Svi strahovi nestaju
kad upoznaš crne spodobe
što lutaju uparene sa sjenama.

Svaki tren dobiva značenje
kad izgubiš vječnost
koju si trebao provesti s najdražima.

Sve se mijenja
kad uhvatiš se kako plačeš
jer si prekasno progledao.

Kad se dogodi nešto strašno strah nestaje. Zauvijek. Strah je ovdje samo da nas drži budnima. Kad jednom osjetiš gubitak više ne osjećaš strah. Jer znaš istinu. I sve je drugačije.

Neki pak manje pričaju, ali sve što kažu ima težinu. Istinito je. Svaka riječ može ispričati priču. Savjeti, iskustvo. Sve što dožive žele prenijeti. Ne zbog sebe već zbog istine. Kao da pripremaju druge na nešto više. 

Kad sam sebe uhvatim da dijelim ljude prema njihovim pričama, pitam se odakle mi samo pravo? Možda je stvar u meni – neki me namjerno obasipaju poslanicama, neki statističkim izvješćima, neki prigušenim smijehom podržavaju moj tihi glas... to je možda njihova standardna reakcija.

Mislim da sam bio najiskreniji kad sam u svakom društvu većinu vremena provodio šuteći. Kasnije sam naučio razbijati monotoniju njihovih priča tupavim doskočicama, ili pak odobravati nebitne izjave širokim smješkom. Sad se već mogu nazvati socijaliziranim, spremnim odglumiti svaku ulogu. Rijetko odlučim prekinuti gubitak vremena odriješitim glasom ili okrenuti leđa uvijek istim ponavljanjima.

Najgore je da sam i sam postao ponavljač istih priča. Kad shvatim da ponavljam poželim zašutjeti, ali...

Šaljivdžija (jel to sa dž ili đ?) pričalica; bez da znam ijedan vic. Lutak, klaun, prilagođen drugima. Tako je malo onih s kojima poželim podijeliti iskreno mišljenje, želje, tugu. 

Sve se zatvara. Čarobni krug 'prijatelja' u kom nema iskrenosti već samo privid. I onih nekoliko koji bi trebali sve dijeliti, sve znati (a opet nije tako, zasigurno ne). Valjda je to dar skriven u paketima koje šaljemo tek rijetkima – uživati u razgovorima, bez samodopadnosti i hvaljenja, upijati i dijeliti.

Sve se zatvara. I zato moram prestati dijeliti ljude prema onome što zbore. Svako od nas kad tad postaje primjer drugima – onaj koji širi vijest, savjetuje, dijeli. Svom djetetu, unučadi, najdražima. Oni koji uspiju biti takvi prema mnogima živjet će zauvijek i dobit će svoju zvijezdu. Sad znam da njih dvojica ne žive samo u meni – u mnogima sjaji njihov sjaj. Kako je lijep osjećaj (zbog nečeg što bi drugi nazvali ludošću ili samo zato jer su me njihove priče učile svemu?) kad nakon isplakanih suza zbog te spoznaje na licu zasja osmijeh!

Svaki put kad poželim biti poput njih, zbog sebičnosti gubim priliku da i ja dobijem zvijezdu.  Sebičnost me izjeda. Zašto li je dio ljudskosti?

Otkad nemam sve koje sam imao
ne plačem zbog samoće.
Više ne smetaju oni koji ostaju...
...oni su mi sve.
Plačem zbog neizrečenog.

Čudno je to. Prvo što je čudno je da netko uopće može plakati, a naizgled biti toliko sretan, toliko otvoren. A onda je čudno zbog čega plače - jednom zbog samoće, jednom zbog gubitka, jednom zbog prešućenog. Ni sam ne znam zašto plačem. Vrijede li suze? Čine li me jačim ili slabijim? Je li to korak prema nečem dobrom ili korak prema ludilu? Nije li to blagoslov?

Sad kad prebirem sjećanjima izdvajam... Djetinjstvo preskačem, bilo je tako lijepo. Tu i tamo se nedjeljom uvečer javljala nelagoda od buđenja ponedjeljkom – trebalo je u školu. I u mladosti slično – ti ponedjeljci... uvijek sam umišljao da su srednjoškolski dani najteži, blago starcima kad jurišaju svako jutro na posao; oni rade. A ja? Ja u školi skupljam ocjene. Sve je to tako zanamerivo. To još nije život.

Zanemarit ću i dane koje sam čekao budan smišljajući kako da pronađem osobu s kojom ću dijeliti sve što imam...

Na kraju se ipak sve svodi na isto. Promišljanja o prolaznosti. Pitanja o životu. Što ako? Zašto baš tako? Kako ću sad?  Što ću bez njih? Kako dalje?

Stojim na raskršću. Skrećem lijevo i čekam da me policajac propusti. Veliko raskršće, dva policajca, sve nekako funkcionira unatoč gužvi. Stojim i čekam. Svrnem pogled prema radiju. Opet ga podižem. U mene leti stari golf, zvuk nestaje, sve je usporeno... ide direktno u mene, udara prije toga bočno u neko vozilo i lagano kreće zrakom. Frontalno. Srećom se spušta na pod prije udarca pa mi ne ulijeće na haubu... Lice će ostati netaknuto. Moj autić baš i ne.

Jutro nikako nije dolazilo. Kad je konačno kroz prozor ušla prva zraka sunca osjetio sam da je to to. Život. Živim! Tako su se brzo kovali planovi, sve je postalo tako jasno. Sve je bilo u redu. Isto tako moglo je i ne biti.

I? Vjetar u leđa traje neko vrijeme, oduševljenje time da si uopće ovdje, živ. Dani doista dolaze, osjećaš to. Ali opet sve nestaje, vraća se svakodnevica. Nisi ni bolji, ni lošiji. Naučiš nešto, ali to nije to. Ta neka ugroženost vlastita života ili slična situacija može potaknuti na razmišljanje, ali ne vjerujem da se neke velike promjene mogu dogoditi. Da li bi se uopće i trebale dogoditi?

Ljudi smo. Dani dolaze. Tu smo.

Popodnevni počinak. Toliko vikend-posla da ne uspijevam preživjeti tu subotu bez odmora. Kao jučer. 1.4. Kao šala. Telefon iritantno razbija polusan, nema za mene odmora. Puštam da zvoni, javljaju se drugi. Za mene je. Moram ustati, moram pogledati, moram čuti! Tko mi sad javlja prvoaprilsku šalu?

Mama. Ne čujem. Ne želim čuti. Ne vjerujem. Šale se! Ne.

Drugog roditelja više nema! Otišao je prije pola sata. Kuda? Otišao. Rekao je da ide. Šalim se. Srušio se i povratka nije bilo. Bez pozdrava, bez da smo se sreli taj dan. Imao sam previše posla da se spustim i bar pogledam njegov smijeh. Zadnji put. Kad sam ga grlio već hladnog smješka nije bilo.

Njemu dan više neće doći. Meni je teško prolazio taj dan. A drugi nije nikako dolazio. Kao da i danas živim taj isti dan. Svaki dan ga vidim. Ne postoji zaborav, sad to znam.

Ostao sam bez njega. Dani dolaze. Prolaze. Vidim ga.

Nedugo potom, odlazi i deda. Valjda sam premlad da poprimim taj pogled koji deda nije nakon svega mogao isplakati iz očiju. Sad kad i njega nema taj pogled živi u meni. Skrivam ga. Jer se nadam.

Od tih dana ne bojim se mraka. Znam što me čeka, ali nisam izgubio nadu. Dani mi dolaze, večeri su teške. Jutrima sam jak, spreman na sve. Živim. Da pokažem ono njihovo u sebi. Zaslužuju i više, jer zbog njih nije bilo dana koje bi čekao sa strepnjom. 

S kim da dijelim krivnju,
s kim da se radujem jutrima? 

Koga da uopće molim
da hoda uz mene?

Imam li pravo ovako razbijen
toliki bijes bacati na one
koji me prate unatoč svemu?

Razmišljanje u trenucima izgubljenosti. Kad se čovjek izgubi u svojim promišljanjima i pronađe strašne misli, srdžbu, bijes... bijes na cijeli svijet. Svi su krivi što se dogodilo nešto tako strašno!
Nitko nije kriv. Svi smo isti. Ljudi. Svakog jednom snađe nevolja, svatko mora pasti prije nego se uspije vinuti iznad ostalih. Osim Sizifa ;-)

Tuga je ono što sve češće nalazim u sebi. Prijekor kojim sam sebe kudim kad se smijem kao nekad. Kao da oni ne žele da se i dalje smijem i bar tako nastavim živjeti za njih...

A sad? Ne toliko mlad... Uspio sam u svemu što sam naumio. Slušao sam te iste roditelje kako uživaju ukrašavati ionako velike stvari. Svima. Ne i meni... Sve što sam napravio ne znači mi ništa. Sada.

Dogodio se preokret. Uvijek sam se nadao da će najveći preokret donijeti ljubav. Mislio sam da ću život dijeliti na dva dijela – prije Ljubavi i s Ljubavi. Samo se na početku činilo tako. 

Shvatio sam (kao što i svi prije ili kasnije shvate) da to nema smisla. Ljubav, mržnja, priče, šutnja... sve je to tako lijepo. Uživao sam u trenucima, ali nikako se nisam osjećao slobodnim i ispunjenim. Sve je to lijepo. Uspješan si, skoro da i mlad, ništa ti ne fali, voliš, radiš, imaš sve što te čini zadovoljnim.

No, dođe i tren kada čovjeku postane malo. Previše. A malo. Sve je tu, ali toliko malo znači – nema vrijednosti, nije stvoreno za druge. Nije mi dovoljno voljeti, nije mi dovoljno uživati u životu. Želim i druge povesti u svoj svijet. Želim da svima bude tako! Počinješ ulagati. Sebe za druge. Isti oni roditelji koji te štite sada trebaju pomoć. Pomažeš. Tu si. Ali...

Ali tek gubitak čovjeka trgne iz tog romantičnog poimanja stvarnosti. Gubitak dragih osoba. Gubitak roditelja. Gubitak prijatelja. Smrt. Sumnja. Ta 2006. me je uništila. Vjerojatno nije narušena ravnoteža svijeta – poslovi su krenuli kao nikad do sada, taman sam i sam počeo pričati priče slične roditeljskim (kad su pretjerivali bilo je previše, ali sad je stvarnost postajala takvom). To je jedna strana. Sve bolje i bolje. A onda – lom! Smrt i preispitivanje (ravnoteža?! - ah, Bože, koliko te nekad mrzim). Više nemaš kome pomoći od onih najdražih, bliskih...

Čovjeku postane malo. Umjesto da poludim i odustanem od svega, osjećam još veću prazninu. Želim dijeliti. Sjetim se kako su i oni ulagali sebe... za druge. I za mene. Ponajviše. Poželim biti poput njih. I ne samo to. Želim njihovu dobrotu i nesebičnost ostaviti ovdje među živima. U njihovo ime pročistit svoje sumnje – dijeliti svoje, ali u njihovo ime. Jer to zaslužuju.

I tu sve stoji... Ideje se gomilaju. Njihova lica viđam svaki dan. Smiju se dok ja plačem. Šapću ideje – kako pomoći. Ja pamtim, bilježim. Spremam se.

Osnivanje humanitarne udruge nije trivijalno jer zaposlenici u područnom uredu ne znaju ni prvi stavak zakona... Sad moram proučiti i zakon o udrugama i pravilnik o radu humantiranih udruga... Nije mi teško. Mislim da to ima smisla. Nadam se da ću poslije svega biti korak bliže. S menom je moja Ljubav, tu su i oni koji vjeruju... Mislim da ćemo rasti i da će jednog dana za nas čuti oni koji nas stvarno trebaju. Skoro. Nadam se.