju Dok ne osjeti da tamo čekam, A kad me ugleda tako sama Jasno će začuti moju tugu. Molim te, pogledaj me, Evo me tu pred tvojim prozorima. Tvojom dušom. 2.7.2007
Znam da smo bili jedno, vredniji nego svako za sebe, jači od svih. Kad jednom nas razdvoje i oblaci nam sakriju lica,
cijelu vječnost ako treba čekat ću da nas opet spoji ta nevidljiva sila koju puštam da sad me udara sjetom i izvači iz mene grijeh po grijeh, daje da spoznam što morao sam bolje. Puštam da me bije, jer znam.Koje jednom dotakne i spojine ostavlja ih samenego pomaže da se opet nađu.Zbog istine.1.7.2007
Nađem se nekad kako zaboravljamone kojih je život grozotama posut,nimalo nalik nečemu što ja živim.Je li moja krivica ili me drugi mijenjajukad govore da s mojim mukama mogli ne bi?Jesu li me time bacili na koljena,olakšali mi ulogu patnikai skrenuli me s mog puta dobrote?Tako izgubljen teško otvaram srcei više sumnjam nego vjerujem.Zaboravljam one koji me trebaju,a bez onih koji me odbace ne znam.Mir može donijeti samo njena ljubav.1.7.2007
utorak, srpanj 3, 2007
Ti me pokrećeš. Zbog tebe sam tu, zbog tebe se vraćam. Bit ću dobro jer postojiš.
Dok nju blatim groznim riječima,postajem crnji od ostataka čađekojom je sagorila njena ljubav,ne dočekavši me istog kao nekadkad nisam u svemu tražio loše.Nema veze što sad spuštam gardi bez obrane primam udarce.Svejedno je što će se roditi u meni,da li bol ili jeza, ljutnja ili mržnja,nije bitno jer vratiti ne mogu bjelinukoju sam spremao samo za nas.Još da uspijem sljubiti se s beznađemi tako do kraja umuknu otkucaji nade,mogao bih dalje tako taman i prokletgrabiti ovim svijetom punim ludostii ničim se ne izdvajati među gomilom.Ali nada tinja, svijetli u njenim očima,dok prolazi tamo gdje želim biti samo s njom.1.7.2007.
nedjelja, srpanj 1, 2007
Vrijeme mi prolazi prebrzo. Bol prekratko traje, samoća premalo peče. Tek kad zastanem vidim da starim. Sve ove godine uz nju nisam osjetio, svi su dani bili dugi mirni pokloni iz kojih sam crpio smirenje i mladost. Od kad u meni vidi nepoželjnog stranca svaki od dana živim ponovno i licem bezvoljnog izgubljenog starca puštam suze u nepovrat dok molim da ljubav se vrati.30.6.2007
Bio bih glumac kad bih pisao što želiši jad, bijedu i nemoć skrivao stihovimaukrašenim tvojom ljepotom i ljubavlju.Ne mogu biti polučovjek koji ne priznaje ljutnjui koji se kune samo na dobrotu srca.Ne mogu, nisam dovoljno jak.Kad vidim kako gubim pola svog životane mogu ostati hladan, vraćam tiriječima blažim od onih kojima me bodeš,mekšim od kamenja koje dodirnu topliji stihovi.Predobro me znaš, zato i biraš tu manjinu riječi,a oglušiš se na najljepše zazivanje tvoje dobrote.Umjesto da osjetiš sve dobro u menihraniš se trenucima boli i to ti je obrana.Tu ne mogu ništa.Možda ti drugi pomognu da shvatiš.30.6.2007