subota, lipanj 30, 2007
Tako čistog pogleda vrućina me budi, plavetnilo snažno privuče svu svijest, ali uzdah Bogu mjesto divljenja pun čežnje odaje da bez nje ne volim dane, da sni su mi draži ko netom prije, uz nju, u tami, bez ljepote neba.
Čini mi se da ne postoji mjestogdje bih mogao miran statii ne se sjećati svega što si dalada tamo sagradimo mali oltar naše ljubavi.Kad smo zajedno s visine promatrali grad,tvoje pogled je ostao i sad tamo čeka.Prođem li pored, vidim ga tamo.Kad smo umorni od žege slušali kapiisušene rijeke dok put k matici nalaziti si svježinom odlučnosti nosila i mene,sve skrivene puteljke obojala svojom snagom.Približim li se ikad, u svemu ću vidjeti tebe.Kad smo zaljubljeno šetali ulicamavidjeli bi se u svakom izlogu, smiješni,ostavili nevidljivi trag.Dok hodam sam, tamo si, zagrljena.Na mjestima gdje nismo bili isto živiš.Svugdje gdje sam bio, bila si sa mnom.Kad sam zastao da zamislim što bi tamo,smišljao ne bih li te nečim usrećio,tražio pravo mjesto za dom kakav želiš.Gdje mogu u miru sjestibez da te osjećam oko sebe?29.6.2007
Kad me podsjetiš na moje grijehekoliko me zapeče sve što sam činio,toliko me rastuži što mi ne otpuštaš.Samo sam uvijek bio iskren s tobom,za loše sam isprikama tražio oprost,za dobro se nadao da ti nešto vrijedi.Ti se uvijek vraćaš na loše, na krivo.Ja riječi nemam da te njima smirim,a dodirom ne daš da ti se približim.Samo dobro vidim, u tebi, u nama,loše zaboravljam jer muke vrijedno nije.Probaj, možeš li i ti tako?!Ne gledaj nam to malo grijeha,već se sjeti dobrih stvari.Mogu ti obećati da će biti samo bolje.29.6.2007.
petak, lipanj 29, 2007
Kako da prestanem misliti na tebei na koraku svakom zamišljati tvoj lik?Kako da prekinem tu najbitniju mi nitkoja će ma zauvijek samo s tobom vezati?Kako da zaboravim tvoje oči pune predanosti,sve u čemu smo jedno drugom prvi,ono što ostaje u nama do kraja?Ne, to ne mogu. Previše mi značiš.Sve da i vječno ostanem samglumiti ljubav ne znam i neću.Samo s tobom mogu biti iskren.Jer te volim.29.6.2007
Što ti tražiš u životu,osim da sve bude po pravilima?Posao od jutra do mraka,stan ili kuća da se sakriješ,muž u lijepom odijelu,isplanirani dani bez slučajnih radosti...Zastani, molim te.Gdje je tu ljubav?
Bolnički mi krevet ne smeta,sve te cijevi, miris lijekova,buka iz hodnika, bolni krici djece.Ja samo zamislim da si tu.I sve nestaje. Gdje si?
Zamisli kako mi je.
Samo dan bez tebe previše je,
a mjeseci evo prolaze.
Sve je drugačije,
osim nas u mojim sjećanjima.
Opijen vinom konačno zbog sreće,nakratko puštam misli da pretresusve što u meni postoji tvoje.Nikako da se izdvoji trenutak bez tebeu kom sam doživio nešto sam.Čini se da si zaslužna za sva moja sjećanja.Kako da trijezan preživim ove daneako ni ovakav ne puštam drugima da te zamijene?27.6.2007
četvrtak, lipanj 28, 2007
Nisam za nju dao najviše što mogu,što zbog sebe, što zbog drugihkoji su pritiskali svojim problemima.Uvijek spreman pomoćizanemario sam najdražu na svijetu,siguran u njenu ljubav, siguran u nas.Sad toliko žalim, dušom i tijelom,zaogrnut ljutnjom, tražeći krivca.U meni je najveća krivnja.Nisam uspio druge smiriti,a sebe sam učinio još više nemirnim.Možda sam previše vjerovao u ljubavkad sam puštao da se udaljibez sumnji da je spremna otići od mene.28.6.2007.
Dok vi tamo, među bijelim zidovima,potvrđujete svoju ljubav i slavite njen plodja sretan zbog vas puštam suzei nevjerici dajem da me obuzme i opet rastužijer vašu snagu nikad neću dostići.Neka vas budne drži sve što ćete spoznati,jer postat će vam jasno koliko tren svaki vrijedi.Malih prstića pokret, laki grč dječjeg lica,nježna koža još nenavikla na naš zrak,plač kojim vas poziva da priđete bliže.Došli ste tamo kamo oduvijek želim.Svaki pogled, korak svaki, sve suze, sva bol,sve vam se vraća ljepšim suncem što vas budi,mnoštvom novih stvari, novih istina.Nikada više nećete tražiti smisao, nikada više sumnjati.To što ste stvorili dio je beskraja i ne može nestati.Uspjeli ste. I ništa više nije važno.Ona je tu. Zbog vas. A vi ćete mijenjati svijet samo za nju!
27.6.2007.
Bez njih nisam kao prije,ne obožavam svijet,ne radujem se svakom licu,ne gasim smijehom tugu žalosnih.Osjetim na tren čak neku zavist.Bijes mi se javi, crn postajem,kad u nekima koji ostaju ugledam zlo,a otišlim, kao i svi, samo dobro brojim.Tko li to probire po mojim mislimapa gazi najbolje, odnosi najdražei ne vraća ničim tu nestalu radost?One koji zauvijek su nestalivratiti ne mogu,ali pričam s njima i sve tajne mi znaju.Za nju znam da postoji, da je tu,pričati s njom ne smijem,ali odustati neću.Predobro znam kako je kad zauvijek odu.Ona je ovdje, postoji. Ista.Ne smijem odustati!27.6.2007
srijeda, lipanj 27, 2007
Kao tišina sakrivena u tvom imenutako mi i duša nečujno uzdišekad te gledam gdje se sama borišprotiv onih koje bi zajedno već pobijedili.Ne smijem reći da ne nestaneš,a ne mogu šutjeti jer znam što mogu.Zašto te sad toliko želim, draga T.a danima uz tebe nisam nalazio mir?Zar bi nas toliko koštalo pokušati?27.6.2007
Samo ti ličiš na snove, a stvarna si, jedina.Kako da propustim živjeti uz tebei dam drugima da me odvoje od snovakoji su sve do jučer bili stvarnost.(A nismo to razumjeli).
Ne mogu ljutnjom sipati na tebesve ono što boli, što mi nedostaje.Dosta mi je bijesa, svađe.Ne smijem pritiskati tvoju dušuveć miran ostati u samoćidostojan tebe i svega što jesi.Moram te voljeti.A to mogu samo ako živim.Ne smijem posustatijer svaki je neispunjeni trenutakkorak bliže nestanku.27.6.2007.
Sve što poželim, mogu!Biti najveći, lebdjeti nad zemljom,buditi usnule prije nego odu,liječiti bolesne, tužne!Sve mogu, znam kako!Ali ne bez ljubavi,ne pun sumnji,bez uvjerenja,nesiguran i izgubljen.Sve mogu, sve znam.Učiniti čuda mogu sam.Fali tek ona, ljubav da joj dam,pa da zauvijek promijenim svijet.26.6.2007.
Tražim nekog da ti kažekoliko te volimi kako bez tebe ne živim.Nekog tko me vidi,kad ti me ne želiš gledati.Nekog tko me znai osjeća moje padove.Tražim nekog da ti kažesve što ti ja govorim.A meni ne vjeruješ.27.6.2007
Nije mi teško zaljubiti sekad upoznam neku koja želiprovesti život tražeći više,pomagati drugima, tako naći mir.Sve to sjeti me na tebe,mladu, slobodnu,sigurnu kad biraš naš put.Odmah sam spremanodreći se dijela sebe,pronaći u sebi mjesto za njui njene priče, njene nade.Ali pitam se, mogu li opetpreživjeti odlazak,kad godine postanu nebitne,kad cijeli postanem njen,kad jednom u njoj proklije korovkoji preko noći ugušisvo cvijeće kojim smo procvali.26.6.2007.
utorak, lipanj 26, 2007
Sad mi tek počinje zbrka u glavi,kad svaki dan starim mjestima prođempa se sjetim kako smo nekadu tuđem gradu zajedno širili ruke.Hrabrosti mi ponestanekad moram proći našim ulicama.Okolnim putem hvatam sjenene želim da me na svjetlu videjer opet plačem bez tebe zbog nas.Uvijek si glumila slabu,pratila mi lažno korake (i dobre i loše),bez kritika, nacrtanog smiješka. „Privrženo“.Isplakala si sve suze zbog izmišljenog straha,bojala se da ću ja otići,a već si znala da ti ćeš biti ta.Ne čudi da sad, kad treba, nemaš suza.26.6.2007.
Možeš li probrati trenutke u sjećanjukoji ti znače više od ovoga što se događa?Ima li u tebi trunka ljubavi i nadeili su ti to samo nedosanjani osjećaji,nešto čime si nazivala što smo bilisamo kad je vrijedilo i bilo dostojno tvog kraljevstva?Ljubav nikad ne razbije nadu, dragu prijateljicu,ljubav zna preživjeti i loše dane,pa procvasti neopisivim šarenilomi naći put do srce kojem se jednom poklonilo.Znaš li to? Osjećaš li?26.6.2007.
Tako želim da me ovo vruće suncebudi pored tebe negdjegdje mogli bi podići dom.Ovdje ili tamo, u tuđini, uz rijeku,na planini, uz šumu punu ptica.Svejedno je.Mjesto nije važno.Vrijeme je nebitno.Samo mi smo važni.Neka se desi.26.6.2007
Ti sakrivaš liceuvijek novim razlozima.Ja obraze skrivamda suze mi ne vidiš.Ti ne voliš,ne živiš za sjećanja,ne poznaješ osjećaje.Ja volim previše,živim u prošlosti,gušim se jer ne dišem.Neću doživjeti naš susret.Preodlučna si u oholosti,prebolestan sam od tuge.
26.6.2007
Otići ću.Da ne nađe me tuga.Drugi da me ne vide.Negdje ću pustiti korijenje.Nitko neće znati.Kad osjete da me nemabit će to zbog vjetrakojim ću se ponekad vraćati.(Jer sve će mi ovo nedostajati).26.6.2007.
Ti me, voljena, ne zaslužuješ.Iako sve što mogu dajem tebi,pa čak i pod cijenu da nikad ne vratimono što u meni je uz tebe disalo,ne zaslužuješ me, ne vrijediš toliko,a ako je sve istina što pričaš, nikad ni nisi.Nisi me zaslužila.Nisi zaslužila da te branim pred svimakoji ne znaju biti na tvojoj strani (kao ja).Nisi zaslužila da se ponižavam,da pred svima istresam dušu,da od njih tražim da mole za nas.Nisi zaslužila ni jedan stih,ni jednu suzu što isplačem zbog nas.Nisi zaslužila da za tebe propadamjer nisi vrijedna moje duše.Nisi vrijedna nijednog trenutkajer ne znaš što je ljubav.Nisi me zaslužila.Sve što si dala, svaki poklon, riječ svaka,svi trenuci, sva jutra, sve noći,svaki lažni poljubac, lažna nada,sve ono što si donijelane vrijedi ništa prema onome što si odnijela.Nisi me zaslužila jer si poput lopova ukralamoj mir, moju ljubav, moje srce,iskoristila naivnu mi dušui priču dovela prije napisanom kraju.Mada znam da uvijek ću te voljetijer duša mi još umrla nije,znam da to nisi zavrijedila.23.6.2007
ponedjeljak, lipanj 25, 2007
Nekad si vjerovala u nas,sama si težila višem,borila se da postaneš jačada ne popustiš pred svijetom.Bila si spremna mijenjati svijet,ne sebe, divnu, nego sve što poželiš.Sad, tako daleko od mene,u danima kad ono naše držiš okovima,živiš nešto što zamišljaš slobodom.U stvari, ostaješ sama bez borbe,sve što donosi sutra prihvaćaši savijaš se kako „moraš“da ne izazoveš promjene.Možeš li vidjeti što ti govorim?Kad krećeš bez pogovora među gomilu,kad vrijeme ne kratiš u mom zagrljajunego listaš tisuću puta pročitane vijesti,kad svaki dan nalikuje onom prije,a za sutra znaš da isto će biti.Ja postajem sličan tebi.Ali ne mogu tako, želim stvarati.Sve mi je u tebi i strahujem za te,ne mogu gledati kako te pritišću,nudim ti smirenje, borbu ako želiš,nudim da gradimo i srušeno i novo.Ne dozvoli da se mijenjamo,sjeti se da baš takvi smo jedno.Kreni sa mnom i nitko nam ništa neće moći.25.6.2007
Gdje si zaboravila dušu,ono nježno i predivno u tebi,kad možeš ovako puna nepoznatog bijesaudarati po temeljima naših života?Kako si utišala riječikojima si budila moju želju i svakog jutra zračila nadom u nas?Zašto si me ostavilaako nisi sigurna u drugea u nas si se tako često klela?Zašto si to učinila, ljubavi?19.6.2007
Kako je varljiva ta žena,kune se na ljubav, boji se rastanka,moli s menom za budućnost.A kad shvati da mi vladaizbacuje me na ulicu,utapa me u svojim lažimai još glumi dobročinstvotime što me mamia odlučila je odavno.Kako je samo isprobala prezime,kako je već osjećala djecu,kako je mogla toliko glumiti?Kako su svi progutali mamac?25.6.2007.
Kako da živim s drugom i za drugu,a da ne pričam o tebi i time ju vrijeđamjer osjećam više tvoju dušunego nju cijelu, spremnu da je uzmem.Znala si to oduvijek, da šutjeti ne mogu,sve si tajne moje čula jer sam htio,nikad nisam prešutjeti znaoono što u meni bruji i ono što me bije.Svi pokloni tvoji, lice, kosa, ruke,sve je tako živo u menida ne mogu drugoj predati što imamjer sve samo na tebe podsjeća i vuče.Kako za drugu postati sve što imakad samo dio sebe mogu dati,a ono što vrijedi ostaviti tebizauvijek, svake večeri, svakog jutra.Ako krenem dalje neiskrenneću nikad doživjeti sreću,a ako ispričam o tebibit će samo teže, jer zaboravit te neću.Sve da odem na kraj svijeta,moram birati između dva nemoguća puta.Jedan će me razbiti i uništiti dušu,drugi će me vječno vraćati tebi u samoći.U oba slučaja, postat ću lažan,kako da živim s drugom i budem joj važan?
22.6.2007
Znaš da sam bez tebe ništa.A i da nisam, što bih bez tebe bio?Da sam nebo ne bi pokazao plavetnilojer oblaci bi sakrivali što vrijedi.Da sam more ne bi mogla s jutromuz mol umakati noge i milovati me njima,lice si predivno u mom zrcalu tražit,jer valovi bi nemirom razbijali taj sklad.Da sam sunce ugasle bi moje zrake,svijet bi cijeli razočarao i samo tebe budio zorom,da budeš moja zazivao bi tužan.Da sam rijeka stao bi tečii sve bi sprudove zazelenila travakoju nikad ne bi isprao i razniojer bez tvoje pomoći nejak mirujem.Da sam kiša rijetko bi puštao kapi,samo da ih zadržim za tebe, kad mi se vratiš,kad poželiš da isperem ti tužno liceili kad veselo želiš da škaklja te voda.Da sam stijena, bio bi ravan, običan,da ne privučem poglede drugih, da samo tvoj budem.Ne bi me izborale sve vode, sav vjetar,čekao bih tvoj dodir da me oblikuje.Da sam čovjek, otišao bih dalje,pustio te, mislio na druge, tebe zaboravio.Zauvijek.Ovako, kad sam ništa...Što sam?Neopipljivost misli, duša bez boje,ne postojim iako sam tu.Živim, a ne znam. Što sam bez tebe?23.6.2007.
Nisi dijete da te to opravdai ludost koju nam činiš nekako omekša.Tvrdoglava si žena puna predrasuda,prije bi otišla nego priznala da griješiš.Kad se jednom vratiš bit ćeš nježna,spremna se posuti peplomi nastaviti tamo gdje sve je stalo.Ali tko će s tobom takvomčekati dane želja, dočekati nevoljku stvarnost?
23.6.2007.
Dovoljno glup da osjećam krivnjune znam kako započeti ponovno.Iscrpljen od tvojih uvredane nalazim mir jer tražim razloge.Ponizno se pokušavam sabratii naći bar nešto da me odbije od tebe.Ne uspijevam.Nešto je u meni. Glupost.Kad te razum i tijelo uspiju zamrzitinepopravljivo glupa dušaposlužuje najbolje od tebei ne prođe ni tren a već te opet zavolim!23.6.2007
nedjelja, lipanj 24, 2007
Pitaju me, što će ti onakad svakom te riječju razbija sve više,što će ti takva da cijeli život šutiš?Ne znaju tko si, pred svima ti to skrivaš,ali meni si zato pokazala tajne.Sve što ne znaju, ja znam,sve što možda lošim zovuja znam da nije takvo i da stvarno mnogo vrijedi.Zato i ne mogu posustati, stati,samo radi toga sve ti želim dati.Tvoja duša meni je najbliža,srce tvoje najljepše mi kuca.Obrazi ti, ozbiljni il' sretni,ono su što želim svako jutro pored sebe.Ti si jedina s kojom želim živjeti do kraja.Ne mogu ti ponuditi vječnu sreću,ni sigurnost doma, ni bez suza dane,lagati da lako ćemo ne mogu i neću,ali znam da uz tebe najljepše mi svane.Ti si jedina, nek pitaju što hoće!23.6.2007
Što li će pričati tvoj pogledkad jednom ti ispričam kako sam živiodane bez tebe, nakon što si otišla?Svaki tvoj pokret živi u menii svakog bi me dana neka predivna ženasjetila baš na neki od njih.Umjesto da me probude i povedukorak, dva, što dalje od tebe,samo bi me još više privukle tebidok sjećanja prevrćem i vidim te.Bez tebe ne postojim.S drugom ne mogu.Jer nije poput tebe.Samo sam sve više tvoj, ljubavi.23.6.2007
Danas me savladao san usred bijela dana.Prije sna u meni tvoje riječi da me ne voliš.I usnem, koga drugog, nego tebe.Tužna lica uplakana gledam te gdje sjedišpa te usnama krenem cjelivat i suze ti piti.Osvježen tvojom solju gledam te i šutim,nestvarno je kako primičeš mi licei želiš da dirnem ti nos, škakljam ti bradui oslobađam čelo tvoje kratke kose.Toliko te želim ovdje pored sebeda iz sna me prene tvoj čisti jecaj.Otvaram oči, opet ne postojimo,to sam ja zaplakao, nije bio tvoj glas.24.6.2007
Sad znam da moja je šutnja dok sam volio
značila više od tvoje glume o onome što zoveš ljubavlju.
Kad shvatiš biti će prekasno
jer nisi zaslužila da itko pati jer te voli.
Nisi dostojna ljubavi, velike i snažne,
uzet će te netko plitak i jadan,
preslab da prozre tvoje maske,
preglup da dopre do tvog srca,
netko spreman potrošiti život u prazno.
Pročitaj kompletan post
Znaš dobro, naučila si,da ne postoji sigurnost u ovome svijetu!No, ne osjetiš li se jačomkad samo pomisliš na zagrljaju kojem smo tako često šutećicrpili snagu, gasili vatre,stišavali tuge, tražili utjehu?Taj prisan dodir, isprepletene ruke,ta tišina pripijenih tijelakoju samo šutljivo prekida naš dah,nije li već to dovoljno da osjetišda ne možeš tek tako otićii da dovoljno si jaka za korak dalje,izmiješati naša dva životai zauvijek ih učiniti istim?Nije li već i to dovoljno da ostaneš?23.6.2007
Kad već budem pretvoren u prah,hoće li raspjevani kos i nježna grlicapratiti suzu kako klizi tvojim obrazomdok palit ćeš svijeću na mom grobu.Hoćeš li naći vremena da mi dođešili će mi društvo praviti samo onekoje su me gledale neživog bez tebe,trudeći se popraviti nepopravljivo?Ako osjetim da vraćaš mi cvijet, godinama prekasno,ako osjetim ljubav u tvojoj tuzi,možda ću na nebu pronaći miri bez tijela osjetiti sreću.23.6.2007
Osjetiš li, kad čitaš stihove nastale za tebe,moj dah na uški dok ti šapćem koliko volim?Zatitra li ti srce kad shvatiš da predajem se cijelii da sve što mogu učiniti ću da te vratim?Znači li ti išta moja spremnost da se borim,da te opet osvojim riječima iz daljine,to što ne odustajem ni po cijenu svoje budućnosti?23.6.2007
subota, lipanj 23, 2007
Ajde, reci da me ne voliš!Neka je to zadnja kušnjakoja može mi razbiti nadui srušiti dušu gdje nikad nije pala.Ajde, reci da me ne voliš!Ne tjeraj me od sebe,ne govori da nećeš s menom,samo reci da me ne voliš!Ne moli me da puštamako znaš što je ljubav,ne tjeraj me da nestanemako imalo me voliš.Zar ljubav nije dovoljna,nije li jača od svakog straha,svakog nemira, sumnje svake?Ne gazi ljubav, pusti ju sa strane,korijenje će preživjetii jednog ćeš je dana opet osjetiti.Ako me imalo voliš, pusti da raste.23.6.2007
Kunem ti se da vratit ćemo sve na svoje mjesto,jer nećeš me spriječiti da prestanem te voljeti.Ljubav je moja prejaka, prečistada bi se ugasila samo zato jer odlučuju u naše ime.Kunem ti se da ćeš vratiti sve što si proživjelajer koliko se trudio ne nalazim loše u tebi.Pišem protiv tebe, gazim, vrijeđam,ali ono što si ti, leptirica nježna i ranjena,uvijek se skriva iza svega što me zaboli.Nisko sam pao, a i ti na trenutke,kad uvredama smo tražili oduškai mislili da ćeš nas svađe koje ne znamo započetiudaljiti i prekinuti nit koja će nas opet vratiti.Kunem ti se da sve će biti kao prije,ljubav će preživjeti ovo što svijet nam priređuje,nastat će vrijeme kad nećemo dalje moćinego zajedno u ime svega što je bilo,za ono što oboje želimo pokloniti jedno drugome.Kunem ti se da neću odustati,a znam da ćeš i ti zauvijek ostati moja.Ma štogod ti pričali o meni, znaj da u meni živiš.Ma štogod se dogodilo, znaj da smo odabrani.Kunem ti se da jači ćemo jedno jednom postatii sve snove ispuniti prije nego propadnemo.22.6.2007
Kako sam uspio toliko pogriješitii, zasljepljen ljubavlju, spustiti štit,dozvoliti da me uhvatiš slabai na kraju me razbiješ o svoju zaleđenu dušu?Oduvijek tako skromna i nevina,pogleda plahih, odmjerenih pokreta.Bila si sve što tražim.A sad, kad ne mogu ustati,bez snage, iscrpljen i prevaren,ne mogu ostati ono što jesam,već postajem čovjek koji se mora braniti,pa makar to bilo uvredama onoj koju sam volio.Sve što jesi ništa je, jer nemaš sebe,ti tek si obris svega što drugi žele.Tvoje misli nisu tvoje,već kopija onog što drugi ti pišu.Tvoji strahovi postoje zbog tebeda bi lakše glumila napaćenu ženu.Ti nemaš sebe, osim tijela,koje koristiš da testiraš nešto što misliš da je ljubav.Glumom me navodiš da te zavolim,a sve činiš samo zbog užitka.Tvoji krici u noći dok sanjašisto su što i boli u koje se kuneš.Razbijeno tijelo i pomućeni sni,samo zato jer nemaš sebe!Tko te brani dok te snovi more?Isti čovjek, ista budala.Samo jedan u nizu pijuna.Odglumatala si da ti nešto značim,da bi lakše zabola mač u srce kad sam te trebao.To što si pripišeš kao trud,što zadnje dane igraš još žešću ulogu,pa se kao trudiš, a opet radi užitka,to je nešto što vrijeđa i udarajače od svih teških riječi koje su pale.Tako me slaba kreneš mučiti golotinjom,zar je to nešto čime se ponosiš?!Tako me jadnog mamiš uvjetima,a dobro znaš da za tebe sve učinim...Zar je to ljubav?Nemaš ti pojima o ljubavi!I to si naučila iz novina i tuđih gluposti!Pa što ti uopće osjećaš?Osim bijesa i straha, predrasuda i umišljenih boli?I te suze koje si lila bile su samo znakda unaprijed znaš što ćeš učiniti,da oduvijek znaš kako ćeš me uništiti...Možda su to bili jedini iskreni trenuci!?Ne postoji mnogo takvih žena,koje same lako vjeruju svojoj laži.Takvih koje oblače bijele haljinene bi li zamaskirale svoju crnu dušu.Ti si baš takva!Ne zaslužuješ bjelinu koju nosiš,jer time vrijeđaš sve one koje ju zaslužuju.Tako samo tražiš novu žrtvu.Novu budalu.Sve dok jednom ne shvatišda gaziš ljude koji bi sve dali za tebe.Nadajmo se da ćeš prekasno shvatitii kad svi nestanemoživjeti bol koju živim zbog tebe.
Boli me, a znam da više želim da sutra shvatiš,
da osjetiš tko sam
i da budeš ono što stvarno jesi –
ona koju oduvijek tražim.
19.6.2007
petak, lipanj 22, 2007
Izgradila si zid, predug i previsok.Dovoljno je u meni snageda preskočim ga i do tebe sletim,ali čim me svojim strahom srušišpostajem samo žrtva naše ludosti.Umjesto smirenja strepnja me progoni,jer osjećam da sve je manje vremena.Mjesto da popuštam i smirim se timesve više ljutnja brani da šutim.Izgradila si zid prerano,vođena tko zna čijim ciljem.
19.06.2007
Kao golubovi gradili smo dom,svako doliječući sa novom grančicom u kljunu.Vjetar je ponekad znao otkinuti svađompokoju travku kojom si nam gnijezdo oblagala,al onda bi kišom naše ljubavi slijepili zidovei polako ugrijali postelju za dolazak mladih.Sjetim se oluja zbog kojih smo strepili,u mraku slušali udarce gromova,saginjali glavu pred naletom vjetra.Jedno uz drugo stisnuti u grčutoplinom smo grijali perje ohlađeno pljuskomi voljeli se dovoljno da znamoda ni ta večer nije naš kraj.Vrućine su nas razmaknule pa smo dolijetali u svoje kuteve,a to što smo skupa proslavili bi zamahom krilakad smo jedno drugom vjetrom hladili obraze.Sad se čini da svojom smo težinomnapeli gnijezdo svako na svojoj strani,pa osušene travke nisu izdržale da ne puknu.Bez doma ostali smo dalje nego ikad,poletjeli bezglavo u strahu i tuzi,izgubili se za večernjih olujai ostali u sigurnosti skrovitih mjesta.Čekam. Kad prestane razdoblje oluja,potražit ću te, golubice moja,i kad opet te ugledam negdje na nebumolit ću te da opet skupa skupljamo snagu.22.6.2007.
Kako te može toliko smetatito što onaj kojem si beskonačno putarekla da ga voliš svime,da samo on zna sve te tvoje tajne,samo njegovu djecu da želiši jedino s njim dom podići što prije,kako te može toliko smetatinjegov trud da te vrati,njegova ljubav i sve čime te pritišćeda te sjeti kako ste sanjali isti san,ne tako davno, preblizu da bi zaboravili,previše duboko da bi u trenu nestali.Pusti da se trudim i budi hladna.Ako otopim led znat ćeš da nije bilo uzalud.
Tridesete na vratima.Nisam mislio da ću ih dočekati sam.Trebala ih je dočekati uz menedok djeca u mislima luduju po stanu.Ipak, razbijenih iluzijaulazim u starost,a još sam dijete koje vjeruje u ljubav.Neiskusan, zaluđen njenim pogledima,znao sam da svakim trenom sve sam više njen,poklanjao sam srce njenoj duši,uživao u svemu što za mene je ljubav.Ne znam kako isplakati nemoć,kako shvatiti da ljubavi tu nije biloi da sve je dobro režirana predstavau kojoj sam bio samo sporedni glumac.Počinju mi tridesete, a tek sam na početku.Naivni klinac s prvim iskustvom,sad sumnjičav u ljubav i dobrotu,s teškim ciljem - vratiti ljubav,podići se i ne gubiti vjerujer ljubav zasigurno negdje i mene čeka.Tako je strašno da to nije u njoj.
četvrtak, lipanj 21, 2007
Ma tko li će s tobom, ljutom,reci mi tko će biti dobar kao ja?Tko će trpiti tvoje čuđenjekad prečesto ti priča da te voli,hoće li taj isti moći daljekad prešuti da voli i izazove bijes?Pa tko će ti servirati riječida ti život bude poput bajkea za stvarno razorena kućagdje zidovi priječe druge da te vole?Morat ćeš se mijenjati, mila moja,i ono što boli je da bit će za druge.Nikad više svoja, kao što si s menom bila,ugasnula svijeća, neshvaćena, tužna.Ma tko li će s tobom htjeti?Ja bih uvijek, ali ni ja nisam više glup.
Ovim stihovima pogazit ću sve što jesam,
nazvat ću ih molitvom slobode.
Pa evo neka svijet osudom se javi,
ja ne mogu više jer to što ona čini
nešto je što zaslužuju samo njoj ravni.
Sebično te Bože molim da me stišaš,
preuzmi tu ljubav i pokloni je nekom vrijednom,
jer sve što živim samo njoj sam htio dati,
a ona hladna, bez duše, puna sebe
ne zaslužuje ni ove stihove,
ni mene, ni kap rijeke ljubavi koja k njoj teče.
Nek presuši taj izvor u mojoj duši,
onima kojima treba poklanjam tu snagu.
Meni Bože oduzmi svu radost, razbij me o stijene,
ta i to je mekše nego dodir s njenom zaleđenom dušom.
Pročitaj kompletan post
Iskorišten za njenu zabavu,naivan i prenježanpovjerovao sam u ljubav.Godine zakletvi,godine poklonjene samo njojsad su samo teret pod kojim pucam.svi znakovi vjere,prstenje, poljupci i zagrljaji nježninjoj ne znače ništa jer ne prate ih riječi.Skinula je prsten nakon prve svađe,poljupce je sakrila kao da stvarno vrijede,zagrljaje glumila i navodila daljea onda se branila da može to sa svakim.Znam da nije ona tako prazna,već svi oko nje koji krenuli su protiv,iscrtali me kao primjer zloćei u njoj svjesno izgradili zid straha.Naivan i glup, nisam odmah shvatio,al sad znam da sve je planiralaa uz to dalje glumila i rušila me.Kao da nije znala da će mi biti previše.Trebala je samo nekog da prezimisvoje krize, naučene muke.Znala je da će otići i zato izabrala mene,još jednog u nizu njenog grijeha.Naivnog i premekog, vjernog i glupog.Boli me to što sve su bile laži,što svaka je riječ bila novi test s unaprijed poznatim rezultatima.Boli me što je glumila sreću,što je uzdasima ženstveno skrivala što osjećaa na kraju me optužila i izvrijeđala.Tako da može dalje u svoj pohod,puna sebe jer uspjela je razbiti „jačeg“,sretna jer je sama,spremna tražiti novu budalu.20.6.2007
Svi dani nalikuju prvom,sve noći iste ko posljednja.Koju sam to školu prošaoa da naučio nisam stati kada dalje ne smijem?Događa li se samo najglupljimada godinama vjeruju i riječi, u djelai ljube bez pitanja, sigurni i čvrsti?Sve ovo da li je slabostkad, bez da nazirem kraj,svakog trena zazivam njeno imedok gledam kako ponavlja se prošlost?Počinjem se bojati da neću se izvućii nikako da stanem živjeti taj životkojeg je tako lako presjekla riječima.Koja to ludost u meni vlada?Nikako da se zaustavi nadai da prihvatim da ovdje sam žrtvahladne i lažljive, meni najdraže žene.
Da ste sada tu,
a ne da s vama uz grob pričam,
biste li znali otkriti mi tajnu kako dalje
bez ljubavi one koju ste i vi znali
i obojica je dočekivali smješkom?
Tako mi nedostaje,
duša i tijelo nesretno propadaju,
razum krivi, bijesni, traži razloge.
A ona, ne želi čuti ni riječ ni srce.
Što bi mi rekli da ste ovdje?
Bih li dobio podršku da se borim,
pa makar izgubio život i sreću,
ili bi prokleli i mene i nju
jer nismo dostojni svoje budućnosti.
Što bi mi rekli da ste ovdje?
Bi li samo zašutjeli nevjericom
da ona koju ste prihvatili
sve ovo vrijeme glumi svoju ulogu
ili ste i prije u njoj vidjeli što fali,
ali mi sreću niste htjeli dirati.
Osjećate li sve što u meni budi,
držite li me uspravna
jer znate da je ona prava?
Da ste sada tu, bi li mi bilo lakše?
20.6.2007.
njoj dajem da me pregazi, ali tebe Bože zabranjujem
da mene ili nju dirneš bilo čime lošim, kako to ti znaš.
zar toliko strahuješ od nas običnih ljudi,
da moraš pritiskati da nas korak natrag vratiš?
zar ti naša dobrota može zaprijetiti,
tebi prevelikom i predobrom?
zašto nas moraš bacati na kušnju,
kad nam samo loše daruješ i bolima biješ,
a sve za nešto što će možda doći,
za neki cilj, koji je ionako uvijek isti?!
zašto ne puštaš da skupimo snage
i svi skupa ojačamo u dobroti?
pa tako snažni krenemo tvojim putem.
zašto sumnjamo i protiv sebe samih
ustajemo bez stida
da bi kasnije još više propali?
zar si i ti sebičan pa nas se bojiš?
16.6.2007.
Volim te sve više svakog dana.Gubim se od ljubavi,ništa mi drugo nije važno,sve što radim nebitno je.I duši i tijelu nedostaješ.Volim te još više, sa tobom želim kao nikad prije.U tebi mi je sva sreća,tvoje tijelo moj je štit,dušta tvoja melem ranama.Volim te i sve ti dajem,sve što imam i mogu,a i obećanja da dat ću ti još više.Bez granica ljubav,vrijeme svo što imam,život svoj, ruke, srce, sve što poželiš.Nemoj me pustitida razbijen sagriješimi navučem krivnjukoja veća je od mene,zbog koje pregazit ću ljubavi ostati bez puta za raj.Nemoj me pustiti,oprosti mi sada,neka te ne ljuti moja nada.20.6.2007
srijeda, lipanj 20, 2007
Ptico mala što to pjevašdok šarenim mi perjem hvataš pogled,a očima mirnim podsjećaš na nju?Šalju li te nebesada svojim mi pjevom otkriješ putili te ona odasla da mi nadu vratiš?Ne boj se ptico, neću ti ništa.Vrati se jatu, poleti strmo,pođi tamo gdje ona sada dišei pjevaj joj nježno, najtiše,čuvaj je kad spusti se mrak,budi je tiho kad zora vam stigne.Vrati se nekad,o ljepoti mi njenoj pjevaj,o dobroti kojom zrači pričaj.Čuvaj moju ljubav, nek pričamo po tebi.17.06.2007
Ne vidim način kako pomaknuti vrijeme,ne znam kako premjestiti brda što nas dijele,ne vjerujem da mogu ugasiti vatru u svom srcu.Ne, ne postojim.Izgubio sam moć.Samo mi se vrati i vidjet će svi.Vrijeme će nestati,brda će se urušiti,pomicat ću svijet!Samo mi se vrati i nastat će tišina.Granice više neće postojati.Mi. Jedno. I drugi. U tišini.
Duše Sveti, evo opet tražimda me ojačaš jer malo falida bijes me zbog tišine obuzmei da onoj koju volim zaprijetim nemirom.Daj mi snage, sad te trebam,sad kad ona nije oslonacnego ona koju trebam osvojiti,ponovno ju moliti da bude mi sve.Ti znaš dobro što sam bez nje,ni sva tvoja snaga neće me probuditiako njene oči ne zasjaje onim toplim sjajemsuosjećanja, razumijevanja i ljubavi.Osjećam je, daj da bude dovoljno,pomozi da ne slabi moja ljubavveć da čišći dočekujem dankad ću joj moći vratiti sve što dugujem.Pokloni mi, Bože, mogućnostda najdražoj pokažem kako stvarno volim.Šutnjom sam ju izdao.Vrati nas radi istine.
Promijenit ću sebei postati opet onaj koji sam bio,onaj kojeg si voljela u meni.Vratit ću onu radost životakoja je lagano zaspalakako su oni odlazili na počinak.Moraš mi pomoćijer samo s tobom mogu natrag.Bez tebe nikad neću uspjeti.Ti ostani ista, no odbaci strah.Raduj se što postojimoi daj da provodimo dane skupa.Ne brini za ono što će bitii ne sumnjaj u naše sutra.Promijenit ću sebe.Vratiti što najviše voliš.Samo mi dopusti. Pomozi.19.06.2007.
Preći ću preko svih tih riječiako dozvoliš mi da izmijenimo pogledi u tišini tog vječnog trenutkaudahnem ono čime dišu ti oči.Tako malo tražim, tek pogled i tišinu,ali u tebi postoji nesigurnostjer se bojiš da nas ljubav i željamožda mogu vratiti i donijeti mir.Nije valjda da se u stvari bojišprekrižiti odluku koju si donijelai ne vjeruješ da sve možemo popraviti.
utorak, lipanj 19, 2007
Ne smijem plakati pred tobomjer bojiš se uz mene provesti život.Nisam tako jak kao što si mislila,pa što će ti tako neodrješit muškarac?!Zar mi je sudbina ostati bez tebesamo zato jer nisam poput drugihspreman nametnuti sve svojei bez pitanja tražiti bezuvjetnu podršku?Pa što ću sa sobom, draga,kad ispadne da nisi htjela moju dobrotu,već si propitkivala dušu mojutražeći tragove grubosti i ljutnje,svega što sam s tobom uspio pobijediti?Nemoj da dani koje sam neispavan proveo,moleći svake noći za našu budućnost,plačući svakog dana u sebi kad bi te vidio lijepu,bez hrabrosti, sam izmrcvaren i napet,ostanu utezi na vagi što digli su te protiv mene.Vjeruj mi da te želim više nego ikad.Bez tebe ne mogu, nisam ničiji.Razbijen kad lutam ulicama,nalazim sve ono što sam propustiopritisnut problemima a ohrabren tvojom blizinom.Toliko je značilo to što uz mene hodašda sam ponekad zaboravio na tebe!?Molim te, oprosti mi.Svu tu sebičnost, svu nesreću.Sjeti se da postoji u meni neštozbog čega si puna želje sa mnom bila.Ništa u meni nije nestalo,samo sam postao još dublje tvoj.Molim te, iskušaj me još jednom.Pomozi mi riječima da ustanem,Pričekaj me da se vratim odakle sam pao,pa me zagrli i postani mi žena.
Dozvoli da postanem tvoj muž.
Lijepo je živjeti za nekog,
kako to sad jasno vidimdok u nadi svima o tebi pričam,mjesto da se svoje krivnje stidim.Divno je znati da postoji netkoza koga sam spreman i nestati.Dokle god te oko sebe osjećamznam da te voljet neću prestati.U svemu mi nedostaje tvoja ruka,tvoj pogled trebam kad se ljuti,tvojih usana smiješak da me prati,samo te želim svakog dana čuti.Ne bježi od svega što ti nudim,ludost moja neka te ne plaši,nedaj da nas razbije taštinapusti da svi dani budu samo naši.
19.06.2007.
Ne mogu, vidiš, ptico mojaprestati pisati za tebe,misliti o nama, pozivati te k sebi.Znam da nemam za tebe hranu,tuđa su ti dvorišta sad slađa,ali nadam se da me,kad ploviš negdje gore,vidiš uz sebe kako lebdimi sjetiš se kako smo vladali nebom.Okupani suncemplesali smo naš ples,a ni sami nismo znali korakepa smo samo širili krilai igrom zavodili jedno drugo.Sjeti se samo kad su namnaši prijatelji, golubovi bijeli,potvrdili snagu što se s one strane krije,pa si me još lakše uzdiglakad duboka je tuga prijetila okameniti mi srce.Kako smo letjeli iznad gradadok si raširenih ruku puštala da vodimi pogledom me svojim zauvijek vezala!Kako smo naglo poniralibez straha da ćemo izgubiti živote,sigurnošću vezani, jedno na drugo!Ne mogu, ptico moja, bez tebe letjeti.Krila su mi teška, čemerom natopljena,oči mi ne pomažu, prepune su suza.Dođi, doleti do mene i nemoj me puštati!
Ne znam bih li uživao u ljutnji
da ova ludost nastaje zbog nekog
koji je u tebi vredniji od mene,
koji te nečim privukao više
i ukrao te naučivši te laži.
Ne znam bi li to bilo olakšanje
ili samo korak dublje k kraju,
ali bar bih znao kako sam te izgubio.
Ovako mi fali spoznaja gdje griješim,
u duši more što razloge mi traže
bude me iz snova šapćući mi krivnju.
Posumnjam i u tebe i sve što smo bili
jer ne vidim kako ljubav nije jača
od tisuća glupih razloga.
Kamo da odem, a da me ne pratiši svaki pogled drugoj ne bude bolanjer podsjeća na naša jutra, našu ljubav?Gdje da se sakrijem od tebe?Postoji li mjesto gdje neću čekatida javiš kako živiš i jesi li sama?Mogu li uopće zaboraviti to što osjećami uvjeriti se da nisi najbolja,kad i razum i duša žele samo tebe?Smijem li pisati o namai nadati se jer znam da postojiš,baš kao i svaki zajedniči tren u meni?Znam li preživjeti ovo putovanješto tek počinje u suzamai neće doći kraju sve dok volim?A ljubav je vječna.Hoću li i kad odem udisati našu ljubav?
16.6.2007
Što radim tu među vama, ljudi?Zašto me već jednom ne pozovuda na drugu stranu prijeđemi zaživim ono što ovdje ne znam kako?Neka se družim s oblacima,samo da ne samujem, a živim u njenom svijetu!18.6.2007
Svi mi prilaze,kao da osjete da ih trebami poklanjaju želje ispunjene srećom.Ona nikad neće prićijer ne vidi u meni dobrotunego samo prijetnju svojoj slobodi.U srcu njene riječi čekamjer vrijede mi više od svega.Ali, ona nikad neće prićijer prekasno sam došaopred njena vrata, zaključana.18.6.2007
Gibonni: "Za ljubav izgorit"
A što su zame ove bisne hridi
(u more pomočen kruh)
i grom ča cipa priko nas
i škripje zubima
je samo svića na nebu.
Jer sve se da izdurat
kad stavim sumnju pod ključ
jer more samo želi čut
i vidit koliko sam lud
i da li idem do kraja, sa tobom do kraja.
I opet sam oživija
imam force se borit
sad živim za taj osjećaj
za ljubav izgorit.
Šta su jidra dok se tuku s vitrima
Ka fete sira kad ih lomiš prstima
ali ja sam bolji i samo sada postojim
dok se borim i primam vitar prsima
(to bi tribala vidit i sa mnom podilit, ljubavi).
I opet sam oživija
imam force se borit
sad živim za taj osjećaj
za ljubav izgorit.
Zašto se truditi i stvarati novo, kad je ovdje sve rečeno!
Oluja, vjetar, kiša, gromovi, valovi... sve što u prirodi doživim ovih dana daje snagu, duša jedva dočeka i sve se uskovitla. Spreman sam do kraja života ulagati sve u ljubav! U nju, moju najdražu, koju toliko želim pored sebe kad proživljavam ovo što proživljavam. Neću se predati! Ne odustajem! Kako da stanem? Kad ju osjećam!
ponedjeljak, lipanj 18, 2007
Zašto si mi pričala o djeci,zašto sam pripremao za nas dom,ako si već tada znalada ćeš me odbiti kad se pred tobom predam?Nisi li samo brzopleto odlučila,čekaš li pravi trenutak da se vratiš?Primit ću te kao nikada dosad,zaboraviti sve ove danei sve svoje podrediti tebi.Ne zato jer ne znam bez tebe,već zbog toga što to zaslužuješ.Daj da opet pričamo o djeci,daj da ti pokažem naš dom.
16.06.2007.
Nismo kao drugi, ni ti ni ja.
Nismo isti, ni ti ni ja.
Koliko si mi puta rekla tko smo.
Toliko sam se puta iznova zaljubio.
Koliko sam te puta povrijedio,
toliko si puta zastala. I ostala.
Dobro znaš kakvi smo.
Nismo savršeni.
Od nas je ostalo veliko ništa.
I sva ljubav u meni.
Tvoja ljubav je nestala,
a ja sam u tebi ostao zarobljen.
Nisam poput drugih.
To dobro znaš.
Ne mogu dalje jer želim slobodu.
I tebe.
Jednom se dogodi Ljubav zajedništva,samo jednom se poželi dati sve.Jednom u vječnosti čovjek pronalazi drugogI onaj tko ne zna lako može izgubiti.Ne poklope li se trenuci,ni najveći neće pronaći put jedno drugome,jer duše će tužne nestrpljivo tražiti potvrduprije nego pobjegnu i zauvijek ostanu same.Bezvremenske tajne postaju žrtva ljudskosti,tvrdoglavost i žurba pobjeđuju,a čovjek postaje manjibez dijela srca koje zauvijek umire.Kad to se desi, strah od samoće i sumnjapostaju središta novog čovjekai svaki novi susret nije susret ljubaviveć spremnost na kompromis.Oni koji ne prihvate taj pad i ostanu istivječnost će dočekati sami.Pronaći put bez kompromisauspiju sam odabrani.Na kraju postaje svejedno.Biti s jednim ili drugim.Ali nije...17.06.2007
Što trebam učiniti da postanem bolji čovjek?Ne mogu više prolaziti gradom, lutati selimai svaki se put kad svatovi prođu pitatihoću li ikad doživjeti da dočekujem svoju mladu.Ne mogu više plakati od veseljakad dragi mi ljudi podižu svoju djecu,kad šarenilom ukrasa nepoznati dijele svoju sreću,a ja sve svoje ostavih u njenom naručju.Što trebam učiniti da dobro mi dobrim vrati?Ne želim više padati, nemam snage za povratke.Nemam nikog da mi rukom pokaže put,samo one koji vjeruju u mene i daju podršku.Još osjećam da ima u meni nešto,ali da to iznesem u svijet trebam nju.
16.06.2007.
Siguran da konačno je došlo naše vrijeme,
nisam strahovao od kraja,
jer sve je izgledalo kao pravi početak.
Spreman pustiti korijenje
samo sam u tebi vidio svoj svijet
i čekao da me povedeš na put,
primiš moj dar i pokloniš mi sreću.
Sve je u meni pričalo o tebi (kao i sad),
gledao sam kako živimo,
i dobro i loše dijelimo,
slušao druge kako ti se dive,
uživao u svakom dodiru,
gledao te kako rasteš svakim novim korakom.
Siguran da je konačno došlo naše vrijeme
kao nikad prije poželio sam s tobom
podijeliti sve što gradimo,
oslabiti sve što nam prijeti,
postati jedno, postati najjači!
Nikada, iskreno, nisam sumnjao,
ni u sebe. Ni u tebe.
Toliko siguran u našu snagu
svaku bi svađu odmah požalio,
svaku grubu riječ prokleo.
Toliko siguran u nas
jedva sam preživio tvoje riječi
i sad ću ih cijeli život nositi u sebi.
15.6.2007
nedjelja, lipanj 17, 2007
Jesmo li sami među nas ubacili nemirili su to učinili drugi?Neki dušobrižnici koji svoje greškevide u onima koji život dijelei svaki krivi pogled prozivaju bezvrijednimne bi li konačno svijet učinili sebi sličnim.U njihovom carstvu ne smije biti takvih poput nas,naše muke za njih su uzaludni trud,naša ljubav za njih je samo beznačajni hir.To su ljudi koji ne vide.Jer nemaju moć.A ispada da su prejaki, kad su uspjeli razbiti i nas.
Da bar nađem način kako ubiti ljubav,iščupati je iz srca, spaliti dio skriven u duši,prokleti sve riječi kojima ju širimi konačno postati miran poput drugih.Da bar nisam volio, da ne volim bar,sad bi dijelio svakoj dio sebe,nesposoban voljeti, bez pravih osjećaja,uživao bih pod nebom prijetvora i laži.Da bar znam tajnu o nestajanju ljubavi,mogao bih, poput nje, ugasiti svjetloi ostaviti u mraku sve kojima je stalo,a potom krenuti osvajati svijet.Da bar smijem pregaziti sama sebei umjesto dobrotom žariti gadostima,bez ljubavi buditi razdor, bez srca oholo mučitisve one koji se usuđuju čitati iz mojih očiju.A ne mogu... Previše vjerujem.
Čim začujem prve kapi kako se razbiju o lišće,pogled uperim u nebo i iščekujem prolom oblaka.Kiša me sve češće ispuni srećomi kad god mogu stanem i dam da me ispere.Mogu pod nebom plakati a drugi me ne vide,mogu na obrazu osjetiti njen dodirjer svaka kap što ga dotiče miriše na njene čiste ruke.Kiša me usrećuje njenim dodirima!
Odlučio sampopustiti pred njenim riječima,dozvoliti svijetu da nas rastavi,nekako ušutjeti i progutati istinu.Odlučio samda moja ljubav nije dovoljno snažna,da su priče o djeci uvijek bila laž,da poljupci nikad nisu bili iskreni.Odlučio sambiti važniji od naše obitelji,u njoj ne gledati jedinu koju želim,zaboraviti tajnu ljepotu njenih očiju.Odlučio sam nestati.Odlučio sam...Samo tražim obranu.Dok osjećam istinu mogu sebi lagati.Drugi me predobro znaju da bi povjerovali.14.6.2007
subota, lipanj 16, 2007
nadam se da te neću povrijediti
ako se ponadam da ćeš
poput proljetne kiše
nakon kratkog pljuska
opet otvoriti srce suncu
i vratiti se u naše gnijezdo.
(za mene ne brini, bit ću tamo)
gore u visinina zapadu te ugledah, mjeseče mladi.oduvijek se divim tvojoj čaroliji,a ponekad i poželim neštokad su me već tako naučili.
danas te tako mirnog vidjeh,ugaslo crvenkastog kako želje skupljaš.
nikad nisam tako lako zamolio,niti sam ikad bio siguran u želju.
ti znaš što sam poželio.pomozi mi da se to desi.
Buđenje. Odmah skoknem vidjeti ima li kakvih komentara na blogu, kad ono opet skočio rejting na 388. Super.
Jutro na bazenu, lagano plivanje, susret s nekim poznanicima...
Popodne odlučujem, umjesto da odmaram, bez obzira na najavu kiše krenuti na jedan malo jači trening biciklom. Odvozio 64km, dvaput se zaustavio da kupim vode... Dosta sam izmučen, toliko da se nemam snage istezati.
Izdvajam dvije sitnice.
Vozim oko 30 na sat, na cesti traktor sa prikolicom... Vozim po biciklističkoj stazi i počinjem preticati traktora... No, nešto mi govori da možda to nije pametno. U tom trenutku vozač (neki djedica, malo slabijeg sluha, kako sam kasnije skužio) skreće i blokira mi cijelu stazu. Kočim ko lud, proklizava mi bicikl i već se vidim u velikom stražnjem kotaču ako ne i u letu preko cijelog traktora... Urlam na čovjeka, ali ništa (ne čuje, a neki mali dječak koji se njim sav preplašen). Uspijevam se zaustaviti nekako 30-tak cm od traktora.
Nigdje po selima ne uspijevam kupiti hladnu vodu. Nema, samo sokići i pive se hlade u frižiderima. Naposlijetku prvu vodu kupujem na INA-inoj benzinskoj, drugu u Konzumu usred nekog sela. Najbolja fora je taj Konzum - na samom objektu je, kod ulaza, poštanski sandučić, a na njega zavezan otvarač za flaše... pa vidim lokalne dečke kak kupuju pive i otvaraju... zanimljivo.
Ako je istina da sam je morao izgubitizato da mi se jednom dogodi nešto predivno,nisam spreman prihvatiti tu igru sudbine!Ako to što se mora dogoditi nije ona,neću čekati ni trenutak više,ni čas više neću trpiti to što mi pripravljaš, Bože,već ću se namjeriti na Nebesai svakim svojim djelom prijetiti tvojoj "dobroti"!Ne želim da nas gaziš ne bi li nas kušao,dovoljno smo jaki, ta to valjda znaš!Nije valjda da se bojiš naše sreće,da ti kad smo skupa predstavljamo prijetnju?!
petak, lipanj 15, 2007
I ja ću sklopit oči, nestat će me svog.Zalud sve će biti, i plač i suza oka tvog.Al' sjetit ću se tebe, prijatelju dragi,u svemiru ću vječnomzlatnim zvijezdam ime tvoje splesti.Da te vide, da te čuju oni što te znali nisu,a da meni prostiš ako sam ti loš bio.
Kako da te vratim,čime da te zavodim?Sve sam pokušao,od cvjetova nježnihdo stihova sjetnih,ništa ne spušta tvoj zid.Ne usuđujem se dodirnut ti licei time ti doprijeti do srca,strahujem jer me plašikako ćeš mi vratiti.Samo želim tvoj zagrljaji gledati ti usne dok pričaš kako si.
Ne mogu više s ljudimakoji iza leđa gaze svakoga od nas,a kad zatrebaju neštonavlače nova lica i pakleni osmijeh.Ne mogu više s takvimajer sam sebi prijetim da postanem istii negdje zauvijek pokopamono što stvarno osjećam i želim.Ne mogu više biti dio predstavekoju postavljaju samo zbog nje same,kako bi u svoje životopisedodali nove uloge svoje besmrtnosti.Ne mogu već dugo šutjeti,ali još uvijek ne uspijevam ostati mirandok siguran u svoju istinuipak sumnjam da na meni je miriti svijetove.Ne mogu više ovako,moram otići i naći čvrsti zaklon.Jer bez nje sam ostao bez obranea oni nadiru svaki dan iznova.Moram biti sebičan i sačuvati mir.14.06.2007.
Nekad se bojim da neću dočekati sutra.Dok od straha ne mogu sklopiti očihrabrim se molitvom koja utihnečim suze krenu tražiti novi dan.Nikome ne dugujem, osim tebi,pa zbog svega što nisam sa najdražomplačem i nemiru dopuštam da izjeda nadu u život.Plačem zbog naše djece,plačem zbog našeg doma,plačem zbog tvojih suza,plačem zbog tvog straha,plačem zbog moje šutnje,plačem zbog mog nemira.Zbog svega propuštenog s tobom,zbog svega što nismo smjeli reći,zbog svakog trena naše ljubavi,zbog svega našeg ne smijem otići!Hvala ti da za tebe živim!Dokle god osjećam propuštenoneću otići iz našega svijeta.Hvala ti na tome što plačem i volim,to je jedino što me vodi dalje,jedino zbog toga znam da ću dočekati dan.
četvrtak, lipanj 14, 2007
Na ranonoćnom nebu mlađak se ukosioda bolje vidi sjaj njene zvijezde....
Sve kao da mi se oboje rugatešto toliko suza trošimna neku koja ne zaslužuje.Tako visoko, daleko od nas,ni ne slutite što mi znači.Njena blizina meni je, kao tebi mjeseče, sunce,bez nje sam ugašen, nevidljiv, sam.Njene riječi su, zvijezdo, kao tvoji planeti,ono što me prati, ono zašto postojim.Ona mi je sve.Zato sam sretan da ima svoju zvijezdu.Samo da je pogledam i već mogu dalje.
Zašto mi toliko znače riječi nepoznatih,te potvrde da osjete baš svaki stih?Je li to za mene nadada ćeš kad pročitaš sve što ti pišempustiti moje srce da se vratia ne da vječno umire zarobljeno u tebi?
Svakog dana s jutrom tugujem,ali te osjetim tamo daleko.Već to što živiš negdje bez menevraća mi snagu da pričekam večer,pa da molitvom tihom plačem za nas.
Tako čudni su dani bez tvoje blizine.Pogledom pratim neznana licai tražim neku što sličniju tebida me podsjeti na to koliko gubimi da me iznova vrati korak natrag.Ispunjen željom da gledam baš tebemogu preživjeti svaki novi dan.Nijedna nikad neće moćiu meni probudit što možeš ti.Zato i živim, jer znam da postojiš.
srijeda, lipanj 13, 2007
Da me sada vidiš i ponudiš mi osmijeh
sjetila bi se što si to gledala u meni.
Zračiš poput sunca snagom koju trebam
da iznese me natrag u svijet.
I kad potpuno prazan pred tebe kleknem,
molit ću za pogled, za svjetlo da ga primim.
Zaboljelo je da u tebi budim strah.Čime sam to odjednom pao u tvojim očima,što sam to učinio da više ne zaslužujembiti onaj koji te hrabri i diže kad sumnjaš?Nikad me tvoje riječi nisu toliko takle.Je li to zato što u svom svijetu nisam držaoono što govoriš dovoljno važnimili jer nisam bio toliko uvjerenda samo sa tobom želim graditi?Sad preplašen strahom u tebizastajem na korak od tvog srcai bojim se ukrasti ma i jedan pogledi zagrljajem potjerati sve lošešto smo u ljutnju i boli izrekli.Što smo to učinili da ne smijemoovu samoću iskoristiti da podignemo ljubavpreko granica za koje prije nismo ni znali?
Nude mi nešto što drugi bi nazvali prilikom života,ali kako da prihvatim kad samo s tobom se vidim?Otišao bih k njima, uzeo sve što nude,no ne mogu zamisliti da rastem bez tebe.Kao stvorena za nas, prilika koju ću propustiti,otvorila bi nam vrata svijeta koja si toliko tražila.Sve što se prije nije činilo mogućimsad postaje stvarnost,pa umjesto da te grlim vijestima koje si čekala,još više proklinjem onog tko nas je razbio.Kome da ponudim to što mi nude, ako ne tebi,za koga da donesem odluku, ako ne za tebe,koga da povedem sa sobom, ako ne tebe?Ne mogu mijenjati prije no što se smirim.A sav je moj mir ostao u tvom srcu.
Što li postižeš timešto navlačiš masku od strahana lice i obraze mileza koje znam da tako divno se smiješe.Ne možeš reći da sad nam je boljejer viđaju nas nekikako lutamo sami,a ne tražimo sreću.Već u drugima samo tražimo nas.Ne možeš reći da to si ti.Znaš dobro kako si izgledaladok si me podizalabez ikakvih sumnji.Znaš dobro da nisi postavljala uvjete,a sve si što smo stvaralaispraćala svojim blagim smješkom.Ne boj se, nismo nestali.Ako me ne želiš, prihvatit ću.No, pričaj sa mnom,hodajmo skupa kroz život,dozvoli da dijelimo brige.Daj da budem tu za tebe. Svaki dan.Pokazat ću ti pravu ljubav,sve ono što prije nisam razumio.Ako me ne želiš, prihvatit ću.Ali daj da budem uz tebe,bar dok se ne oslobodimo.
Zar stvarno misliš da mogu otićidok te vidim kako se ljuta mučiš,mjesto da s radošću prihvaćaš život?Kako smo došli do togada to što me sretnešu tebi ne budi nimalo radostidok ja samo s time mogu dalje čekati?Zar sumnjaš da me ne bolita tvoja tuga zbog koje nas gazii vrijeme i život razdvojenih?Zar sumnjaš da ću otići,nadaš li se da ću odustatiako te vidim toliko drugačiju?Uplašenu i ljutu, bez sakrivenog smijeha,spremnu odustati od sreće,spremnu odustati od nas.Tek kad opet obrazi ti progovore srećom,a oči ti duboke prestanu disati tugom,tek tada ću, jer te volim, otići.Ako to toliko želiš.
utorak, lipanj 12, 2007
Uputi me, najdraža,
reci mi kako opet doprijeti do tebe,
reci mi čime da te natrag vratim.
Je li dovoljno da ti pišem u suzama,
je li previše što te mučim svojom boli,
trebam li te samo naći i uzet tvoju ruku,
ili da te zagrlim i ne puštam nikad više?
Nemoj mi, molim te draga,
nemoj mi ponavljati da povratka nema,
nemoj me šibati grubim riječima.
Nemoj, samo nas se sjeti.
Mogu li ikako izmoliti tvoju pažnju,
vratiti tvoju ljubav koju sada kriješ?
Pomozi mi bar malo, savjetuj me,
nedaj da te vrijeđa moja nada.
Reci mi, ljubavi moja,
reci mi gdje je granica, gdje da stanem.
Reci mi gdje ćeš me čekati.
11.6.2007.
Tko to upravlja našim životimai podmeće nas jedno drugomena mjestima na kojima se sigurno ne bi sreli?Kad te ugledam u mnoštvuprostruji u meni želja da dodirnem ti kosu.Ali bojim se primijetiti te,kako se ne bi prestrašila slučajnosti.Kad sam te trebao čekati ti si me pronašla,kad odlazim ugledam i tebe na odlasku.Pitam se tko nas to pokušava približiti?Je li baš sve slučajnost?Jesmo li sami odaslali porukeili je netko učinio to za nas?
U ovaj bi sat, dok smo još dijelili dane,pod istim pokrivačem sanjali nasi katkad od straha da ne zakasnimootvarali snene oči i mirili ih jedno drugim.Sad ovdje među izmorenim ljudima,u vlaku što glatko kliže mirnim poljima,promatram mjesta ispirana kišomi strepim jel i tebi kiša rastužila dan.Da je samo do mene zakleo bih seda nikad više neću puštati da samuješ na kiši,da ću ići uz tebe, kojim god putem krenula.Dopusti mi da te pratim u život.
Ni svo vrijeme od sad do vječnostineće ti, znam, biti dovoljno da se vratiš,ako si stvarno odlučila da nisam te zavrijedio.Jaka si, priznajem, kao nikad snažnai dok te nema zapomažem jer te trebam,tek sad vidim koliko si mi važna.Molitve pomognu i donesu privremeni mir,no ti si i u njima jedina uz mene, pa što će mi stvarnost kojoj se budim sam?Nije nikakva tajna da mi sada vladaš.Jedna tvoja riječ može me uzdići,jedan pokret, uzdah, jedan tren.Samo tome se nadam.No, ako osjećaš da te nisam vrijedan,znam da se nikad nećeš vratiti.A samo jedna riječ mogla bi...Tvoj riječ. Ja sam već previše rekao.11.6.2007
Miran sam, sve mirniji.U istom svijetu mogu utjecatisvojim mijenama na tvoju dušu!Sve dok nas isti mjesec uspavljujei dok nam isto sunce rosu s lica skidaja sam miran jer znam za koga živim!Ti postojiš i to mi već toliko znači,jer ptice što ti pjevaju ja šaljems porukom uvijek istom "Volim!".Ti živiš pod istim nebom i to me vodi,jer znam da sam uvijek tek korak od tebe.Kad te vjetar miluje, kad te tišina pred oluju miri,kad ti kapi kiše umivaju kosu,znaj da to ja ti dio sebe šaljem.Znaj da to sam ja.Miran sam.Ti si uvijek tu.
ponedjeljak, lipanj 11, 2007
Ti ćeš znati, da kad odem,
Neće biti to zbog nas.
Već zbog svijeta, tuđih sprdnja,
Zbog svega što moram biti za njih.
Ti ćeš znati, kad me ne bude više,
znat ćeš da tako živjeti mogao nisam.
Bez odluka i bez želje da ostajem isti
samo sam smetao snovima drugih.
Ti ćeš znati, kad osjetiš kako je bez mene,
kako je meni bilo živjeti.
S tobom, sa svima. A sam.
Svaki dan nov, drugačiji. A jednak.
Ti možda spoznaš nešto iz mog nestanka.
Nešto što ja nisam uspio,
Nešto što će te podići.
Ja nisam mogao sam.
1.8.2006.
Toliko vremena treba mi da shvatim
sve te tajne koje skrivaš vješto
dok naučeni zaboravljamo misliti.
Dobrota je uvijek predodređena
da joj se oni koji ne osjećaju smiju,
a oni koji znaju istinu prešućuju
jer se ne mogu diviti nečem tako običnom.
Sad kad prelazim tu granicu
i tako se bližim otkrivenju,
znam da dobrota donosi vječnost
ali krade dane koji bi trebali biti dar.
Dobri nestaju čim se pomire sa svijetom,
ranije od ostalih jer dobrota sve pojednostavljuje.
Izaberem li put koji toliko želim,
možda neću stići s anđelima dijeliti godine.
Plašim se čekanja na pragu vječnosti,
ne želim gledati suze mojih najdražih.
25.8.2006.
Razmišljanja o smislu dobrote. Malo starije...
Sve što želim, to su tvoji pogledikad se vraćam s puta i ne mogu više sam.Samo ti znaš kako si me voljelajer ja to ne mogu u tebe vratiti,ali mogu voljeti te više od sebei moliti te svakog dana da se vratiš.Sve što želim to su tvoje ruke.Da mi dodiruju lice dok oči govore,da me uhvate i nikad ne puštaju sama.Volim te više od svega što postoji,molim te da mi pokloniš poglede.
Ne mogu a da ovo (radi sebe, što mogu kad tražim takve potvrde) ne spomenem. Dobio sam komentar koji me toliko dirnuo -
link na pjesmuA ide ovako:
"...pjesme koje me ostavljaju bez daha,blago onoj koju voliš...i nemoj odustati,nikad...za ljubav se živi..."
Zahvaljujem!
Naišao sam na jednu molitvu... službeno je nazvana "
Molitva u bračnim teškoćama", no mislim da bi ju mogli primijeniti u svim situacijama između dvoje ljudi. Samo ju pročitajte i već bi se moglo dogoditi nešto lijepo...
"Oče nebeski, nikada nisam pomišljao/la da jedno drugom možemo nanositi ovoliku žalost. Uvijek iznova uviđam kako je teško ljubiti i kako smo slabi. Pomozi nam da možemo jedno drugom opraštati. Daj da upoznamo što smo krivo učinili. Daj da uvijek nalazimo put koji nas vodi jedno k drugome. Ne daj da propadne nego da sazrijeva ljubav. Pomozi nam, Gospodine, da svakoga dana iznova započinjemo"
Ne slažem se s tim da je teško voljeti (da ima izazova, to svakako, ali ljubav je za mene najlakši i najočaravajući osjećaj). Mislim da je samo ponekad teško stati i prestati gaziti ljubav sebičnim i ljudskim glupostima.
Druga stvar, primio sam mailom jednu knjigu -
OTLA princip - knjiga priča o nekim osnovnim principima života, nije nikakva posebna filozofija ili nametanje mišljenja, već jedan pogled na sve skupa. Većinu stvari već sigurno znate, pa ako imate vremena isprintajte i listajte. Možda stvarno može pomoći u tome da svijet profunkcionira malčice bolje. Preuzmite
ovdje (ZIP - 500kB)
Valjda se sve ipak događa onako kako se mora dogoditi.
Odgodim malo odlazak na posao (eh, imam taj luksuz) i odlučim se prije nakratko zaputiti biciklom do bazena. I onda valjda, sve tematski vezano uz stanje u koje se nalazim, netko smisli da trebam doživjeti i pravi, fizički pad. Nikad u životu nisam pao s bicikla (osim kao klinac)...
Ali zato jesam ovaj put. Pobojao sam se da je gadno, krvavo lice itd. No, eto nije ništa strašno. Dlanovi malo razrovani, jedna ruka malo kvrcka, koljena lagano podrapana, a udarac u lice po asfaltu začudo nije rezultirao strugotinom nego samo oteklinom. Kao da je sve bilo upozorenje a ne nešto ozbiljno!?
Tako da danas ipak neću otići na posao (ne zato jer sam teško razbijen već zato jer mi se neda sad voziti do Zagreba, preznojavati se i svako malo bolne dlanove pritiskati uz volan).
Za vas to znači možda pokoji novi stih... Mada je već i jutro počelo intenzivno (pogledajte dvije nove pjesme!).
Poput tebe popuštam pred svijetom,
pa puštam da me vode njihove potvrde
kad kao odgovor na molitve
dobivam priznanja koja samo jačaju nadu.
I baš kad, zbog tebe, uspijem ušutjeti,
valovi me svijeta podižu i nemirnim čine,
a njihove riječi glasno potiču da se borim
jer imam nešto u tebi što neki nikad neće imati.
Oprosti mi što prepuštam osjećajima
da me vode, pa makar opet pao.
Oprosti što ovaj put sebičnost bude drugi,
a tebe opet ne slušam, a volim.
Nikad nisam slušao druge, znaš to dobro,
jer išao sam svojim putem, vidio cilj.
Bez tebe sve to nestaje
i sad mi godi podrška koju nisam očekivao.
Kao da ih šalje Bog, kao da čitaju što osjećam,
ne daju mi da stanem tek korak do tebe.
Oprosti mi što ne mogu odustati,
oprosti mi što možda prekasno volim.
Ne mogu ne dijelit to što osjećam.
(Pa makar nikad ne doživio našu djecu.)
Ako već odluče nebesa da ne smijemo,
neka bar nepoznati netko upije malo nade
koju nikako da izbrišem iz naše priče,
neka sve te neznane ljude dotakne ljubav
što me kao čarolija drži kad bi mnogi otišli.
Ne mogu ne dijeliti što osjećam,
sve to dajem tebi da te obuzme,
kao prvi put na rastanku, kao uvijek u tišini.
(Uvijek si željela da ti pišem).
Nije tuga ta što me tjera da pišem,
zbog nje samo više dijelim
i prekrivam se srećom nepoznatih.
Sve čime te zavodim, sve te riječi
nastaju u srcu samo zbog tebe.
A hladnoća tvoje šutnje vode me dalje
i podiže me da postanem bolji.
Ne za druge, već za tebe!
Osuđen na čekanje dijelim što osjećam.
Čekam i ne posustajem.
Sve dok u meni tople riječi o tebi pričaju
nemam razloga za strah.
Sve dok u meni postoji ljubav za tebe
mogu živjeti za nas.
nedjelja, lipanj 10, 2007
Što li se to u meni mijenja
kad zbog tebe sve manje plačem,
a sve više osjećam radost?
Znam da nije zbog vremena što ide.
Dovoljno je bilo vidjeti te opet
i već je svaka isplakana suza dobila na snazi,
a sva bol nestala zbog nove sreće.
Sve što je bilo nakon pogleda novog,
sve su samo riječi koje sjećanje već briše,
psovke, ljutnja, podmetanja i laži,
ono o čemu duše niti žele niti znaju,
ono ljudsko olakšanje u traženju krivca.
A dobro znamo, i ti i ja,
da nitko ovdje krivicu ne nosi.
Tek slabi smo, ljudi. A u boli.
Dovoljno je bilo sresti tvoje oči
da porastem i nasmiješen mogu
Bogu krasti dane do novog pogleda.
Sumnjao sam da vrijeme čini svoje,
da gubim ideale i da nestaješ u meni,
ali sada znam...
Zauvijek ću biti tvoj i čekat te u srcu.
Ako te volim,
morao bih prihvatiti sve što si odlučila,
pa makar i pod cijenu da izgubim sve.
Ako te volim,
moram prepustiti sve što smo imali zaboravu
i ostaviti te da živiš kako si zamislila.
Ako me voliš,
sjetiš ćeš se, sama, svega što smo imali
i vratiti se u naš život jača no ikad.
Ako me voliš,
osjetit ćeš sve što osjećam svih tih dana
i poželjet ćeš samo s menom dijeliti tišinu.
U ime ljubavi,
a ne možemo reći da je nema,
kako smo dospjeli do samoće?
Ako se volimo,
sve nas ovo ne može razbiti.
Ožiljci će zacijeliti, neke više ni ne osjećam.
Samo znam da tebe čekam.
S jutrom kad se budim,
uz mjesec kad na počinak krećem.
U oluji što tutnji i prijeti.
Kad slušam ptice,
kad uz igralište puno djece šećem,
kad druge gledam gdje podižu domove.
U svakom pogledu tražim tebe,
u svakom pokretu vidim nešto tvoje.
Moram te pustiti jer te volim.
Ti se vrati ako (jer) me voliš.
Ja te čekam... I vjerujem u ljubav.
10.6.2007.
Sve što živim kao da se već zbilo.Dok hodam ulicama ne vidim ništa novo.Sve promjene više nisu važne,jer u meni žive stare zime, stare jeseni.Tako često vas ugledam. Što u snu, koji bi tako rado učinio stvarnim,što na javi, kad otvorenih očiju promatram pust grad.Kao nikada poželim vam pokazatitako glupe obične sitnice. Nebitne.O tako bi želio još koji pogled, riječ ili dvije.Sve je stalo.Kao ni s vama nekad, ni sad ne pričam s drugima.Ne mogu. A sve se više bojim da se sve ne ponovi.Stojim tako... nigdje.Zaustavljen čekam. Da se sve vrati.28.12.2006.
Onima koji su otišli prerano, prebrzo. A nisu trebali.
Oduvijek si znala pitatijesam li za tebe napisao koji stih.Nikad nisi razocarano ušutjelakad bih ti rekao da ne mogu pisatijer tvoja mi blizina budi radost.Nisam od onih koji pišu o sreći,kad sve je kako trebaja ne mogu plakati,a stihovi su moji baš to.Suze kojima te ispraćam,cvijeće kojim ti želim reći što osjećam.A sad, kad ne želiš više uz mene,sad ti darujem toliko strofa.Nudim sve što imam. Suze i stih.Jer nisam sretan. Otišla si.Svaka je riječ koju ti darujempoziv da se vratiš i pokušaš opet.Valjda sam to zaslužio.(Doista ne znam kako pisati sretan... Mada imam nekih pjesama koje su i tako nastale. Radost je život ide dalje, jer se budiš prije svitanja sretan da si tu. No, kao da je netko tako htio,te su mi pjesme izgubljene, obrisane bez da sam mogao na to utjecati. Obećajem, ako mi se vrati, bit će i o tome pjesama!)
Što ćeš mi rećikad odlučiš prekinuti šutnjui osjetiš da previše me trebaš?Kako će mi prićikad odustaneš od samoćei osjetiš da previše te trebam?Hoćeš li imati hrabrostipitati kako živim,saznati da tvoje je mjesto prazno?Da li ćeš ikada popustitii ponos nadvisiti ljubavljui pustiti na da ponovno budemo jedno?Što ću ti reći kad pojaviš se sama?Dobro znaš.Šutjet ću i pustiti oči da govore.Uzet ću te za ruku i neću puštati.
subota, lipanj 9, 2007
Bez riječi pričati ne mogu svi.
Tek kad se duše vežu
šapat može preletjeti kilometre.
Čitao sam s njenih usana
strah i čuđenje jer sam je dočekao.
Oči su mutno šutjele.
To je bilo naše vrijeme.
Tren kasnije, vraćamo se u stvarnost.
Zvukovi, utišani komentari.
Naše vrijeme je prošlo,to je ono što njene riječi pričaju.
Uvrede pršte,
oboje se branimo urlajući.
Odjednom ne možemo pričati šutnjom.
Svako mora nešto dodati,
neki uteg da nas utapa.
Nakon svega pogledi se sreću.
Zamućenih očiju skriva dušu,
a ja suzama čistim izrečeno.
Opet se čini da počinjemo
bez riječi pričati.
Ponovno nastupa naše vrijeme.
Ali...
Kratko je trajalo, nismo izdržali.
Ona u suzama, ja bez ideje,
odlazimo svako na svoju stranu.
Poželjeh je dodirnut,
ali kao da duše ne vole dodire dok boli.
Daju li trenuci zajedničke tišine
pravo da se nadamo da smo odabrani?
Može li tišina pobijediti?
Jesmo li spremni pobijediti svijet?
Kako otići od nekog koga voliš? Kako da se zamrzimo, kako da me njene riječi uvrijede kad je toliko dobra?
ukrali smo jedno drugom godine,
tako bar sad izgleda,
kad kuneš se da nije ljubav ta
što ju osjećam dok te ugledam.
pred tebe bacam se bez ičega
i opet po posljednji put molim
da oprostiš mi sve što mi kao grijehe nižeš
i sjetiš se sveg dobrog što smo izgradili.
dopusti mi da dodirnem ti srce koji put.
ne gledaj u meni nešto što nisam,
već otjeraj te oblake nepovjerenja
koje iznova vraćamo našom glupošću.
ne ostavljaj me kao da ništa ne znači,
probaj otvoriti neki novi put za nas.
ne gazi nas više no što možemo podnijeti,
ostavi nam nadu u vječnosti.
ukrali smo jedno drugom godine,
lako je time sad gasiti svjetlost.
ali osjetit nešto takvo ja ne mogu.
za mene svjetliš zauvijek. uz mene.9.6.2007.
(namjerno je ono gore 'opet posljednji put' - svaki put kao posljednji, a opet se vratim na isto... ne odustajem, ne mogu)
Ma koliko je ljudski ne moći prešutjeti,
nisam smio pustit da me bijes zavede.
Grubo je razbijala moju nadu riječima što bole,
riječima koje častila bi najgore od svih.
Sve što sam mogao bilo je ušutjeti.
A nisam uspio. Morao sam uzvratiti
i tako je počelo ono što nije smjelo,
dizanje sumnji, uvrede voljenih.
Samo sam je htio stisnuti uz sebe i šutjeti.
A nisam smio. To više nije njen svijet.
Za mene nema nijednu riječ osim uvrede,
za mene nema nijedno sjećanje jer za nju sve je laž.
Što je tu uopće ono što vrijedi,
kad nitko ne zna prešutjeti kad mora,
a svako zajedničku prošlost gleda na svoj način?
Ja za nju ne postojim, a sve što je bilo ona ne priznaje.
To što volim nikom nije važno.
petak, lipanj 8, 2007
Danas molim za početak novi.U očima njenim neka ukaže se nadakada vidi gdje je moja duša molida vrati se, da bude mi mlada.Sve što činim ne bi li je vratiomožda i nije nešto što se činit smije,al' znam da na kraju bi je svijeta pratioI sad patim što nisam shvatio to prije.U njoj mi se sva mladost skriva,pogledi snažni što me iznad drugih dižu,ljepota njena kada pored mene sniva.Sve što želim jest da zauvijek smo blizu.8.6.2007
Gdje smo zagubili zanos
i kako smo zaboravili riječi
koje smo trebali upamtiti
dok nebitne sad vješto podmećemo?
Gdje smo sakrili želje,
te zajedničke putokaze,
što su nam jasno pokazivali
da je naša budućnost tako blizu?
Gdje smo smirili strasti
što su nas uvijek iznova privlačile
i ušutkivale nas kad je trebalo?
Gdje smo nestali, ti i ja?
Nisu li ovo što sad živimo
samo trenuci slabosti,
trenuci koje uzimamo za sebe
da bi se lakše vratili jednog drugom?
Ja se želim vratiti.Previše sam uzeo za sebe
i sad čeznem sve ti pokloniti.
Molim te, vrati se i i ti.Sjeti se što smo,
ništa ne moraš reći.
Samo mi se vrati.
6.6.2007
Ni dani satkani od ljutnje,
ni patnja kad su odlazili najdraži,
ništa ne boli više
nego svaki dan od kad nisi sa mnom.
Nesavršeni kakvi jesmo,
prividno sigurni jedno u drugo,
živjeli smo dane kako smo znali.
Bilo je svega.
Svađa i suza ponajmanje.
Baš svaki je dan
kad teško sam ti gledao u oči
za mene bio, a nisam priznao,
dan kojem jedva čekam kraj.
Dan u kom čekam sutra
da me opet oduševi tvoj sjaj.
Kad su nestajali moji dragi
drugi su navještali patnju,
a ti si me izvukla dodirom
koji si tu darivali anđeli.
Tih dana sam gubio,
ali nisam nestajao kao sad.
Tih dana sam plakao,
ali imao sam tebe kao spas.
Od kad me ne želiš, najdraža,
svi dani su kao jedan.
Najgori dan mog života.
Iscrpljen, bez oslonca, postojim.
Nikako da nestanem.
Ni sam ne znam zašto?
Nada mi govori da zbog tebe.
7.6.2007
četvrtak, lipanj 7, 2007
Ne osjećam strah,
ali kao da nada kopni
kako se bliži tren
kad ću te ugledati, mila.
Preuvjereno živim
ove teške dane,
siguran u ljubav
koja među nama postoji.
Ne smijem ni pomisliti
da lice će ti
prekriti hladnoća
i još jednom me oslabiti.
Ne mogu ni slutiti
što će u meni umrijeti
ako opet prešutiš
i prozoveš me nebitnim.
Ne znam kako ću.
Bez tebe ne znam.
Bez tebe neću.
Tebe volim.
7.6.2007
Kad osjetim da nada u meni kopni,
A sumnja da neću se uspraviti sve više jača,
Kako je dobro imati vas, prijatelji!
Otvorio sam dušu, znate sve što trpim
Jer naučio sam da ljubav pobjeđujE,
Da ne smijem stati ako imalo vjerujem.
Obasjan njenim sjajem preuzeo sam svjetlost,
Bez straha da ćemo ikad nestati,
Razbio sam svaku sumnju u to što živimo,
Odlučio zauvijek biti njen.
I onda, uspavanih ideala i presiguran,
Moram preživjeti pad (i vratiti je, znate),
A od vas tražiti utjehu i potvrde mojih nada,
Toliko vas pritiščući da se pitam
Ima li istine u svemu što govorimo?!
Volim je više od svega,
Ako je i ne vratim ostat ću njen,
Sam zauvijek. Ali znam da imam vas.
Ponekad zaboravim čime sam zaslužio
Rasti u vašim očima
I preuzimati dio vaše snage.
Jesam li ikako zaslužio da pomažete
Ako nikad nisam uzvratio istim?
Teško je prešutjeti koliko vas puta zaboravim,
Em shrvan problemima, em razigran od sreće.
LJubav ovog puta predobro osjećam
I u vama nalazim potvrdu da ne smijem odustati.
7.6.2007
Malo na silu jer sam pokušao uskladiti početna slova i naslov, ali eto... mislim da je čisto ok. Jednostavno i jasno.
Sutra ću čekati koliko treba
samo da doživim tvoj pogled.
Znat ću je li sva nada koja boli
nešto što me smije držati živim
ili pak ugledati nejasnu hladnoću
koja se tako udomaćila u tvojim riječima.
Potvrdiš li mi nadu oslobodit ćeš me patnje,
a sakriješ li sebe iza kamenih obraza
ostat ću shrvan, pun sumnji i tuge.
Ne znam što ću.
Mogu li ikako odustati od nas?
Hoće li pomoći tvoja sigurnost
ili ću u tebi vidjeti sam svjetlost
što ju uvijek, kad u tebi sanja tuga, zračiš.
I da me uvjeriš u sve što želiš,
ne znam kako prihvatiti.
Neću odustati, ali ću se boriti sam.Sutra ću samo tražiti tvoju pomoć.
7.6.2007
Ljepoto moja,kako si stvarna kad te pred jutro sanjam.Dobroto moja,kako si draga kad mi donosiš mir.Tako su čarobna i bolna ova jutrakad me probudi to da znakom križazapočinjem molitvu i od Boga tražimda i tebi jutra napravi ovakvim.Molim da me vidiš u zoru,da te tijelo podsjeti na menekad udahneš novi dan.Molim da budeš nemirna poput menei da sjetno probudiš ljubavkoja se stala odmarati u tvom izmučenom srcu.Molim.Kao da više nije na tebi i meni,kao da samo Bog može utjecatina naše duše koje, znam, ne mogu razdvojene.Čarolija jutra ispunjenog sjećanjemuz kap veselja i nade da je stvarnopostaje čista bol kad te ne nađem uz sebe.Vjerujem u našu ljubavi ne želim ništa propustiti.Započinje novi dan.Još jedan kad neću odustati.
Ni sam ne znam gdje su granice ludila
koje me protresa danima.
Tijelo teško više podnosi
što mu duša pušta da si olakša.
Kad da sam se razdvojio od sebe sama,
pa ne uspijevam više natrag
i od straha da sam zauvijek izgubljen
ne mogu do mira koji trebam da se vratim.
Razum, ili ono što je ostalo od njega,
ne može naći odgovor na pitanja duše.
Tijelo - razbijeno, umorno i slabo,
ne može pratiti ljubav
koja je previše ojačala braneći me od samoće.
Ljubav, razum, želje, bol, zdravlje...
Ludilo koje vlada u meni nema kud izaći,
razbija se o ostatke razbijena srca,
vodi me dalje na put bez povratka.
Da moram sad otići,
da me pozoveš, Bože,
ne bih bio spreman
mada bi drugi to opovrgavali.
Da moram sad otići,
ne bih mogao ostaviti sve
jer joj nisam pokazao svoju ljubav.
Bili smo zajedno, danima,
živjeli smo skupa, sami,
ali sad vidim da nisam
pokazao ono što zaslužuje.
Da moram sad otići,
da mi nudiš sva carstva i oblake,
ne bih bio spreman.
Da moram sad otići,
molio bih Te za malo vremena,
ne da je vratim,
ne da je zazivam,
već da joj darujem sebe,
da joj pokažem kako volim.
Da moram sad otići,
ne bi otišao s tobom, Bože.
Jer želim ići s njom.3.6.2007.
Te daleke dane hoću li dočekati,
dane sa djecom, večeri mirne,
jutra neopterećna životom.
Lako je izgubiti nadu
kad svi najdraži pritišću
uvjereni da baš ja sam problem.
Zar drugačiji ne smiju
otkrivati svoje želje i živjeti ih
ako imaju priliku?
Samo zato u mene se uvlači strah
da neću doživjeti svoju djecu.
7.8.2006.
srijeda, lipanj 6, 2007
Svake ću večeri biti s tobom,
kad sama na počinak krećeš.
Svakog ću jutra uz tebe biti,
kad miluje ti ljepotu sunce toplo.
Svaki put.
Kad me ne osjetiš kako te uz sebe privijam.
Svaki put.
Kad me čekaš da se vratim izdaleka.
Neće proći ni tren a ja ću ti doći.
Uvijek ću biti s tobom.
Od danas. Zavijek.
Samo me uhvati za ruku.
Samo dodirni sjaj mog Znaka
Tu sam da budem samo tvoj.
Tu sam da te branim ljubavlju,
tu sam da te mirim dodirima.
Uvijek pored tebe.
Samo me uhvati za ruku,
a kad me nema dodirni taj sjaj.
Ja ću ti doći. Svaki put.
....
Jednom se u vječnosti pronađe Sreća.
Ja sam pronašao tebe. Jedinu.
Dalje će biti lako.
Ovo je tek početak.
27.07.2006
Sad kad je sve nestalo, ovo djeluje strašno. Očito da sam i prije mnogo toga osjećao prema njoj, ali puno stvari nikad nisam ni pokazao ni pokušao izreći... A pjesme sam ionako skrivao od nje ili prešućivao.
Dovoljno te znam
da ne vjerujem da si sretna
sad kad sama koračaš prema cilju.
Previše smo toga prošli,
osjetili kako dišemu u sreći i tuzi,
da bi sad razdvojeni pronašli puninu.
Znam, bilo je dana kad nismo bili svoji.
Ti si uvijek bila oslonac,
ja sam katkad bio teret.
S vremenom se nakupilo tvojih suza
koje je ispračala moja šutnja.
Vrijeme.
Koliko je mene činilo sigurnijim,
toliko je u tebi kopnila ljubav.
Umjesto da se poklope trenuci
mene je tvoja odluka ostavila prazna,
baš kad sam shvatio da moram s tobom.
Vrijeme.
Umjesto da sad proleti i olakša bol,
dani bez tebe neopisivo su dugi,
a vjera koju bezrazložno nosim
ne daje mi da ostavim sve ovakvim.
Previše smo toga prošli
da posustanem i ugušim osjećaje.
Puštam vrijeme da prolazi,
a sve u nadi da za nas postoji zajednički trenutak.
24.5.2007
Odlučio sam biti samo tvoj.
Tog dana. Jedino tvoj.
Sve prošlo je nestalo,
a ti si tako zadovoljno ponijela Znak.
To je bio početak. Nastavak.
Kao hvalu, čak sebično, kao nagradu,
očekivao sam nestanak samoće.
Nadao se potpunom smirenju.
Mjesto da miran ponirem noćima
u snove lake i prohodne,
ja sad izgaram od želje
da tijelima postignemo jedinstvo
i nemirom ispunjen
ne mogu prevladati što te nema tu.
Iako sam ti uvijek prijetio skepsom
nekako sam povjerovao da Znak će donijeti razliku.
Nabolje, bio sam siguran.
Ovako se nemiran od samoće
pitam nisam li bio u pravu
kad sam negirao značenje smišljenog.
1.8.2006.
Hm, vidim tu neke dvojbe..
Od kad je otišla ne daje mi da je vidim,
ne daje mi pravo da se ljutim.
Ništa mi ne ostavlja.
Duša me drži dok tijelo gori,
tijelo me vuče dok se duša rasplinja.
Nadom izgaram.
Od kad je otišla nemam ništa.
Sve je ostavila, a nije ostavila ništa.
A kao da je tu.
Ne bojim se za sebe,
ako i nestanem neću osjetiti.
Strahujem za nju.
Nismo kao drugiI nemamo opravdanja.Sreću zamijenili plačem,Ma kako smo smjeli?Ovo nije zadnja riječ.Kakvi bi bili da nestanemo.A drugi pod maskamaOstvare naše snove?Daj da pokušamo,Razloga je previše!Ukradimo malo vremena,Gledajmo se u tišiniI neka se pokaže ljubav.
Za danas sam donio odluku da ne putujem na posao... Da sam s njom ispratio bi ju na posao, pripremio joj ručak, odveo je u šetnju u predvečerje ili bi zagrljeni buljili u kutiju i slušali nebitne informacije (ako bi kišilo). A ovako, bez nje, naočigled smireniji jer ne moram rano raniti na vlak, ne moram razmišljati koje su mi današnje obveze... Ali u meni sve bruji. Noć kao noć, konačno spavam malo bolje (kako i ne bi, cijeli dan putujem, radim, navečer odradim obaveznu terapiju plivanjem da što više oslabim ovo tijelo i dadem mu dobre razloge za počinak).
Pročitaj kompletan post
Tako je teško gledati budućnost
i vidjeti nas dvoje kako zajedno dišemo,
hrabriji no ikad, puni nove sreće,
A biti svjestan da ti ne vidiš isto
Nego gledaš neku drugu priču
dok mene ostavljaš po strani svog života.
Voljela si me više nego itko drugi,
Rasla si pored mene i bila mi oslonac,
Ali više nisi mogla trpjeti moju neodlučnost.
Trebalo je tako malo vremena da odeš
I ostaviš me slabijeg no ikad.
Sad mogu samo moliti da me opet primiš.
Evo, to je sve što mogu. Molim za staru ljubav da ju vratiš.
3.6.2007
Vrijeme nije na mojoj strani.
Novo jutro ne donosi smirenje
jer dan započinjem sebičnom molitvom.
Molim da se poput mene budi sama,
molim da pogledom trazi me u sobi.
Vrijeme nije na mojoj strani.
Novo jutro jača moju bol,
pa da se obranim molim za zaborav.
Molim da se ne budim misleći o njoj,
molim da vratimo vrijeme i budemo jedno.
Vrijeme nije na mojoj strani.
Kad sumnjam da ne misli na nas
gubim sve što imam i ne želim ustati.
Novim se jutrima isprepliću nada i jad,
ne mogu živjeti tako jer ne znam dalje.
Vrijeme nije na mojoj strani.
To što dišem ne znači da živim.
Zauvijek zarobljen u njenom srcu
ne mogu se osloboditi jer ne priznaje da sam tamo.
Mogu li joj molitvom reći da sam njen?
utorak, lipanj 5, 2007
Rano je.Tišina polja, blagost sumaglice, mir šumaraka okupanih rosom.Tako je rano.Ne spavam, za mene nema odmora.Poželim da tu mi je mjesto.Ali, kako da prkosim prirodii njen jutarnji mir rasplinem svojim nemirom?Bože, vrati mi spokoj da i ja budem poput proljetne zore.Miran, pa makar sam.
(Bože, vrati mi nju)
Izazivam munje da približe me tebi, Bože,
ne bojim se nebesa dok pokazuju svoj bijes.
Glumim hrabrog koji spreman je i tebe kleti,
a znaš dobro da strahujem od njenih riječi.
Ne marim za hladne kišne kapi
što šalješ mi da pokažu kako izbrisati sve,
već ih polugol dok stojim ispod tebe
upijam kao da su poruka od nje.
Kad me zabljesne svjetlost tvoje moći,
kad me hlade vode koje izviru na nebu,
poželim s njom podijeliti trenutke.
Poželim s njom podijeliti sve.
Kad dođe dan da odem ne želim da nastane muk.
Želim biti spreman,
želim svima do tog dana ispričati njima namijenjene priče,
želim svima do tog dana pokazati što mislim o njima.
Koliko sam puta poželio tako živjeti?
Živjeti kao da svaki je dan posljednji.
Uspijevam li?Kad dođe dan da odem ne želim plakati zbog propuštenog.
Želim biti spreman,
želim s njom do tog dana proživjeti najljepše trenutke,
želim s njom do tog dana gledati djecu kako rastu.Svi ostali sad mi nisu važni.
Svi ostali znaju tko sam, znaju što mislim.
A ona, ona mi je sve.
Ona zna tko sam, zna sve o meni,
ona me voljela kao nitko,
ona me ljutila kao nitko,
ona je jedina s kojom želim dalje.
Ona je jedina koja me ostavila sama. Kad dođe dan da odem ne želim žaliti zbog nas.
Želim biti spreman,
želim da nestanu ta nedorečenost i prekid,
želim do tog dana živjeti ljubav samo s njom.3.6.2007
Tisuće zvijezda, tisuće sunca,
nijedne svjetlost nije kao ti.
Ti si mi toplina, ti si mi snaga,
bez tebe, znam, ne mogu živjeti.
A ni neću.
Je li doista problem u namaili nam bučni svijet namješta muke?Zar nismo dovoljno dubokoda nam tuđe riječi ne mogu ništa?Kako je moguće da ne želimo praštati,prije nego zagubimo duše?Kud god da se okrenem shvatim da ne živim,a sve što sam udisao bilo je za nas.Izgubljen, bez snage, bez budućnosti, lutam.Na svakom koraku vidim tebei ojačam u odluci da neću odustati.Bit ću daleko, sam.Bit ću tih poput magle.Bit ću ponizan.Vrijeme će pustiti da te volim.Daleko, sam, samo tvoj.Borit ću se, ne želim da me svijet dotiče.
Možda nije izgledalo tako,
ali sve što sam bio bilo je za nas.
Posao, trud, problemi,
sve samo za nas.
Od kad nas nema ni sam ne postojim.
Reci mi kako dalje,
što da odbacim, čime da se dičim?
Sve što radim bilo je za nas,
a sad samo služi da me dublje razbija.
Reci mi kako dalje,
reci da se vraćaš.
ponedjeljak, lipanj 4, 2007
Bez ovih boli ne bi znao da volim,a i ne bi znao što dalje.Ovako svako jutro dočekam siguran da u njoj mi je sve.Svaka suza vrijedi, znam.Kap po kap miluju njenu dušui u vječnosti nas čine bližim.Moram samo čekati i voljeti u tišini,drugi će za nas moliti i opet ćemo postati jedno.Bilo bi prelijepo da sve prolazi bezbolno.No tad ne bih znao da volim. Ako me sad ne osjeća,vidjet će me kad do nje dopre moja bol.Kad i nju zaboli ova razdvojenostznat će i ona da sve između nas govori o ljubavi.
Ona putuje svaki dan,gubi sate koje smo prije "gubili" zajedno.Svako jutro ustaje ranije no prijei dolazi sama u taj prokleti grad.
Bez nje ne mogu živjeti u tom ludilu,pa i sam počinjem putovati.Naše se duše osjete kad se budimo odvojeni,kad svako svojim putem dolazi na isto mjesto,lagano se bliže i isprepliču. Osjećam ju.Ne mogu tako!Može li ona?Želim živjet s njom,želim da zajedno putujemo.
nedjelja, lipanj 3, 2007
Tko me je učio o tome što je ljubav?
Jesam li pretjerao tražeći ideale,
jesam li previše težio savršenstvu?
Ljubav koju živim ne mogu opisati,
ne znam više gdje je granica.
Dobrota, nada, sve dobro spojenu u jedno,
želja, sreća, toplina... Sve je tu.
Osim nje.Kroz godine samo sam slutio,neodlučno tražio mjeru svoje ljubavi
siguran u njenu postojanost.
Znao sam da je tu.
No, zanemario sam njenu dušu
siguran da postojimo zauvijek.
A sad, kad je nema,
s nevjericom hvatam prazninu
u nadi da će se ona stvoriti ovdje.
Sad, kad je nema,
pitam se tko me je naučio
da je ljubav vječna i da ljudi vole.
Sam sam sebe prevario
slijepom vjerom u snagu moje ljubavi.
Sam sam sebe povrijedio
ni ne sluteći da ljubav u njoj kopni.
Pa kakva je to ljubav koja kopni?
Zar odkad znam za sebe vjerujem u pogrešno?
Nije li ljubav korak do savršenstva,
nije li ljubav dovoljna da sruši sav jad,
nije li ljubav jača i od najveće tuge?
Nije li ljubav trajnija od straha,
nije li ljubav veća od nezadovoljstva,
nije li ljubav dovoljna?
Tko me je učio o tome što je ljubav?
Nisam li samo preosjetljiv čovjek
koji u svima vidi samo dobrotu?
Da me sada vidiš, da si tu
Odmah bi znao reći što treba,
Dao bi savjet, podijeli dio tvog iskustva,
Jer ne bi dozvolio da rušim si život
I iz dana u dan gubim zbog prošlosti.
Pogledaj me, ako imaš tu moć,
Oprosti što zazivam te sebično.
Moram nekako smisliti sljedeći korak,
Otresti sve što me razdire,
Zbog nje i zbog sebe moram pokušati!
Imao sam samo nju. Mogu li do nje?
subota, lipanj 2, 2007
Kako oni koji me tješe znaju da su u pravu?Možda baš svi koji odlaze bez borbe griješe?!Nakon što odlazi netko toliko drag,netko tko gradi i daruje trenutke ljubavi,nestaju sjećanja, nestaje nada.Svako odlazi na svoju stranu,svako nosi svoje stvari, svoj dio. Čega?Nestaje nada, suvišne riječi dižu zidove.Zašto?Je li to jedini način?Svako ostaje svoj, u tuzi, samoći.Gubi dane ili hvata propušteno, kako tko.Kako oni koji me tješe znaju da je to kraj?Nije li traženje novog suputnika samo nastavak života linijom manjeg otpora?Zašto ja ne bi bio u pravu,ako odlučim sve što imam baciti pred nju,svaki tren iskoristiti na traženje puta,puta koja nas ponovno vraća,teškog puta koji zbog ljubavi mora biti pun trnja?Bit će teško, znam.Nije li to i smisao?Umjesto traženja nekog novog,ulaganja samo dijela sebe,pronaći put u već osvojeno srce.Tko je tu uopće u pravu?Je li bitno tko je u pravu?Ljubav ne postavlja pitanja.Ljubav me vodi i nikako da posustanem.Al blizu je granica sebičnosti. I ljubavi.Odustao bih već stotinu puta, poslušao njihove riječi.Odustao da znam da ne postoji ljubav.Ovako ne želim odustati dok ne učinim sve što mogu.
Išao bih bez ijedne riječi
na sva mjesta koja sam izbjegavao.
Išao bih bez ijedne riječi
kamo god bi poželjela.
Išao bih bez ijedne riječi
daleko od doma, s tobom.
Činio bih bez ijedne riječi
sve što želiš a što dosad nisam.
Pratio bih te, pridržavao te.
Nije bitno kuda, nije bitno kad.
Na veselja, u tugovanja. Svejedno.
Otišao bih s tobom na kraj svijeta.
Zar mi tvoj odlazak treba da to shvatim?
Slušaj me, reci... Kako da se vratim?
Svi mi govore da šutim,
da prestanem pričati o tebi.
Svi mi govore da moram
pustiti da osjetiš samoću.
Svi mi govore da ti ćeš,
ako ti je stalo, nazvati i reći da si tu.
Kao da te svi znaju bolje od mene,
pozivaju se na ženu u tebi,
na nepisana pravila "ljubavi" i veze.
Kao da me ne znaju,
kao da ne znaju da ne mogu šutjeti.
Ne mogu.
Ne mogu ne poželjeti ti sretan put,
ne mogu ne dočekati te kad se vraćaš,
ne mogu ne pisati,
ne mogu bez da ti se javim.
Ne mogu bez tebe.
Svi mi govore, svi me savjetuju.
A mene je strah poslušati.
Bojim se da ću te izgubiti.
A već sam te izgubio.
Samo što se ne mirim s tim.
Svi mi govori da pustim vrijeme,
a ja ni tren ne mogu da ne mislim na tebe.
Koga slušati? Druge ili sebe?
Tebe ovog puta ne slušam.
Jer tvoje riječi bole.
A ja sam se spreman boriti.
Neka zbog sebičnosti izgubim sve.
Neka.
Barem ću znati da sam dao sve od sebe.
petak, lipanj 1, 2007
kao da je bilo jučer gledam te dok strepiš
i u strahu pitaš kako ćemo dalje
ako smo stvarno stvorili život, ovakvi zbunjeni.
kao da je bilo jučer vidim se gdje šutim,
u sebi urlam od sreće i nadam se da je stvarnost,
da doista smo prerasli sami sebe.sad vidim, baš to nam je trebalo.
jedna zajednička sreća. taj mali korak.prohodali bi, vučeni strašću, cestom života.
ožvijeli bi, precrtali planove i postali stvarni.
sve smo isplanirali i samo to nam je trebalo.
mali korak. nešto veće i od nas.
sreća da nas prekrije zauvijek
a slatke brige postanu ono što nas vodi.kao da je bilo jučer u očima ti gledam nadu
koja se progurala kroz suze straha.
i znam da bi bili sretni. jedno. zajedno. zauvijek.a sad, sad nas nema.
čekam te. zauvijek.
Prisiljavam se pisatida što prije na papir isplačemtu rijeku suza koje si izvor baš ti.Kad jednom odu sve te riječi nastat će tišina,neću osjećati da želim raspravljati s tobom.I dalje ću te voljeti, ali u tišini,bez straha da te uvredama udaljim još više.Tek tad će nastati moj pakao,kad će tvoje riječi biti samo sjećanja,kad će tvoje lice biti samo uspomena.Zato mi oprosti što borim se i vičem,zato mi pokušaj jednog dana dati novu šansu.Pokušaj. Pokaži još jednom da si bolja.Ne popuštaj, bori se. Ne želi me. Odbaci me.Ali mi se vrati. Samo uz tebe želim živjeti.
Na meni je, sad znam, sva krivnja.Svaka moja riječ odkad sam bez njih,kao da te htjela ugristi i zaraziti nečim neopisivim.Tako drugačiji nisam znao šutjetiveć sam sipao riječi bez zadrške, bez razuma.Mnoge od njih jako su boljele.Čak i mene, kako ne bi tebe.Nisi ti donijela odluku. Ja sam te natjerao!Sva je krivnja na meni, sad znam,i ma koliko se trudio ne mogu ništa.Mogu se samo nadati da me bolje poznaješi da razumiješ gdje sam i kako postao takav,od onog koji smišlja rješenja u tišinido onog koji u svemu vidi probleme.Mogu se nadati da me znaš,da znaš da nisam taj koji te gušio,da nisam taj koji previše pritišće na tebe.Isti sam, osjećam. Isto mi značiš, isto te volim.Ali mi fali smirenje.Nekad si me znala smiriti,a sad, što od straha što zbog ponosa,više ne želiš biti moje smirenje,moja snaga, moja utjeha, moja žena.Tako bez smirenja postao sam teret.I sebi i tebi. Baš kad si me trebala.Ja sam toliko trebao tebe, samo tebe.Ali trenuci se nisu poklopili.Po prvi put.Tebi dovoljno da bude posljednji.Nemam pravo na žaljenje,nemam pravo da te zazivam sad kad nismo skupa,nemam pravo na nadu da ćemo se opet naći.Nemam pravo.Jer na meni je krivnja, sad znam.Samo ti znaš tko sam.Ako misliš da te zaslužujem,ako osjećaš da vrijedim,ako vjeruješ da si mi sve,vratit ćeš se. Znam.Ja ću te čekati.Moju ljubav, moje smirenje.
Uspjela si izrasti u ženu -snažnu, hrabru, predivnu.Uspjela si otići od menekoji nikad nisam osjećao više,baš u trenucima kad trebali smostvarati novi život za nas.Uspjela si dokazati svimakoliko možeš, koliko si jaka.Uspjela si zbaciti sav tereti krenuti u život zbog sebe.Uspjela si.Ja ostajem zaboravljen.Tražeći smisao previše sam tražioi pritisnuo toliko da više nisi mogla.Ja ostajem ostavljen,sa svojim danima samo za sebe.Bez tebe. Izgubljen.
Nedostaje mi osjećaj da si u blizini,nedostaju mi mirisi tvoje kože i kose,nedostaju mi šutljive večeri posvađanih,nedostaju mi mirni trenuci pred TV-om.Nedostaju mi tvoji strahovi i strepnje,nedostaje mi tvoj tajnoviti osmijeh,nedostaju mi tvoje prodike,nedostaje mi tvoje čuđenje mojim glupostima.Nedostaje mi sve.Ti mi fališ, ljubavi!Bez tebe nemam nikog.Bez tebe ne želim nikog.Bez tebe ne mogu dalje.Ti mi fališ, ljubavi!
Znam da sam te rastužiokad pogledom sam skidao tvoje haljinedok je među nama postojao samo muk.Znam da sam te uvrijediokad sam tvoju sreću bojao ironijom,a tvoje boli nazivao umišljenim.Znam da sam te povrijediosvim riječima smišljenim da bole,sebično želeći nametat svoju muku.Znam da to nije nešto što si očekivala.Znam da sam te iznevjerio.Sve to znam.Je li prekasno?Je li prekasno priznati i pokušati ponovo?