četvrtak, svibanj 31, 2007
vidim kako širiš ruke
da me primiš u srce svoje,
da budemo opet nas dvoje,
i ugasimo tako ove muke.
vidim gdje me k sebi zoveš,
dodirni me, tu me takni milo,
spavaj, pusti glavu mi u krilo,
govoriš – ne puštam te da toneš.
vidim te svakog dana,
poslije svega, večer svaku,
prije snova, u samotnome mraku,
vidim da si poput mene sama.
čutim te uz sebe kada sklapam oči,
pa kad sanjam s nemirom u duši
ne vjerujem da sve se ovo ruši
i nadam se da ćeš opet doći.
vidim te.
nadam se.
želim te.
vrati se.
utorak, svibanj 29, 2007
Neki to što tako lako rušiš našu prošlostnazivaju hrabrošću, a dobro znaš da nije tako.Neki u tome vide ludost i inat, a znam da nije tako.Ti si naprosto takva.Iza sebe rušiš sve mostove,glumeći sigurnost,hineći veličinu.A oduvijek puna sumnjiu sebi nalaziš samoću,u drugima nešto što nisu,u svojima ono što moraju.To što nepovratno gubimne bi boljelo ni približno toliko, da nisi sve planovesmišljala o nama, prema sebi.Čim si osjetila moj plan,presličan tvojim snovima,plan o nama, plan koji se stvaran,otišla si bez osvrtanja.Sve što sam probaoza tebe nije dovoljno dobro,jer postao sam nedostojan.Zabranjenih pogleda ostao sam sam.Ne postoji način da te vratimjer tvoj život nije život nade,već potraga koja će vječno trajati,bez cilja - traganje zbog traganja.Ponovno ćeš naći nekog boljeg,ponovno ćeš planirati u njegovo ime.I na kraju pokazati to što skrivaš,svoju hrabrost da uništiš sve što stvaraš.Tako je godilo biti jedini i prvi,baš taj kojeg tražiš za zauvijek.Na kraju ispada da to je ta snagakoju upijaš jer ovisim o tebi,snaga kojom razdireš druge.Svakog. Prvog. I posljednjeg.Što da ti poželim osim sreće?Što ti uopće mogu poželjeti?Da nađeš novu žrtvu,da shvatiš da ne postoji bolji...?Mijenjat ćeš se za drugog,kao da će to pomoći.Samo ćeš slabiti, gubiti i dobro što nosiš.I tako slaba izgubiti hrabrost.Ostati s drugim kad ugledaš strah.Strah od samoće koji si ostavila iza sebe,meni i drugima.Postat ćeš samo obična žena, slabija nego prije,udaljena od svojih ideala.Vidjet ćeš...
ponedjeljak, svibanj 28, 2007
Sam. Uvijek kad je najteže.
Na svakome je da preživi svoj jad
ili zastane u vječnosti i nestane.
Ovo su dani kada nada nikako da okopni,
kada jača svakim trenom i postaje dijelom boli
koja izvire iz srce prepunjenog osjećajima.
Ovo su dani kada je toliko teško biti sam,
a to je valjda jedini pravi put -
isplakati sve što guši dušu,
zaboraviti sve lijepo, pokopati sne.
Kad sve to ili nije ljubav ili nije suđeno.
Kako je čudno opet iznova padati
i tražiti novi izvor da vrati snagu izgubljenima.
Kako je nestvarno biti omotan tugom,
nakon što bar na tren osjetiš ljubav
i bez sumnji kreneš živjeti za nju.
Bez sumnji,
preuvjereno u dobrotu,
zaboravljamo da i dalje moramo dijeliti.
Na kraju ispada da je jedan tren u beskraju,
jedan trenutak sebičnosti,
trenutak kad zanemarimo voljene
dovoljan da tu neraskidivu vezu
zauvijek uguši i učini je nebitnom!?
Zar je to život?
Zar ne postoji pravo na pogreške?
Ili to nije ljubav, već nešto nedostojno da preživi padove?
Što sam, ako ne volim?
Što sam, ako nisam zaljubljen?
Što sam, ako ne mogu odustati od nje?
Sam sam. Pun boli i nade.
Kao na prekretnici... A čini se da je sve već odlučeno.
Ostat ću sam, bez ljubavi... Kao bez života.
subota, svibanj 26, 2007
Zašto jutra vraćaju sjećanja
nakon što noći probude nove snove?
Pred jutro te ugledam kao da si ovdje,
a u očima tvojim zasja nada koju tražim.
Kao da ću zauvijek ostati tvoj
u nadi na trenutke nalazim sreću,
dok najmanja sumnja vraća bol.
Tako sebično želim samo tebe
pa da si olakšam prozivam to navikom
dok s Bogom smišljam urote kako da te vrati.
Nisam ni krenuo na naša mjesta,
nisam još pogledao što si ostavila
previše naviknuta dijeliti nedjeljivo.
Zašto jutra vraćaju sjećanja
nakon što noći probude nove snove?
Ne nazirem dan koji ne počinje s tobom
i čini se da nikad neću moći prešutjeti.
petak, svibanj 25, 2007
Ovako sam, bez tebe,
tek sad ne znam gdje je moj dom.
Ma koliko se trudio pronaći mjesto gdje sam svoj,
ne preostaje drugo doli prokleti prešućeno
što nikad nisam osjetio potrebu
riječima s tobom podijeliti što želim.
Ta me šutnja o najbitnijem,
pojačana nepotrebnim reakcijama na nebitno
koštala ne samo tebe već i svega ostaloga.
Ostao sam sam, daleko od tebe.
Naš stan je sablasno prazan,
makar ga nikad nismo nazivali domom.
Tvoje mjesto je tako daleko,
zabranjeno mojim posjetama.
Moj grad smiruje suze sakrivenim kućama,
ali je pun onih koje ne poznajem.
Ja nemam doma.
A niti bez tebe
nemam s kime graditi naše carstvo.
Odakle mi pravo da pritiskom
nastojim slomiti tvoju odluku?
Gdje li je u meni nestala sumnja koja nas je gusila mjesecima,
a koja se sama o sebi dovoljna za kraj?
Nije li bol koju si nanosim
samo spoj samotnog straha i gubitka nade?
Nije li ljubav na koju se pozivam kad te tako želim vratiti
samo izraz te boli, samo riječ koju sam prekasno razumio?
Ne mogu pristati na bilo što takvo! Kakva su to razmišljanja?
Ti si jedina s kojom sam pričao o istini.
Ti si jedina s kojom svađe imaju smisla,
Ti si jedina kojoj sam namijenio sve što stvaram,
Ti si jedina koja me je držala kad bi drugi pobjegli,
Ti si jedina koja je pričala o obitelji,
jedina s kojom sam očima sjao dok smo pričali o djeci.
Ti si jedina koju sam povrijedio jer mi je previše stalo.
Ti si jedina koju sam vidio kad sam progledao.
Tebi sam jedinoj vjerovao, kao i ti meni.
To što smo imali nešto je veliko!
Ne mogu to odbaciti.
Makar prihvatio tvoju odluku,
živjet ću za sebe, s drugima.
Bez tebe, bojim se, nikad neću živjeti za druge.
Volim. Dišem. Gušim se. Ne vidim kako dalje, bez tebe jedina.
četvrtak, svibanj 24, 2007
Sad kad si tako uvjerena da svemu je kraj,
ne puštaš ni najmanju nadu,
ne daješ da se uhvatim za tvoje haljine
i da me još malo nosiš putem kojim ne znam sam.
Toliko si bila u pravu, svih ovih godina.
To je ono što toliko boli.
Moja nesreća, moj križ.
Prekasno dolazim do tebe. Do tvoje duše.
Ostajem sam u trenu kad sam shvatio da si mi sve.
I dalje se nadam... Vrijeme prolazi. Ni glasa od nje.
srijeda, svibanj 23, 2007
Kako je teško uvjeriti druge
da nebitni običaji ne čine razlike,
već samo mogu zavarati slabe
a ostalima servirati nešto što i ne mora biti.
Svijet ne bira dobre, ne poznaje dobrotu.
Samo dopušta stvaranje privida,
nemoguće maskira stvarnošću,
stvarnost prilagođava većini.
Kako je teško prihvatiti bolnu istinu
koja ne priznaje uljepšavanja.
Tako je teško, Čovječe, priznati.
Ti si oduvijek sam. Na početku. Kraju.
To što se miješaš s drugima,
samo je izraz sebičnosti,
navika da strah od samoće rasplineš zagrljajem,
nada da drugi nisu isti. Sebični.
Naučen da postoji srodna duša
padove pariš s nesrećom,
a sretne trenutke pamtiš toliko duboko
da bi se kasnije uvjeravao u srodnost vaših duša.
Do sljedećeg pada.
Oni uvjereni u smišljeni poredak,
zanemaruju sebe sigurni u druge.
ono pak pokolebani puni novih sumnji
ruše mostove i kreću u novu potragu.
Postoje li običaji samo da otklone sumnju
i nesigurnima donesu privremeni mir?
Ili su to maske koje moramo staviti
Želimo li odglumiti malo radosti u našim životima?
1.8.2006.
Uh, crne misli... malo stariji zapisi... pokušavam pratiti sam sebe
utorak, svibanj 22, 2007
Što je to u meni da ne mogu prešutjeti?
Je li to sebičnost, je li to samo tuga velika poput najvećeg bezdana?
Tebi nikad nisam mogao prešutjeti. Istinom sam, vjerovao sam, davao srce da ga zadržiš i uvijek predavao sve što imam. Dobro i loše, što me u tom trenu snašlo. Vjerovao sam u istinu kao najveći zalog naše ljubavi. Našeg odnosa, veze. Svega što imamo.
Sad, kad si otišla, tražim razloge. A ne smijem. Jer ne postoje. Sve je to bio moj život, moja vjera. Zašto sad mislim da te iskrenošću mogu zadržati uz sebe? Kad je očito da ne mogu.
Nikad nisam mogao prešutjeti. Nikome. I uvijek sam bio sam s tobom, samo za tebe. Samo tvoj.
Sad, kad si otišla... Ne prešućujem ni sad. Bol ili kako li bi se sve to što me guši, budi, udara moglo nazvati... to je nešto što ne mogu prešutjeti. Nikome.
Prilaze mi znani, neznani... 'Kak je?', 'Kako si?', 'Što ima?'... A ja ne mogu. Ne mogu prešutjeti.
Bi li se sve ovo događalo da sam šutio? Bi li ti našla razloge koje ni sad ne znam? Bi li sad ovako sam, odvojen od tebe, dijela svog bića, bio toliko polovičan, toliko nesiguran...
Jesam li samo sebičan pa se nakon svega bojim zatvoriti dušu i pustiti sam sebe da izgorim iznutra? Da postanem poput mnogih... čovjek bez ideala, čovjek bez iskrenosti, čovjek bez poštenja. Odmah ćeš znati, eh kad bi ovo čitala, znati ćeš da ne mogu jer je On bio takav - tako jako, drugačiji. I ma koliko ga zbog toga proklinjao, na kraju, sjeti se, plakao sam samo zato jer mu nisam priznavao te vrline.
Ako je sve ovo ljubav, ako je sve ovo patnja zbog ljubavi, ne mogu priznati to što je nestalo! Ne mogu, jer ne mogu protiv svojih osjećaja... A najviše boli kad iz tebe ne zrači to što si sakrila.
Ako pak je privid, navika, strah od samoće, .. onda se nadam da će proći i da ću te opet gledati očima nepoznatog koji te ponovno želi upoznati. Toliko mi značiš da ću u tom slučaju (ako ovo stvarno nije ljubav) tražiti ljubav do kraja života.
Ipak, vjerujem da je ovo ljubav. Neka se svijet uroti za nas, neka nas bogovi nagrade za ovu patnju (vjerujem da nisi hladna kao što se činiš, vjerujem da i ti osjećaš nedostatak)!
Iako razdvojeni, sami,
koračamo pod istim nebom.
Zazivam uvijek tvoju zvijezdu
Da te vrati i daruje mi mir.
Razlozi više ne postoje,
Samo osjećaji koji dišu.
Vrijeme guta pogrešne korake,
pa ostaje samo najvrednije.
Zbog toga mi je još teže... Svaki dan jednom rukom hvata drugu ne bi li je spriječio da te nazove, da ti pošalje poruku. Puštam vremenu da te ponese, da možda poput mene shvatiš da smo baš mi oni u kojima drugi nekad vide svoje idole.
ponedjeljak, svibanj 21, 2007
Ionako me gledaš negdje s visina.
Znat ćeš da se nešto događa u mom životu,
kad tjednima ti ne zapalim ugašene svijeće.
Znat ćeš da nešto je dobro ili jako loše
prošlo kroz mene onih dana kad dolazim pričati.
Ja, tvoje ptice čuvari i nečujni pauci,
koji klize raslinjem što to bar dio dana stvara hlad,
u tišini dišemo dok sunce suši tvoju zemlju
i pretvara je skupa s tobom u najfiniji prah.
Ako vriskom usana prekinem taj mir,
čuješ da ti govorim o tome što se događa.
Tako ti ispričam sve novosti.
To sam bar radio u prvo vrijeme...
Sad ti sve rjeđe dolazim,
dani mi tako brzo prolaze.
Život me uči samoći. Ti to znaš.
Ionako me gledaš negdje s visina.
Da li je i u tvom svijetu čovjek sam?
1.8.2006.
srijeda, svibanj 16, 2007
Ovo pišem njoj, makar znam da neće nikad pročitati. Čudno je kako čovjek prekasno shvati...
Prolaze dani bez tebe.Razum i osjećaji u neprestanoj borbi.Razum me baca u očajjer shvaćam da sam bio loš,osjećaji me guše i ne daju da živim,jer ne znam kako dalje bez tebe.Koliko sam puta pogrešno shvaćao,koliko sam puta previše šutio...
Tek sad kad te nema, anđele,
shvaćam da je svaki tvoj udah disanje anđela,
tvoj lice lice je anđela,
tvoje srce kuca poput anđela.
Ja, tako slab i nebitan,
nisam te razumio i sad me strah da je prekasno,
sad kad sam pronašao da u tebi živi anđeo.
Moj anđeo, najljepši anđeo.
Anđeo koji me čuva, koji me miri,
anđeo koji stiskom ruke donosi promjenu,
ti, moj anđeo.
Samo ti me možeš promijeniti,
dati da zauvijek mogu ostati samo tvoj,
sretniji no ikad.
Tek sad znam,
jedan sam od rijetkih koji imaju svog anđela pored sebe.
Uvijek.
Ostani s menom, vrati se. Anđele moj.
Budi tu, daj da živim.
utorak, svibanj 15, 2007
Ostani, molim te.
Samo tebe imam u životu.
Tebe trebam jer te ljubim.
Ako odeš preživjet ću,
No puti moji zamest će se mukom
I nikad više neću živjeti.
Toliko je molim da ostane, da već i sebi idem na živce. Toliko sam sebičan da ne želim prihvatiti da je odlučila nakon toliko godina reći da smo došli na kraj. Što me više odbija, više je volim. Više je želim. Ona mi je sve.
petak, svibanj 11, 2007
Nisam je uspio naučitida vjeruje u stvari vrijedne vjere,da ne preispituje najčišće osjećaje.Nisam joj uspio pokazatišto znači voljeti bez ikakvih ogradajer i sam do groznog kraja to nisam znao.Nisam je uspio uvjeritida ne smije mariti za tuđe poglede,da ne smije dati da je vode slabiji od nje.Mjesto da joj pomognem da hoda,ja je sad gazim jer je ona pregazila mene.Okrenula me protiv mene samog,ugasila sva svjetla ideala što me vode,odbačenog me učinila zlobnimi ostavila baš kad smo započinjali život.Ne mogu drugačije nego baš kako neću.Protiv sebe gubim. Ili dobivam.Nemam više onu nadu, ne osjećam dobrotu.Uspjela je, baš kao da je i htjela,slomiti moj duh i ispuniti me sumnjama.Iako na trenutke odajem dojam da se borim,izgubio sam vjeru i fali mi volja.Nisam više čovjek koji može čekati.Čekati neizbježno.10.5.2007.Kad čitam to što sam napisao nakon još jednog od niza padova, doista naslućujem tamu.
Ipak, kad mi pokloni prijateljski zagrljaj sve ovo nestaje. Postajem svjetlost. Do sljedećeg udarca kojim daje na znanje da prijateljski zagrljaji i toplina nikad neće postati ono što su nekad bili.
Bez nje, kao bez zraka. Gušim se dok ronim suze. Još je teže pored nje... toliko ju voljeti, toliko ju željeti. Čeznuti za obostranim dodirom, čeznuti za toplinom ruku... A dobiti samo isti odgovor. Time što je ne puštam gazim sebe jer znam da nisam fer, a nju isto lomim makar to nikako nije zaslužila. Ona je tako dobra. Kad bi joj samo moja duša bila dovoljna za promjenu odluke.
Otkad bez nje živimu meni neopisiv strahneda da otvorim dušunekoj novo glumici.Stvarno zaboli kad se sjetimšto sve smo radili skupa,što je govorila hineći iskrenost...Sad više ni nije važno,al' dobro je da me prisjetikako više nikom ne smijem dati srce.Ta nova lica u njenom životu,slobodne i raspuštene, umišljeni mudraci,tak su lako i brzoobrisali sve što smo gradili godinama.Boli, čak i previše.Boli što sam bez nje.Boli što nemam nikog da podijelimo snove,boli što su nebitni vrijedili više od mene,boli što, slutim, nikad neću voljeti na taj način.Boli što ću zauvijek ostati sam, zlobniji no ikad.Ponižen i iskorišten, ne mogu se vratiti u prošlost.Ovako nečist ne mogu ponuditi ništa,a ostalo mi je tako malo vremena.10.5.2007.Ni sam ne vjerujem u ove stihove, ne vjerujem da je kraj. Ne vjerujem da ljubav, ako je već i postojala i gradila se godinama, može nestatati ili toliko izblijediti da postane nevidljiva... zbog nekih par tjedana u vječnosti. Par tjedana moje odsutnosti, par tjedana mojeg nemara, par tjedana mojih grešaka. Znam da je čekala moju pomoć, baš kao što sam i ja čekao nju... no šutnjom smo sakrili boli i, ako nam Bog ne pomogne, stvorili bol koju nikad nisam osjetio. Bol koja razara dušu i tijelo, bol koja mi neda da sklopim oči, bol koja slikama naše sreće hrani suze koje naviru bez prestanka. Jecaji, krikovi, bijes pomiješan sa neopisivom tugom... svi simptomi.
Kad se muškarac u kadi guši u suzama, traži smirenje da bi došao do daha... Tad je to ili teška bolest ili doista gubim savršenu ljubav. Nešto što nije moguće izgubiti. Pa me razdire. Da izgubim sebe, a zadržim tu ljubav. Kako da time podsjetim najdražu na ono što se kune da je izgubila... ljubav prema meni.
subota, svibanj 5, 2007
Uhvaćen u njenoj mreži ne vidim izlaz.
San mi ne dolazi, oči sklopiti ne mogu,
sve zbog oblaka nejasnog što lebdi iznad nas.
Zar doista treba skrivati ono najbolje u sebi,
treba li davati samo dio svog života?
A sve da bi uspravljena pogleda mogli otići?
Griješim li kad dopuštam da me toliko boli
to što mi ne nalazi krivnju,
to što u meni vidi onog s kojim je trebala?
Što je to u ljudima da traže savršenstvo,
a unaprijed znaju da od toga neće biti ništa?
Moramo li propuštati najbolje trenutke
jer slijepo vjerujemo da to nije vrhunac?
Zašto smo toliko nezasitni, neskromni i sebični?
Ne dopuštamo si da osjetimo blaženstvo
iako sve što imamo svaki dan svjedoči o njemu.
Branimo se od najdražih zbog nerazumnih slutnji.
Noć i dan izokrećem svjesno,
da je danju ne vidim gdje ponosno korača,
da noću ne gubim jer ne razumijem razloge.
četvrtak, svibanj 3, 2007
Teško je prihvatiti razloge kojima razdire moj san.
Ovako prazan ne mogu razumijeti te priče
i ne vjerujem da istina koju živi toliko dugo čami
i tek sad kad sam najslabiji razbija sve nade.
Da sam bio najgori od svih ovo se ne bi desilo,
jer šutnjom bi kupio mjesto u njenu srcu.
Da nisam uvijek želio podijeliti ono što osjećam
mogao sam i sada skrivati misli čvrsto uz nju.
Bio bi njen, samo da sam šutio i glumio drugog.
Ne bi je ovako izgubio; ne bi razbijen ostao sam.
utorak, svibanj 1, 2007
Hopa cupa, gore dolje.
Igra.
Netko igra igru. Hopa. Tres. Cupa. Bum.
Osjetite li ikad da kao da ste lopta koju netko nabije svom snagom u zatvorenu prostoriju?... Odbijate se od jednog zida u drugi, pa malo u strop, pa malo pritisnete čelo uz hladan prozor, malo poljubite parket, malo se opečete o zagrijanu lampu... Odbijate se na sve strane. Gore, dolje, nikako da stane taj razulareni ples sudbine.
Vjerujete li da je to sve slučajno? Ili nas netko doista pokušava razbiti?
Znate li za one dane kad sve što ste htjeli i sve što ste morali konačno odradite, završite sve što ste trebali? Onaj osjećaj olakšanja, iznenadni nedostatak novih obveza... Obzor se širi, vi smišljate kako ćete provesti dan-dva u miru sa najdražima, konačno i za vas dan za kakvog sumnjate da se nekim ponavlja puno češće...
Ali ne, netko igra igru. Kao da se svijetom (kako,ne znam... EM valovi, telepatija proslijeđena svima a ne samo ciljanima, štogod četvrto) proširi vijest, kao da oni koji vas potencijalno trebaju osjete da ste slobodni, da imate vremena (a znaju da ne znate reći ne). Stižu pozivi... Može ovo, može ono. Ponovno postajete onaj iz prvog dijela teksta – lopta koju su opet počeli nabijati (zato jer ne znate reći ne).
Onih par zamišljenih dana koje ćete provesti s najdražima nisu se dogodili.
Vjerujete li da je to sve slučajno? Nije valjda da podsvjesno emitiramo vijest da smo slobodni i da želimo da nas okupiraju svojim glupostima (ne nužno glupostima, ali eto neka bude)?!
Jeste li ikada zapali u ogromnu krizu? Gubitak dragih osoba, nedostatak ljubavi, neuzvraćena ljubav, smrt, bilo kakav veći problem emocionalnog tipa (dakle, isključujem neke probleme financijske/materijalne prirode)...
Jeste li ikad osjetili da ste balon (ne više lopta) kojeg vjetar života raznosi na sve strane i na trenutke prijeti da će vas probušiti? Ne vidite izlaz, nemate nikog uz sebe, u onima koji su ostali vidite samo muku, ne znate čemu više živjeti, kome pomagati, koga voljeti, poželite nestati...
Jeste li ikad, ako vam se to dogodilo, prošetali gradom? Spuštena pogleda, izaberite grad koji želite... Svejedno vam je, dosta vam je svega. Polako koračate, tražite utjehu u nekim mušicama koje vas oblijeću, u tratinčicama koje još nisu stigli pokositi u gradskom parku, na trenutak osjetite radost kad vas japanska trešnja u cvatu toliko zaokupira da imate osjećaj kao da ste u nekom snu... Ipak, brzo se vraćate u 'normalu', u rutinu, opet k svojim mukama. I svega vam je dosta.
Ako vam se to doista dogodilo, mogu se kladiti da ste u tim šetnjama u par dana naišli na isto toliko poznanika i prijatelja koje niste sreli mjesecima, možda i dulje. Ako izgubim okladu mora da sam totalno lud. Jer meni se upravo to događa!
Vjerujete li da je to sve slučajno? Ili je opet stvar u podsvjesnom odašiljanju informacija koje primaju oni koji nas znaju ili opet netko razmješta figurice i želi nas vratiti u normalno stanje... da bi opet lakše manipulirao nama samima.
Ne znam za vas, ali ja doista doživljavam takve trenutke sve češće i sve intenzivnije. Možda ludim, možda. Ne haluciniram jer imam 'dokaze' ;-)
Nekako mi sve ovo daje naslutiti da sve skupa nije slučajno. I što sam sigurniji u to, to me više intrigira ideja da smislim način kako izazivati te događaje (znam, ne valja se igrati s Bogom, ali mi smo ionako već dugo u zavadi, prijateljskoj).
Ipak, pitam se ima li smisla...