Susjedi. Jedan od njih živi u posljednjoj kući slijepe ulice. Svaki dan nekoliko puta prolazi ulicom. Na posao, s posla, u trgovinu, po djecu na nogomet. Opremljen štapovima i naoružan strpljenjem i ribičkim znanjem gura bicikl. Jednom tetura opijen izgubljenim vremenom, nezadovoljstvom. Tražeći istinu na dnu čaše. Drugi put žuri i ponosno razgovara sa ženom. Ista osoba. Dvije različite situacije.

Jedna stvar se ne mijenja. Psi. Svi psi u ulici luduju kad on prolazi. Bilo da se smije, bilo da šuti, bilo da plači. Bolestan, smkrnut, veseo, razdražen, zabavljen lijepim mislima... Svejedno je. Psi laju. Samo ih ograda dijeli.

Kad smo bili klinci bilo je manje pasa. Ali isto su reagirali. Kao da je čovjek kojeg psi ne vole. Nije loš čovjek, nije divljak, nije najbolji čovjek. Samo je čovjek. Kojeg psi ne vole.

Živim do njega. Samo nas ograda dijeli. Dok smo nekad provodili vrijeme zajedno bili smo djeca. Odjednom smo nestali. A on je postao oženjen muškarac, otac, čovjek koji je prijevremeno (znam, nije to namjeravao, imao je ciljeve, pričao o njima) prekinuo obrazovanje. Nije postao odvjetnik. Nije preuspješan. Ali živi. Otac, pritisnut problemima koje i djeca nekad primijete. Otac. Brine za obitelj.

Sretali smo se i poslije. Preko ograde dobacili pozdrav. Samo sam naslućivao što radi, samo su susjedi katkad promrsili riječ dvije o njemu. Ne sviđa im se previše. Psi na njega laju! A još k tome pije sve češće. Strašni su to grijesi.

Danas mi je (poprilično pijan, oh kako strašno (susjedi bi rekli)) pristupio. Jer je moj pas lajao. Dok je teturao ulicom, u daljini, znao sam da pas neće šutjeti. Pokušao sam ga odvući jer znam da čovjeka i pseći lavež može pogoditi kad se ne osjeća najbolje i kad  utapa i guši nevolje alkoholom. Zavukao sam se dublje u dvorište, pozivao psa. Nisam uspio.

Mislio sam, proći će. No on je stajao tamo. Pas je lajao. A on, naslonjen na ogradu kao da je poslan od neke više sile. Čeka. Poslan da me dotakne. Jedva je spajao riječi. Mnoge rečenice ni sada ne razumijem. Jesu li to bile prijetnje psima u ulici? Meni kao jednom od vlasnika? Možda. Ne vjerujem.

Nije ni bitno. Dugo ga nisam vidio. Dugo nisam prozborio neku čistu s njim. Nisam ni sad, ne bi se razumjeli. Ali. Primijetio sam na njegovu licu da nije presretan. Kao da je u nekom pogrešnom filmu. Pogrešna uloga. Čovjek kojeg psi ne vole. Čovjek koji pati zbog toga. Jer živi u posljednjoj kući slijepe ulice!

Ne bi ni pisao da je samo to. Nije. Tu postoji nešto više. On me se sjeća. I priča o našim danima. I ja se sjetim kao da je jučer bilo. Bilo je i nevolja. Ali otišli smo svaki svojim putem. Mene sad neki previše uzdižu, njega ti isti prečesto gaze. A krenuli smo zajedno. Čak je bio korak ispred. Samo nas je ograda dijelila. Što li je pošlo po krivu? Tko je sad 'bolji'? On je zasigurno osjetio svu zbilju života. Ja još uvijek mogu lebdjeti u polusvijetu koji sam stvorio. Nasreću imam to zaleđe. Zaleđe odsutnosti.

Toliko sličnosti. Toliko razlika. Poželim porazgovarati s njim kad ga sljedeći put vidim. Trijeznog. Iako nas razlikuju mislim da tu postoji dosta sličnosti. Ipak nas dijeli samo ograda.

Moram naučiti psa da ne laje na njega. I kad nije potpuno svoj vidim da nije sretan što je baš on čovjek kojeg psi ne vole.

Onda ću glumiti ;-) Sad ću malo glumiti pjesnika. Čak sam se nadao da moje pjesništvo ima nekog smisla. Dok sam bio klinac. Dok nisam znao istinu, pa sam pisao o imaginarnom. Svi su hvalili... valjda uočiše neku nadu. Čim sam krenuo realnije, okrznut prvim okršajima sve se promijenilo. Prije je bilo bolje. Ili sam (vjerojatno) nesposoban pisati o nelijepom, ili drugima to nelijepo ne odgovara... Ne uklapa se.

već danima osjećam samo bol.
jad. puka istina je preblizu.

ne želim živjeti
ako to znači da moram glumiti

ne želim gledati
ako to znači priznanje.

već danima tražim mir.
samo u samoći nalazim ga
dok se miješa sa suzama.

sve drugo su interesi.
sve drugo ne postoji.
ne postoje problemi.
ne postoje drugi.
za mene ništa ne postoji.

Najbolje od svega je da ne znam gdje su skriveni svi ti moji problemi i frustracije. Imam sve što želim, radim skoro sve što želim... Često gubim. Gubim dragocjenosti. To boli, ali živim i dalje. Nesretan.

Ne mogu pisati to što sam naumio. Ne osjećam dovoljno kad naknadno pokušavam zapisati ono što je strujalo u meni.

Kako opisati trenutke? Sam vozim prema svom gradu, smeta me zvuk brzine na autocesti. Poglasnim radio, ali nije to to. U posljednje vrijeme koristim player sa slušalicama. Milina. Ne vozim divlje, čak iritiram budale koje ne znaju da ograničenje 130 znači 130 (max. + 10%). Kad me uhvati zanos i krene neka omiljena pjesme čak i usporim... Kao da sam samo u autu opušten. Kad vozim vozim i to je to. Glazba me samo dodatno opusti. A sad kad ovo pišem nemam taj osjećaj... napetosti, žurba, obaveze, sve je negdje u glavi. Kad vozim nestaje... Možda da vozim još više? Kud? Kad? Nema šanse, već sam u kolotečini. A mislio sam da sam mlad.

Strpljen spašen? Strpi se još malo, o čovječe! (S)Trpi. Čeka te mjesto ljepše i bolje od ovog. Ukrašeno svakog dana, ne samo za Božić. Bezvremensko.

Tragično je gledati kako se svijest ljudi prilagođava nametnutom. Lijepo je bilo nekad proslavljati Božje rođenje u hladnoj crkvi, vraćati se iz škole i skrivati ponos što se baš s tvog prozora naziru prešutno zabranjeni ukrasi. Nije bilo tog blještavila, sve je bilo intimnije. Iako su neki pretjerivali šarenilom jelki, boli oči ogromnim žaruljicama kupljenim u Austriji, iako je sve već polako kretalo u ovom smjeru (pretjerivanja)... postojalo je ono nešto. Ili smo samo bili djeca?

Sad crkva privlači i grijanjem. Blještavilo i pirotehnika oko crkve sve pretvaraju u folklor. Ne osjećam zajedništvo. Izoliran sam. Drugi su zajedno. Bacaju petarde. Kupuju poklone.

Trebam li biti strpljiv?

Trebam li čekati nove nevolje? Trebam li pisati ovakve gluposti? Trebam li sve to?

Postoji li nada? Kako vratiti te dane kad onih koji su tolko značili više nema?

Kako osjetiti Božić?

Tko su uopće nestrpljivi ljudi? Koja je razlika u odnosu na strpljive? Strpljivi su spremni čekati u banci dulje od nestrpljivih? Ili su u tom slučaju strpljivi samo glupi jer ne vide koliko je usporen bioritam njihovih osobnih bankara? Jesmo li svi strpljivi kad vidimo kud nas vode političari i šefići, a ne reagiramo već ponizno uzvraćamo smješkom na svaki njihov gaf? Jesu li strpljivi oni koji se uvijek nadaju boljem?

Postoji li veza strpljivosti i poniznosti? Je li strpljivost isključivo vezana uz nadu da će se nešto popraviti?