Ne uspijevam se izraziti. Nemam riječi. Ne znam kako opisati muku koju proživljavam dalje i dalje. Ma nije to muka, to je tuga. To je nešto, neka nemoć, jad, razočaranje.
I sam sam malo prelistao što pišem i previše je pokušaja da izrazim što osjećam. Uvijek nanovo želim to izbaciti iz sebe, uvijek nanovo nađem neku novu riječ. Ali uvijek nanovo to je samo djelomična slika, nepotpunost.
Prošlo je toliko vremena, naravno da su neki osjećaji nestali, bio bih doista bolestan i lud da i dalje volim istim žarom, da i dalje tugujem istim suzama, svježim ranama. Zarastao sam, sve više uživam u samoći, vjerujem da su preda mnom veće stvari, bitniji ljudi. Ali tragična je gorčina koju osjećam, jer sjećanja na nju ne nose ništa pozitivno, ne budim se sretan jer sam uz nju proveo godine, u lutanjima se ne sjetim poneke šetnje tim ulicama, osmijeha zagrljenih, kestena koje grickamo dok namjerno bacam ostatke po gradu, samo da ju malo raživciram, ne. Sjetim se samo onih suhih pogleda, neizrečenog bijesa, čuđenja, ljubomore, sjetim se kako započinje temu koju sam odavno dirnuo ali tada me znala ismijati, sjetim se kako mrzi što se trudim da i nepoznatima bude dobro, sjetim se kako se oči mijenjaju i postaju trajno hladne i ohole nakon što upiju sve lijepe riječi kojima ju uzdižem (previsoko).
Toliko je bilo lijepog, ali sada kao da nikad nisam letio oduševljen time što gradimo – sad je sve samo razbacano i ne vrijedi, uzaludno, promašeno.

To je valjda normalno (makar mislim da nije, da vrijedimo sjećao bih se samo lijepog).
Ali nije normalno da je poželim sresti, išamarati je psovkama, razapeti bijesom i vratiti joj bodući joj srce svim otrovnim strelicama kojima je godinama tako perfidno parala moju dušu a ni sam to nisam vidio (tu je bila u pravu, bio sam ružičastonaočalast). Nije normalno da taman kad počnem udisati mir samoće, zadovoljstvo kad uhvatim druge da mi vraćaju zrake dobrote, opsujem njeno ime i usred noći se probudim, zovem njen broj (iako znam da se nikad neće javiti jer zna koliko to trebam) i živim za to da joj mogu mirno reći „Tihana, ti ne vrijediš.“.

To nije normalno, jer ne činim to s lakoćom. To nije normalno jer boli. To nisam ja, ne smijem osuđivati! Ne proklinjem nikog, kako mogu (kako smijem?!) nju? Jedinu koju sam volio?! To je valjda moj križ, jedino što me sputava da budem ono što jesam, to je nešto što stalno iznova ispovijedam, nešto od čega nikako da se oslobodim. Njen glas i par mojih riječi: „Tihana, ti ne vrijediš.“ – možda bi bilo dovoljno. Nikad neću saznati.

Evo recept kako ćete izgubiti minimalno par sati i to još ne svojom krivicom, ne zbog lijenosti ili bilo čega sličnog. Naročito dobro dođe kad imate neke obaveze, radni plan, bilo kakvu zamisao o tome kako pametno iskoristiti vrijeme.

1. Krenite šetati psa. Po mogućnosti što manji pas.
2. Jednom ćete, negdje, zasigurno naići na nekog od savjesnih vlasnika velikih pasa koji brinu i o svom i o drugim psima, o ljudima, o svemu (stvarno najviša razina savjesnosti) na način da iako je pas osvjedočeno krvoločan nije na uzici već slobodno lunja, desecima metara od vlasnika. Ako u tome uspijete, nekako mi se čini da će vam se kad tad dogoditi napad na vašeg psa iz točke 1. ili čak na vas!
3. Vodite računa (kad skužite da dolazi do napada) da to bude pravi napad... u tišini, s leđa. Jer svi oni lajavci koji se šepure neće napasti, bar ne na pravi način.
4. Pokušajte spasiti svoj psa iz točke 1 – meni je uspjelo za desetak centimetara, a budući da je malen, uzmite ga u jednu ruku.
5. Drugom rukom budite spremni na napad psa savjesnog vlasnika na vas! Par tragova zubiju i lagana naotečenost su najblaži rezultat – da se tu našao netko manji, slabiji od mene, neko dijete čak... tko zna kako bi završilo!? Ovaj dobri psić iz točke 2 je bio tihi vučjak, koji kad je stao na zadnje noge i krenuo na mene i psića iz točke 1 kojeg sam držao u drugoj rucu, gotovo me nadvisio i bez problema mi zagrizao visoko podignutu ruku iznad lakta kojom sam u stvari branio lice.
6. Kad napad krene i skužite da nemate slobodnu ruku da uzvratite, a da je slobodna u ustima psa savjesnog vlasnika (kojeg još nema nigdje na vidiku), ne ostaje drugo nego malo dernjave ne bi li dozvali vlasnika ili nekog usputnog da pomogne.
7. Ako se savjesni vlasnik pojavi, ne brinite – pas će ga u pravilu poslušati, vi ste spasili svog psa, zaradili koji ožiljak i to je to. Savjesni vlasnik neće pitati kako ste, čak neće prozboriti ni riječ... Konačno će se sjetiti da ima uzicu, zavezati svog dobroćudnog psića i nestati prije nego se snađete i prije nego vam potekne krv iz rane.

Sa prvih 7. točaka potrošit ćete neko vrijeme, ovisno o tome koliko dugo prije napada šećete psa. Ali, ništa posebno. Bitan je događaj i rezultat. Početak gubljenja vremena.

8. Ogrebotine i površinska ranica za vas su ništa (al je nezgodno kad se oljušti cijela plahta fino osunčane nadlaktice), pa nemate volje niti dezinficirati niti do liječnika, jer ionako svi problemi i infekcije proizlaze iz straha. Zanimljivo, nakon takvog napada iz 1-7 uopće ne postoji strah, već samo žal za time da niste imali slobodnu ruku i umjesto faze obrane krenuli u fazu napada.
9. No, okolina je ta koja pritišće, pa ipak zbog mira u kući odvažno krećete na hitnu (jer ipak se napad mora dogoditi za vikend, u predvečerje...).
10. Na hitnoj je veselo. Hrpa pacijenata, od blijede djevojke koja samo na licu nosi pola kile metala u silnim piercinzima i sluša mudre savjete mršavog i napadno istetoviranog frenda, do ekipiranih ljudi za koje se ni ne može naslutiti tko je tu došao po pomoć a tko je pratnja. Prioriteti ne postoje. Kašljucavi će doći prije na red od starijeg gospodina kojem se u očima vidi golemi strah a uz njega poprilična pratnja koja odiše zabrinutošću. I ne bi bilo nikakvih problema, čak ni nedostatak prioriteta... Ali nitko te ljude nije zaprimio, nitko ne zna zašto su došli. Svi su osuđeni na čekanje i sve što trebaju znati tko je zadnji došao prije njih. Nevjerojatno! Pola sata čekanja bez vidljivog pomaka, bez ulaska ikog novog u jednu jedinu dostupnu ordinaciju. Odustajete – nije vam ionako ništa, malo peče ruka i to je to.
11. Razočaranje i nemir u kući (koji je trebao postati mir iz točke 9). Nema veze – zdravije za dušu i tijelo je odmoriti se i dopustiti autoregeneraciju nego upijati nervozu ljudi u čekaonici, uz osjećaj nejasnoće što radite uopće tamo.
12. Tuširanje pred spavanje... E onda se zamislite jer iako se radi o površinskoj rani koja gotovo sigurno ne treba nikakvu intervenciju liječnika ipak je ruka lagano otečena i možda ipak ne bi bilo loše da to netko stručno pogleda. Prošlo je više od 2.5 sata od napada, a vrijeme prolazi i troši se nepotrebno – sve zbog savjesnih vlasnika pasa. Svaka im čast!

Na kraju popuštate pred sad već nevidljivim pritiskom (više vas nitko ne pritišće inzistiranjem da odete doktoru ili da radite ovo ili ono) i gubite sigurnost da ste neranjivi i svemogući (iako jeste!). I umjesto da sad odem na spavanac i žalim što sam 2.5 sata potrošio uzalud, sad mi na um pada ideja da bih možda mogao natrag na hitnu jer možda se gužva razbila. Možda je sustav profunkcionirao :-)

Par je tragičnih stvari u ovoj priči.
Prvo naravno, ta golema savjesnost vlasnika pasa koji napadnu i nikom ništa. Možda je bolje nekad biti manje savjestan, haha. Ali stvarno, mogu ja sad tu pisati što hoću i trabunjati gluposti, no, da mi pas napadne nekog sigurno bih bar stao i provjerio jel sve ok (ma naravno da bi štitio psa i izmišljao razloge da nije kriv, ali...). A ne ovako. Samo još jedan pokazatelj kolko su ljudi dobri u duši.
Druga je ta da brinete više oko svog psa nego oko sebe i u cijeloj priči ne uspijete pošteno zapamtiti niti kako izgleda vlasnik, a kamoli nasrtljivo krenuti za njim i tražiti podatke o njemu i psu. (Ma nije to tragično, to je super, tak i treba.. al bilo bi dobro baratati nekim podacima i bar biti siguran u to da je pas cijepljen.).
Al najgore je to što svi od sitnice rade slona i to ekstra preuveličavanje djeluje i na vas same i posumnjate da vam možda ipak treba liječnik.

A što je dobro u svemu? Šetnja je bila uspješna i iako je mogla gadno završiti, sve je ok i vaš pas je nedirnut, neokrznut zahvaljujući vama.

Malo mi fali da odem natrag na hitnu. Ali neću. Jer treba razmišljati pozitivno.
Ako bude problema, ima vremena... liječiti a na spriječiti, haha.
Nadam se samo da neće imati utjecaja i onemogućiti me u darivanju krvi koje je blizu, za 20-tak dana.