Podugo se već nalazim u nekom nedefiniranom stanju.

Na poslu bez prekida odrađujem bitne i nebitne stvari. Namjerno se izoliram od ostalih preskačući za njih obvezne ceremonije ispijanja kava i prepričavanja već stoput ispričanih nebitnih priča. Odustao sam od takvih druženja odavno – sve su to priče bez nekog pravog cilja, lutanja, nikakvi mudri zaključci se ne pojavljuju ni u tragovima... besmisao.

Doma je slično. Zatvoren u svoje misli često se nađem kako se gušim jecajući bez nekog pravog razloga. Nemam riječi za nikoga. U sebi vrstim neku drugu priču, i sve kao da traje beskonačno dugo. Iako je tako malo trenutaka koje imam za sebe.

Ne mogu gledati ljudima u oči. Ili bolje... ne želim. A mogu. Jesam li izgubio vjeru u ljude, jesam li nezadovoljan nečim? Što mi je?

Nekad posumnjam da je stvar u preopterećnosti poslom. A nije! Koliko god me gazili sa svih strana, koliko god svo slobodno vrijeme trošio na posao (privatni posao, nije mobing ;-)) uvijek nađem vremena za sve. Ali je problem da sve manje želim trošiti to vrijeme na druge. Nije sebičnost, iako sam i na to sumnjao. Jednostavno neka bezvoljnost. Iz nje se rađa razočaranost svime – teško je kad ne možeš dokučiti pravi razlog. Ne tonem ni dublje, niti pak sam bliže površini. Hoće li mi ostati dovoljno zraka? Sve teže dišem.

Ne bih ovako nešto ni pisao da danas nisam osjetio, nakon dugo vremena, koliko je nekome stalo. 'Ukrao' sam cijeli dan dvojici prijatelja. Na tren sam izronio i osjetio se toliko slobodno. Pomagali su mi a nisam ni tražio. Bili su tu i odgodili sve zbog mene. Banalan kvar automobila izvukao me je, bar na kratko, natrag u život. Kao da sam to i trebao, opet zaranjam malo jači. Možda pomogne da se vratim.

Ne mogu biti prijatelj
ako ne osjećam što to znači.
Ne mogu biti tješitelj
ako ne vidim kako me tješe. 

Mogu biti najbolji,
mogu svima dijeliti
ali bez da osjetim kako se prima
ne mogu znati kako se daje.

Može li mi grad značiti više od ljudi? Ako više čeznem za praznim ulicama, ako se uvijek nadam da na 'svojim mjestima' neću sretati nepoznate... znači li da mi grad znači više od onih koji su u stvari grad? Ili se radi samo o mjestima koja me od djetinjstva smiruju, o prirodi koja se ne mijenja – dok mi starimo šuma je više manje ista, rijeka također, šljunčani makadamski putevi ljeti su suhi kao i prije, zimi blatnjavi... možda zbog te stalnosti i malo mijena toliko volim ta mjesta. Mnogi ljudi su nestali, mnogo toga se promijenilo... a tako je malo potrebno da se vratim u prošlost, da nađem mir. Drugdje to ne mogu. Samo u svom gradu. Ali ne s drugima. Sam.

Postoje dani kad čovjek posumnja. Postoji li sreća? Smrknuta lica, tužne polusuzne oči, mrkli pogledi više nalik prijetnji. Umorni ljudi. Nesretni ljudi. Zaboravljeni u tuzi. Sami. Samoća – svako za sebe, sam. Sve bi dao da je ugledaju. Sreću.

Ima i dana kad smješak ne silazi sa lica. 'Neprijatelji' izgledaju tako smiješno, šefovi blago ćaknuti, suradnici uljuljani u taj čudni svijet. Hodam iznad ostalih, nevidljiv. Sretan. Ne može me smesti nikakva vijest o prevarama, pljački, ubojstvima. Nije moj svijet. Nije moja briga. Sreća zasljepljuje i umjesto kune sirotim prosjacima, malim Romima na koje zasigurno pazi neki mini mafijaš, poklanjam smješak. Vrijedi li moj smješak više od kuna koje će ionako izgubiti? Vrijedi li vaš smješak? Vrijedi li smijeh, može li pregaziti sve prijetnje, može li privući i druge bliže sreći?  Ne mislim sad tu na obrambeni smijeh, glumu, veselje zbog dobitka na lotu, veselje zbog rođenja djeteta, ništa takvo. Jednostavno smijeh besrazložne sreće. Smijeh zadovoljstva zbog svega. Smijeh zbog postojanja. Sreća zbog sreće. Sve bi dao da je vidim. U svima.

Malo ih je. Nema takvih dana. To su prije trenuci nego dani. Pješačenje na posao i sreća zbog vjetra, šetnja uz rijeku daleko od svih. Raščupana kosa, mačka se mazi o drvo, mali psić pokisao do kože ali sretno maše repićom, događaji u kojima nema drugih ljudi. Sebični trenuci? Samoća i sreća? Zar je moguće da se ne isključuju?

Gdje je granica? Samoća. Sreća. Gdje je granica kad se trenuci poklope – srećom okupan hitam s posla kako bi sreo svoju najdražu. Sve bi dao da je vidim sretnu. Dolazim. Tako rijetko nalazim je sretnu. Češće sve nestaje. Žensko muški 'rat' potiho ulazi pod kožu, sreća se topi pred naletom ponosa. Smijeh je onaj hinjeni, umjesto kritika. Veselje nije ono pravo, samo stvara atmosferu. Bez riječi sve se pretvara u nešto treće. Tu negdje se krije granica. Ne uspijevam je naći.

Siguran sam da i ona razmišlja slično. Dolazi sretna i u tren sve prerasta u to treće. Kao da nije moguće približiti dvije sretne osobe. Kao da je sreća toliko intimna i samotna stvar.

Sve bi dao da je vidim kod svih. Je li to baš pametno? Može li svijet funkcionirati ako su svi sretni? Vrijedi li unositi nemir?

Bez inspiracije. Bez poticaja. Želje. Nade. Okovan sadašnjošću. Sjedim.
Toliko posla. Toliko novca. Besmisleno.
Pa da priznam... u pozadini Thompson pjeva svom djedu. A ja plačem. Za svojim.
Još malo pa će godina bez oca. Malo više od tri mjeseca bez djeda. Suze samo izviru.
Sve ostalo je isto. Isti gradovi. Isti ljudi. Isto sunce, šuma, cesta, psi, mačka... Kao da ih je, nezamjenjive, zamijenila praznina. A u snovima su tako živi. Svaki dan me prate.
Neka pričaju. Drugi. Neka pričaju, neka izmišljaju. Neka govore da su me hvalili, da su otišli zadovoljni. Neka. Mene to neće utješiti.
Vraćao bi sada dan po dan. Svaki dan kad sam vrijeme trošio na škole, na posao, na zabavu. Svaki sat proveden tako daleko od njih. Svaki tren ljutnje, svaku sekundu bijesa zbog njihovih glupih prijedloga. Neću ni reći... gotovo uvijek ti glupi prijedlozi su bili ono pravo.

Tako dobri. Bili su tako dobri. Reći ćete, svi su očevi najbolji, svi su djedovi super. I jesu. Jesu prema svojima. Djeci, unucima. No, prilaze li vam nepoznati ljudi plačući za vašima? Kao da ih netko namjerno šalje da bi jače boljelo. Ne mogu pričati s nepoznatima, ne mogu ih tješiti, ne mogu dijeliti toplinu. Oni su mogli. Hoću li ja ikada moći?

Kako opisati nešto takvo? Dolaze uplakani, stišću mi ruke, žele me zagrliti. A u suzama sjaj. Nepoznati ljudi. Mali, veliki, bogati (manje), siromašni. Je li taj sjaj njihovih suza odbljesak mojih nezamjenjivih? Svjetle li?