Uvjerite me nekad, dragi ljudi,
da vrijedim više no što osjećam.
Hraneći mi tako taštinu,
puštate da se odmetnem od drugih
i postanem samo više svoj,
sebičan i sumnjičav kad treba voljeti,
naivan i predobar kad ne treba.

Toliko me katkad uzdignete
da pomislim da više vrijedim
i da dostojna nije moje poniznosti.

Kad ovako okružen mnoštvom
uspijem osjetiti samoću
shvatim da mi više znači
njena ljutnja od vaše sreće,
to što postoji od mene samog.
Nju volim i sve u meni živi samo za nju.

(stihpostih.bloger.hr - KOMENTIRAJ)

Oduvijek si znala pitati
jesam li za tebe napisao koji stih.
Nikad nisi razočarano ušutjela
kad bih ti rekao da ne mogu pisati
jer tvoja mi blizina budi radost.

Nisam od onih koji pišu o sreći,
kad sve je kako treba
ja ne mogu plakati,
a stihovi su moji baš to.
Suze kojima te ispraćam,
cvijeće kojim ti želim reći što osjećam.

A sad, kad ne želiš više uz mene,
sad ti darujem toliko strofa.
Nudim sve što imam. Suze i stih.
Jer nisam sretan. Otišla si.

Svaka je riječ koju ti darujem
poziv da se vratiš i pokušaš opet.
Valjda sam to zaslužio.

(stihpostih.bloger.hr - KOMENTIRAJ)