nedjelja, travanj 29, 2007
Samo ljubav nije dovoljna,
jer ona postavlja dodatne uvjete
kojima bi pregazio sebe
i postao netko drugi.
Kad ovako razbijen ostajem
ne nalazim nadu
jer svaki moj korak znači pad,
a svijet, već znam, neće razumijeti.
Na rubu. Sve što mogu dao sam,
kao nagradu izgubih svoj mir.
Dok u ogledalu moj lik
začuđeno prati jezik psovki,
dok glasovi pozivaju
da razbijam zidove...
Na rubu. Bez volje. Plačem.
Postao sam njena žrtva.
Zaljubljen, predugo.
Njen zauvijek.
Pokošen nerazumijevanjem. Sam.
Otkad znam kako je biti bez dragih
nemam snage razumjeti umišljene
koji uvjereni da nose teške križeve
nariču, mole pomoć. A ne trebaju.
Otkad znam kako je ostati bez dragih
ne želim vrijeme davati gubitnicima.
Sebično.
Zbrajam potrošeno.
Ne sanjam svima pomoći.
Kao nekad.
Nisu li prokleti stihovi,
te suze koje namaču papir?
Nisam li prijetvoran,
kad tako s visoka držim prodike?
Što sam? Gdje?
Nazirem li istinu,
umišljam li da mogu biti dobar?
Zar ne mogu kao drugi
korak po korak lutati svijetom?
Zar mora postojati smisao?
Zar me sve mora mijenjati?
Otkad nemam sve koje sam imao
ne plačem zbog samoće.
Više ne smetaju oni koji ostaju...
...oni su mi sve.
Plačem zbog neizrečenog.
3.7.2006.
Pronaći ću sebe
kad budem u stanju preskočiti
taj zid koji gradiš godinama
a tek si ga nedavno obojala vidljivim bojama.
Pronaći ću sebe
kad prestanem šutjeti da ti ugodim,
kad postanem onaj koji postavlja uvjete
a ne jedan od tvojih učenih muškaraca.
Pronaći ću sebe
kad odlučim da imam pravo
tražiti od tebe da se odlučiš
ostavljaš li svijet ili ostavljaš mene.
Mada te možda učim da si posebna,
kad ovako pored tebe budan patim
sve što jesi ne predstavlja ništa,
sve što zahtijevaš čini me prokleto jadnim.
Uz tebe starim, uz tebe patim.
To što se budim ne znači da ne sanjam,
to što živim ne znači da imam snage.
Pucam, a ti to ne želiš vidjeti.
Kad zazivam da pomogneš
ti se samo skrivaš iza izmišljenih riječi,
iza tijela za koje misliš da bi mi bilo dovoljno.
Nisam poput tebe da sumnjam da volim,
nisam poput tebe da se bojim dodira,
ne želim razmišljati o tome što drugima neda mira,
ne želim biti dio formalnih predstava.
Volim, ne samo mislima.
Osjećam, ne zanimaju me njihove priče.
A ti? Nestaješ, gubiš se. Bez mene.
Ja samo želim živjeti.
---
Pronaći ću sebe
kad osjetim da sve je iza nas.
Hoće li to biti ljubav ili samoća?
Čini se da sam ne mogu odlučiti.
Sa odmakom ovo čitam i dodajem ovaj komentar. Kako sam samo bio glup. Sad kad je nema postoji samo samoća... i još više ljubavi. Prema njoj. Savršenoj, meni savršenoj. A nikad joj to nisam znao reći jer nisam shvaćao koliko je vrijedna. Ne postoji netko tko mi je više značio. Ni obitelj, ni ti dragi ljudi... A njoj sam u lice rekao da ne osjećam da mi je obitelj!? Gdje da se sakrijem da sam sebe ne vidim? Gdje da ostanem da me ugleda ovakvog i da me zauvijek prihvati?
ponedjeljak, travanj 23, 2007
Može li biti da, sve dok na neko vrijeme nisam ostao bez nje, nisam znao cijeniti sve što mi znači?
Može li biti da mi je navika zamutila pravo značenje naše veze?
Čudim se sam sebi, tražim logiku. Shvativši da ipak sve skupa nema smisla, da je ona ipak nešto posebno i da bez obzira na sve želim baš nju, razmišljam o svemu što sam rekao, čime sam ju izvrijeđao... Samo par dana bez nje (mislim da nije neko zavaravajne) pokazali su koliko sam slabiji - čak ni standardni pokušaji zatrpavanja poslom, odvlačenje pažnje i ostali trikovi nisu uspijevali. Samo sam čekao da je negdje ugledam i krenem tražiti način kako opet doprijeti do nje.
Opet u tome isčitavam neku sebičnost. Što ako je ona doista odlučila, kako ju sad mogu 'silom' mijenjati, tražiti da oprosti, tražiti da opet bude moja? A ja njen.
Uglavnom,
uspio sam. Ne samo opet ležati uz nju, ne samo opet pričati cijele dane o svemu, ne samo to. Uspio sam (ne znam kako,
može li to biti?) opet osjećati ono nešto, neku želju da je čujem, da ju vidim. Nije to više ono po staroj navici oslanjanja na nekog, grijanja nogu uz nekog (dobro, zatoplilo je ;-)), nije to to. Kao da sam opet na početku, oduševljen. Njom. Onom istom koju sam i ovdje ovom 'svijetu polujavnosti' pomalo ocrnio prethodnim tekstovima.
Sad bi ih najradije izbrisao, neka padnu u zaborav. No, što mi to znači? Možda je bolje ostaviti da me podsjeća na moju nepravdu.
Zadnjih sam par mjeseci, kad je sve skupa i počelo, postao stvarno radoholičar, ograničio sam svoje druženje s njom na 'bok', 'ne', 'neću', 'pusti me'. I sve to bez ijednog pogleda, zabuljen u monitor... treba stizati rokove. Treba raditi?!
A sad. Kad je sve puklo, nikakav posao, nikakva zarada, nikakvo veselje nije moglo ispuniti prazninu. No, čini se da sam uspio. Napravio sam još veću prazninu, izbacio taj posao koji je krao njeno vrijeme... Oslobodio sam se.
I na kraju je uspio vratiti. Ni najkraći rokovi sad me ne diraju. Nitko ne može ukrasti njeno vrijeme. Moje vrijeme je njeno vrijeme. Ne postoji drugo.
Znam, reći ćete, malo pretjeruješ. Gradiš godinama, srušiš u trenu, zaglibiš dva tjedna bez nje, sam, poželiš sve vratiti (iz navike), trudiš se.. to je to... kako si možeš udvarati da si uspio nešto promijeniti!? Samo si na kratko promijenio svoje dane (vidjet ćeš, vratit ćeš se na isto).. Znam, to ćete reći. Svi.
Zato se i pitam.
Može li biti? Jesam li doista na pragu trajne promjene? Je li to doista kraj. I početak. Početak pravog zajedništva. Početak poklanjanja. Počinjem li to ja, inače sebičan, poklanjati sebe. Zašto to prije nisam činio?
Ili je sve opet neka varka. Varka života. Tajna života? Privid? Istina? Život?
srijeda, travanj 18, 2007
Kad te slušam, smijeh mi razdire dušu,
turobni smijeh, nevjerica da to ti govoriš.
Kad te gledam, padam u neki nepoznati svijet,
izgubljen, jer uzvraćeni pogled mrzi!
Kad poričeš, nada u meni nestaje,
tonem kad znam da sve što smo imali ne postoji.
Kad napadaš, plačem i nestajem,
razočaran što sam ti poklonio sebe.
Previše sam svoj, nisam poput tebe (ne slušam toliko druge),
pa nikako da prekrižim to što još uvijek kao da živi.
Previše vjerujem, bez predrasuda,
da bih mogao samo tako otići. Ostaviti sjećanja.
Kad te slušam, kad te gledam,
kad se pravim da te ne čujem,
kad urlam i branim se dernjavom,
kad u tišini pratim tvoje ljute pokrete.
Volim. Ni sam ne znam kako.
Glumiš li, kao i uvijek, da ti je svejedno?
Čekaš li samo da nestanem bez traga?
Zar je za tebe sve već završeno?
Vidim da je nestala sva logika. Zadnji su mjeseci prepuni svađa, vike, nerazumijevanja... svega. Ali nikako da odustanem. Ni sam ne znam kako. Kako odustati? Kako to da je još uvijek volim?
Ne skrivaj se iza ideala
za koje znaš da to nisu
jer ostat ćeš sama u svom snu
bez ijedne svoje riječi,
ponavljajući što su te naučili drugi. (Slabiji od tebe).
Ne boj se dobrote,
al strahuj od predrasuda
kojima i najtužnije trenutke
činiš još nepravednijima.
Postani slobodna, daruj svoje srce
i pokaži da doista skrivaš
to što na trenutke nalazim u tebi.
Oslobodi se sumnji, ne povodi se zlom,
samo živi za druge. A ne protiv njih.
Ne skrivaj se iza ideala
za koje znaš da to nisu
jer ostat ćeš sama u svom snu.
Sama poput mene.
Otkad s tobom ne mogu.
Zar je doista ljudski tajiti svoje mane,
sakrivati ih dokle god se može,
a onda, u tren, u najdražima probuditi prokletstvo,
čineći im život nepodnošljivim?!
Zar doista nedostaje one prave ljubavi,
ponizne i dobre, koja preskače prepreke,
koja smiruje, koja daje snagu za borbu?! ('borbu s životom'?)
Postoji li među ljudima išta drugo,
osim interesa, pakiranih u prijetvorno zajedništvo,
simbiozu koja traje sve dok jedno ne upita što je ljubav?!
Postoji li mnogo naivnih koji naučenom dobrotom
osjete tugu kad sagledaju patnju drugih,
postaju jači kad pomažu izgubljenima,
a ostaju samo jer proklinju najbliže?! (i bivaju prokleti?!)
Kakav je ovo svijet?
Zar svatko mora pasti da bi ustao?
Nije li dovoljno voljeti?
petak, travanj 13, 2007
Neke stvari me previše pogađaju.
Na neke se ne osvrćem a trebao bi.
Sve je više ovakvih dana u kojima prelazim silne kilometre i lutam bez pravog cilja. Iako dolazim sigurno na pravo odredište u nijednom ne prepoznajem mjesto u kojem sam spreman zastati. Ostati. Proživjeti koliko će mi Bog već dati.
Prilazim tako svome gradu.U daljini, već je pao mrak, naziru se tolika svjetla... Svaki povratak otkrije poneko novo. U svom tom novom sjaju gubim onaj mir koji me ovdje uvijek dočekivao. Sve manje osjećam da je to moj grad.
Oni kojima sam prije dolazio više nisu tu. Oni koji su ostali najradije bi pobjegli – kao da i oni više ne nalaze svoje mjesto odkad su ostali bez najbližih.
Kad previše pustim sjećanjima da me ispune lice mi obliju suze. Najčudnije je da me baš ti trenuci toliko podižu, izvlače iz mene nove ideje, nove želje, novu nadu. Tuga kao poticaj? Ili se tu krije neki inat, prijetnje onom gore da prestane sa iživljavanjem i biranjem onih čiji me problemi i patnja najviše bole?
Poput nekog kretena često ulazim u rasprave s Bogom (ili je to samo neki viši stadij ludosti). Još češće ga zamolim da pomogne drugima... da ako treba baci još više tereta na moja leđa... I onda kad mi, mjesto da me natovari da iznesem koliko mogu (ili da klonem, ako mu je baš to milo), mjesto da me razbije... bira druge. Meni drage. I njih razbija! Mene preko njih, ali to nije ni bitno. Zbog svega osjetim krivnju... još više patim. Postajem pravi kreten s početka ovog odjeljka. Krećem u borbu. A što mogu? Ne želim popustiti, nepopravljivo se nadam. I živim. Polovično. Ali živim.
Ili je sve neka fikcija? Sve se događa baš kako treba, a baš ja imam sreću da se dosta toga obije o mene. Život. Fikcija? Je li život smišljen, predodređen (osim odlaska naravno), ili je većinom slučajan... a mi samo svojim pokušajima imamo dojam da možemo upravljati?